Na današnji dan 1801. godine rođen je hrvatski ban i vojskovođa Josip grof Jelačić Bužimski

Rođen je u Petrovaradinu u Srijemu, gdje je njegov otac Franjo, podmaršal austrijske vojske, bio zapovjednik slavonske Vojne krajine. Majka mu je bila Ana, djevojačkog prezimena Portner. Na dan rođenja 16. listopada već je kršten u župnoj crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu.

Prošlost roda Jelačića tijesno je povezana s poviješću hrvatskoga naroda. Podrijetlom su bili iz Like i Josip Jelačić je često isticao svoje ličko podrijetlo. Četiri stoljeća pripadnici obitelji Jelačić bili su ratnici, istaknuti krajiški časnici, visoki vojni zapovjednici, državnici, svećenici, prosvjetitelji, dobrotvori i pisci.

Josip Jelačić školovao se na najelitnijoj plemićkoj školi svoga vremena, bečkom Therezianumu, gdje su se sinovi plemića i velikaša odgajali za administrativnu i vojnu službu u Austro-Ugarskom carstvu. 

Vojničko službovanje započinje u Galiciji kao potporučnik u Trećoj konjaničkoj pukovniji, a nastavlja u hrvatskim gradovima ondašnjeg Austro-Ugarskog carstva, a u skladu s time napreduje u činovima. Iz ondašnjih pisama njegovih nadređenih vidimo da dobro vlada njemačkim i latinskim jezikom te da je dobro upućen u vojne i administrativne znanosti i da je dobar mačevalac i konjanik. 

Nadređeni su ga hvalili i kao odličnog stratega, organizatora, vojskovođu i napominjali da je spretan, radin, uslužan, blag, pravedan, brižan, šaljiv i vesele naravi. U predasima vojnih pohoda piše pjesme od kojih su neke toliko popularne da se pjevaju kao koračnice u Habsburškoj monarhiji, a i velik broj ih je spjevan njemu u čast.

Kralj Ferdinand I. (V.) Habsburg imenuje ga 23. ožujka 1848. godine u Beču hrvatskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom i unapređuje u čin generalmajora i zapovjednika obiju banskih pukovnija, glinske i petrinjske, a Jelačić 8. travnja 1848. godine u Beču polaže bansku prisegu i  te je imenovan feldmaršallajtnantom (podmaršalom) i vojničkim zapovjednikom u banskoj i krajiškoj Hrvatskoj.

Svečanost njegova ustoličenja prati svečanost otvaranja Hrvatskog sabora 6. lipnja, prvoga hrvatskog građanskog Sabora na osnovi izbornog reda utemeljenog po načelima građanskog liberalizma, s ukupno 191 zastupnikom, kojem prethode skupštine s preko nekoliko stotina predstavnika hrvatskog naroda održane 17., 22. i 25. ožujka 1848. godine u Zagrebu s donešenim narodnim programom. 

Ban Jelačić 25. travnja 1848. godine proglašava ukidanje kmetstva. Zapravo, Jelačić samo potvrđuje da je kmetstvo ukinuto ("akoprem je već u kraljevinah Hàrvatskoj i Slavonii proglašeno...") i da nema obaveze tlake i daća, što se često seljacima nametalo, iako je kmetstvo ukinuo još Josip II. 

Zbog manifesta kojeg je u ime Hrvatskog sabora predao caru Ferdinandu V, u kojoj se zahtjevalo uređenje monarhije  kao federacije ravnopravnih naroda te zbog traženja  da se u Hrvatskoj Trojednici obnovi banska vlast od Drave do mora dovodi do mađarskih prijetnji ratom te u Hrvatskom saboru 4. srpnja 1848. godine ban Jelačić dobiva novac i dragocjenosti prisutnih za opremanje vojske za otpor Mađarima. 

Nakon neuspjelih pregovora s mađarskim predsjednikom vlade Batthyanyja završavaju kratkom objavom rata riječima: Batthyany: "Vidimo se na Dravi", na što mu je ban Jelačić odgovorio : "Nema potrebe da se umarate. Vidimo se na Dunavu". 

Pod zapovjedništvom kneza Windischgraetza 16. prosinca 1848. godine pokrenuta je vojna operacija protiv Ugarske. Vojska je bila podijeljena na tri zbora, a prvim je zapovijedao ban Jelačić s kojim je ušao u Budim i Peštu 5. siječnja1849. godine.

Novi vladar car i kralj Franjo Josip I. imenuje bana Jelačića 2. prosinca 1848. godine gubernatorom Rijeke s pripadajućom zemljom, te civilnim i vojnim gubernatorom Dalmacije čime se većina hrvatskih povijesnih i etničkih područja ujedinjuje pod upravom jedne osobe, bana Jelačića.

Ban Jelačić, feldmaršal Windisch-Grätz te feldmaršal grof Radetzky su bili junaci koji su spasili staru Habsburšku Monarhiju: Radetzky je ugušio revoluciju u Italiji, Jelačić u Mađarskoj i Beču, a Windisch-Grätz u Češkoj. Ovaj slavni trojac imali su toliko veliki ugled u Habsburškoj Monarhiji da su vojnici na svoje mačeve davali urezati slova WIR (kratica za Windisch-Grätz, Iellachich, Radetzky), a koja je na njemačkom značila "mi". 

Josip Jelačić jedan je od hrvatskih pionira emancipacije Židova u Hrvatskoj te nije zaboravio potporu hrvatske židovske zajednice za vrijeme revolucionarnih kretanja 1848./49. Za sprječavanje progona hrvatskih Židova ban Jelačić imenovao je prijeki sud i izdao proglas u kojem je rekao "da nas sve bez razlike vjere mora ujediniti sloga i bratimstvo".

Naporima bana Jelačića na očuvanju hrvatske autonomije, potkraj 1849. godine Međimurje se priključuje Hrvatskoj, hrvatski jezik postaje službeni jezik, a u dopisivanju sa središnjim organima službeni je njemački jezik.

Ban Jelačić nikad nije posustao u borbi za hrvatski jezik i u dopisu ministru pravde u Beču Karlu Krausu od 8. travnja 1853. godine piše: "jer jedna od najljepših osobina hrvatskog naroda jest, da on svoj jezik nadasve ljubi... i baš ograničenja u jezičnom pogledu koja je htio mađarski sabor Hrvatima nametnuti, bili su jedan od glavnih uzroka otpora hrvatskog naroda protiv Mađara".

Podupire osnivanje i povezivanje trgovačko-obrtničkih komora na području sjeverne Hrvatske i 1854. godine osniva Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo. Protivi se uvođenju žandarmerije, zalaže se za izgradnju cesta i željeznica i unaprjeđenje privredne djelatnosti.

Prigodom vjenčanja kralja Franje Josipa 1854. godine, ban Jelačić biva odlikovan grofovskim plemstvom, a banica Sofija imenovana je kraljičinom dvorskom damom. Sa suprugom Sofijom je imao jedno dijete, kćer koja umire 1855. godine od kolere, ne napunivši ni godinu dana od rođenja. 

Ban Josip Jelačić umire u Zagrebu, 19./20. svibnja 1859. godine u ponoć, poslije duge i teške bolesti i pokopan je 26. svibnja 1859. godine u Novim Dvorima.