Nenad Periš: Opet sam se našao s Matejevim prijateljima, jako im je teško, bilo je i suza

Sto dana, u jednu ruku iščekivanja i nade, a u drugu ruku strepnje i straha ostavili su traga na životima obitelji Periš.

"Živimo jer moramo živjeti za našeg Mateja. Ja sam osobno dobar, od trenutka do trenutka. Ljudi smo, čovjek plače, pa tako plačem i ja. I moram reći da kada plačem, osjećam da sam nekako bliži mome Mateju. Kada molim Boga, također sam mu nekako bliže. Vjera mi puno pomaže da ostanem pribran, nogama čvrsto na zemlji i da trezveno razmišljam. U ovih 100 dana ni jedan dan nisam uzeo nikakvu tabletu za smirenje, jer to dugujem Mateju. Dugujem mu, da moram ostati pribran, ne bježim od nikakve situacije i suočavam se sa svime", kazuje za Slobodnu Dalmaciju Nenad Periš.

Istraga srbijanske policije je i dalje u tijeku.

"U protekla dva dana sam se dva puta čuo s ljudima iz srbijanskog MUP-a, koji rade na istrazi. Ja njima dajem informacije koje saznam u kontaktima s ljudima, bilo ovdje u Hrvatskoj, bilo u Srbiji. Sve informacije koje dobijem i koje bi mogle upućivati na moguće riješavanje situacije, proslijeđujem njima. To ću raditi dok god ne dođemo do nekog riješenja", kaže Nenad.

Nenad je svoju snagu našao u vjeri, svjestan da mora svoj život prihvatiti ma kakav god on bio.

"Neće to više nikada biti isti život. Međutim, ono što je meni važno, jest činjenica da život moram prihvatiti onakav kakav je i da moram nastaviti racionalno živjeti, ne bježati od činjenica da Mateja nema. Ono što mi je važno jest da, u ovim teškim trenucima upoznam sam sebe. Sve je ovo jedan put, koji je započeo u Beogradu i na tom putu moram biti podrška mojoj obitelji, svima onima kojima Matej nedostaje. To što se dogodilo, dogodilo se i ja moram učiniti sve da ne napravim neku grešku, jer svojoj obitelji moram biti oslonac. Nikome od njih nije lako bez Mateja, oni to proživljavaju svatko na svoj način. Moj osmijeh više nikada neće biti isti, jer se rastanak, a ja mislim privremeni, dogodio, ali moram nastaviti živjeti", kazuje.

Kao što su ga stanovnici Beograda zaustavljali po Beogradu, tako ga i Splićani svakodnevno zaustavljaju po Splitu.

"Znani i neznani ljudi me zaustavljaju i žele podijeliti emocije sa mnom. Na tome sam im beskrajno zahvalan, jer mi nitko od njih nije formalno pristupio, onako samo da bi pristupio, već ljudi daju emociju. Osjeti se to, mnogi od njih su roditelji pa suosjećaju. Kad vidim da ljudi suosjećaju, to mi daje snagu", otvara dušu Periš.

Kako kaže Nenad, svaku večer liježe u mislima s Matejem i ujutro se budi s njime.

"Tako je najbolje, tako sam mu bliže. Ipak, moram nastaviti živjeti, što normalnije. Vratio sam se na posao, radim i zadovoljan sam kada nešto napravim dobro", kaže.

Nenad Periš se povratkom u Split ponovno našao sa Matejevim prijateljima s kojima je njegov sin bio u Beogradu.

"Njima je jako teško. Ovaj naš posljednji susret bio je pun emocija. Bilo je suza. Ponovno smo zajedno prošli tu 'noćnu moru' i oni kao ni ja nemaju odgovor što se dogodilo. Svi očekujemo da se nešto dogodi, svi iščekujemo nešto, a istovremeno moramo nastaviti živjeti. Moramo živjeti bez sina, brata, prijatelja, a to vjerujte nije lako", kazuje Periš.