NE VJERUJE ANKETAMA Škoro progovorio o zabrani koncerata te otkrio posluje li s državom

U intervjuu za Obzor Večernjeg lista Škoro je progovorio o iskustvima iz pretkampanje.

Koliko ste potpisa predali?

Prikupili smo jako puno potpisa, a predali nešto manje zato što mnogim ljudima dobre volje koji su samoinicijativno prikupljali potpise za moju kandidaturu nije potpuno jasna cijela ta metodologija oko kandidiranja, rekao bih i samih izbora. Jedna me je gospođa jučer nazvala iz Düsseldorfa i rekla da je skupila 400 potpisa i da će ih donijeti kada bude dolazila kući za Božić. Rekao sam joj da svakako to učini, da ću rado uzeti te potpise od nje. Noć prije predaje i u utorak ujutro na razne su nam načine stizale potpisne liste. DIP je tražio da svaki potpis i svaku stranicu numeriramo i to smo radili do pola tri u noći, no nismo stigli sve obraditi. Dio potpisa koje smo predali ostao je neobrađen pa je, iako smo predali gotovo 80.000 potpisa, evidentirano nešto više od 70.000. Neovisni kandidat nikad nije prikupio ovoliko potpisa i to šalje određenu poruku, kao što poruku šalje i to da je ovaj put 100.000 ljudi manje odlučilo dati svoj potpis za kandidaturu Kolinde Grabar-Kitarović. Neki su kandidati predali više od 10 tisuća potpisa sa samo dva štanda na kojima nitko nikad nije primijetio gužvu. Ne znam kako su to uspjeli, ali nije na meni, nego na DIP-u da provjeri vjerodostojnost svega toga. Mislim da treba ili svima dopustiti da se kandidiraju ili cijeli postupak ipak malo uozbiljiti.

Mislite da bi DIP trebao provjeriti potpise onako detaljno kako su provjeravani oni za referendume?

To je, pak, druga krajnost. Referendumskim inicijativama dio potpisa nije priznat na temelju vrlo subjektivnih i mutnih kriterija. Ali mislim da bi trebalo dobro razmisliti koliko stvarno treba potpisa da bi se netko legitimirao kao predsjednički kandidat. Da se postane predsjednik, ipak treba oko milijun glasova. Možda je 10.000 potpisa ipak premalo. Iskustvo od zadnjih nekoliko mjeseci govori mi da postoji ekipa koja pokušava putem određenih mehanizama, posebno preko agencija koje ispituju javno mnijenje, ali i kroz prikupljanje potpisa, oblikovati javnost. Nemam ništa protiv toga da se istražuje, i sam sam znanstvenik, ali jedno je istraživati, a drugo oblikovati.

Ne vjerujete rezultatima anketa koji govore da je vaš rejting došao do "staklenog stropa"?

Nisam vjerovao anketama ni kad su govorile da moj rejting raste. Nema smisla vjerovati istraživanjima koja su u nedavnoj prošlosti griješila i za sto posto. To nije u okviru standardne devijacije. Ipak sam ja poduzetnik, čovjek iz realnog sektora, i znam da se ne isplati planirati na temelju upitnih podataka. Kako u poduzetništvu tako ni u kampanji.

Sugerirate da je netko namještao te rezultate?

Sugeriram da agencije ne mogu živjeti samo od izbora do izbora. Kada ovaj posao završe, one moraju raditi nešto drugo. A država je najveći igrač na tržištu, zbog čega se otvara jako puno pitanja. Kad vidite istraživanja i ono što je pokazao završni čin, disparitet je prevelik. Kaže onaj film, koji svi citiraju: „Centrala može da pogreši jednom...“ Može se pogriješiti, ali baš toliko i više navrata, to je previše.

Ispada da agencije namještaju rezultate za nekog tko će im dati ili im je već dao posao. To su prilično teške optužbe.

Ne upirem prstom ni u koga, samo iznosim činjenice. Mene se pita komentar mog rejtinga pa mislim da je normalno reći da ja nemam povjerenja u te rezultate koji mi se serviraju. Izbori su najbolja anketa i, uvjeravam vas, i ovaj će put pokazati nešto drugo u odnosu na ankete. Imate zemalja u kojima je dva ili tri mjeseca prije izbora zabranjeno objavljivanje ankete, upravo da se izbjegne oblikovanje javnosti. U svakom statističkom istraživanju imate reprezentativni uzorak i metodologiju kojom se podaci obrađuju. Ovdje ili ne valja uzorak, ili ne valja metodologija, ili onaj tko to radi ne radi to dobro, zbog neznanja ili nekog interesa. U hrvatskom javnom prostoru paušalno se izgovaraju neke stvari, za što nema nikakve odgovornosti. Ja sam u ovih četiri-pet mjeseci doživio neke stvari za koje bi se u pravim demokracijama nekoga trebalo pozvati i pitati kako se to događa.

Što, na primjer?

Zabranjivanje koncerata i kršenje ustavnog prava na rad, otežavanje zakupa javnog prostora za štandove ili skupove, zastrašivanje ljudi na bilo koji način povezanih sa mnom... A da ne govorimo o razini vrijeđanja i klevete koju trpimo moja obitelj i ja. Idemo onda svi staviti karte na stol. Ja nisam stavio samo karte nego i svoju utrobu, utrobu svoje obitelji na stol. Morao sam odgovoriti na puno pitanja i svakakve apsurdne optužbe. Zna se jako dobro koje tvrtke posjedujem, koji su moji vlasnički udjeli, koliko zarađujem, koje su nekretnine u mom vlasništvu, nacionalna struktura moje obitelji do 54. koljena, što sam radio koje godine... Pa čekajte, ako javnost to toliko zanima, ako su to informacije od nacionalne važnosti, ne bi li se trebalo sve to znati i o drugim kandidatima? A o nekima od njih ne znamo baš ništa, ali čini se da oni nisu opasni po ovaj korumpirani sustav pa ih se pušta na miru. Činjenica je da nemamo svi isti tretman. Imamo kandidatkinju koja je aktualna predsjednica, kandidata koji je bivši premijer, kandidata koji je europarlamentarac i bivši sudac i kandidata koji je – pjevač. To da sam ja uspješni poduzetnik, investitor, vinar i doktor znanosti se slučajno zaboravi. To što ja jedini dolazim iz realnog sektora, plaćam puno poreza, zapošljavam ljude i uredno isplaćujem plaće, očito ništa ne vrijedi. Moram priznati da nakon ovog iskustva potpuno razumijem frustrirane ljude koji odlaze odavde jer se iz aviona vidi da nemamo svi isti tretman. Ni u medijima, ni pred zakonom. Ne odlaze nama ljudi zato što je ovo siromašna i ružna zemlja, odlaze upravo zbog ovakvih stvari.

Vi govorite protiv sustava čiji ste dio bili dosta dugo. Posluju li vaše tvrtke s državom?

Nikad ja nisam bio dio sustava na način da živim na tuđoj grbači, ucjenjujem ljude i držim ih u strahu. Sustav postoji svugdje. Sve demokratske države imaju konzulate, parlamente, javni sektor… Ali zato nemaju strahovladu političke oligarhije kakvu imamo mi. I to treba mijenjati, sad il’ nikada! Što se tiče poslovanja s državom, kod nas je državu nažalost nemoguće zaobići jer kontrolira 60% BDP-a. Pa i tvrtka za koju vi radite posluje s državom, a riječ je o mediju koji bi trebao kritički pratiti politička zbivanja i rad institucija.