'MOJI ODNOSI S NJIM BILI SU SVAKOJAKI'

Meštrović progovorio o Titu, svom odnosu s Tuđmanom i kako ga je pratila UDBA: Da se SSSR nije raspao, teško da bi se i Jugoslavija raspala

Autor

bkk/Hassan Haidar Diab/Večernji list

Hrvatsko-američki povjesničar, novinar i političar, 91-godišnji Mate Meštrović, sin Ivana Meštrovića, za Večernji list je govorio o svojoj bogatoj karijeri, odnosu s Franjom Tuđmanom, kao i životu izvan Hrvatske.

07.03.2021. u 15:31
Ispiši članak

Sin velikog hrvatskog slikara Ivana Meštrovića kao dječak se s obitelji poslije 2. svjetskog rata preselio u SAD, a u Hrvatsku se vratio 1990. godine kako bi pridonio borbi hrvatskog naroda za samostalnost. Godine 1993. izabran je za zastupnika u Županijskom domu, a od 1997. do 1999. godine bio je veleposlanik Republike Hrvatske u Bugarskoj.

Osamdesetih godina bili ste u čelništvu Hrvatskog narodnog vijeća. Na čemu je bio fokus?

Hrvatsko narodno vijeće zalagalo se za uspostavu demokratske hrvatske države. Ja sam poznavao Hrvate u New Yorku i New Jerseyu koji su bili članovi HNV-a i ranije dok nisam još bio formalno član. Pomagao sam im u pisanju pisama ili proglasa, kao i reklama na engleskom jeziku koji su oni slabo govorili i pisali. Meni se čini da je tu bila odlučujuća smrt Tita 1980. godine. Već je bilo jasno da Jugoslavija preživljava zbog Tita i da će ona otići s njime. Tito je nekako držao Jugoslaviju još u cjelini, ali to se sve drmalo. Prije toga ostvarenje hrvatske države nije bilo izgledno. Na ostvarenje hrvatske države utjecao je i raspad SSSR-a. Da se SSSR nije raspao, teško da bi se i Jugoslavija raspala. To je bio dio tog jednog procesa. Kao što je Jugoslavija i stvorena kao dio procesa, tj. sloma Austro-Ugarske, nestanka multinacionalne države, onda se trebalo nekako to sve skupa nakon tog rasula i složiti. To su sve veliki povijesni pokreti.

Je li vas istaknute članove HNV-a pratila UDBA?

Naravno da jesu. Rekla mi je Savka Dabčević, kad bih došao u Zagreb i bio izvan hotela, onda bi došli u moju sobu i pregledavali prtljagu. Dali su mi i pratnju. Kada sam bio u Srbiji pedesetih godina, imao sam pratnju. Bio sam upoznao srpskog novinara Miodraga Maksimovića. Pisao je za Politiku. Sprijateljili smo se i on me vodio naokolo po Srbiji, pa i k nekoj svojoj rodbini blizu Čačka. Rano ujutro hodali smo cestom, dolazio je neki srpski seljak prema nama i Miodrag ga je pozdravio sa: 'Zdravo, brate Srbine, danas je lep srpski dan'. Ostao sam zaprepašten, nikada nisam čuo u životu da se nekoga pozdravlja na taj način. U Jugoslaviji su bili pametni i nisu mi poslali nekog udbaša da se vidi da je baš on udbaš, znate. To su ljudi koji su radili za dvije strane. I, na kraju, kako je Tuđman došao na vlast? To sve ostaje na neki način misterij.

Kako ste doživjeli kad je Zvonimir Bušić oteo avion? To baš i nije pomoglo Hrvatima...

To su sve bila mutna posla. UDBA i KOS infiltrirali su se u hrvatsku emigraciju. Nije se znalo tko je član UDBA-e, a tko nije, tko radi za američku politiku, tko je doušnik. Tu je vrijedila ona priča: 'Imam tri brata Hercegovca, jedan je udbaš, drugi svećenik, a treći luburićevac i oni se sastaju i nešto međusobno govore'. I ta otmica aviona bila je mutna. Tada je svećenik u New Yorku bio fra Ljubo Čuvalo kojeg su Amerikanci optužili da je stajao iza te otmice, ali ga nisu uhitili jer je svećenik. Tada su napravili pritisak na Crkvu da ga makne i bio je premješten u kanadsku zabit, tamo ga se lakše moglo eliminirati, pisao mi je. Možda je UBDA znala za otmicu aviona i nekima je bilo u interesu da se blati Hrvate i proglasi ih se teroristima. Jugoslavenska propaganda bila je usmjerena na dva cilja – da su Hrvati fašisti i da su teroristi. Oni bi Hrvate uvijek udarali po toj liniji. Nitko u Americi nije mogao odobriti otmicu američkog aviona i ugrožavanje života tih potpuno nevinih putnika koji nemaju veze s tom problematikom.

Kad ste upoznali Tuđmana?

Bilo je to 60-ih godina. Živio sam u New Yorku. Ivan Supek pisao mi je da u Ameriku dolazi Tuđman i da bi me volio upoznati. Nakon što je Tuđman stigao, pozvao sam ga na ručak. Na ručku, osim Tuđmana, bili su i Zbigniew Brzezinski i Philip Mosely, vodeći američki stručnjak za Sovjetski Savez. Od tada sam s Tuđmanom imao kontakte povremeno kad bih došao u Jugoslaviju. Posjetio bih ga u njegovoj vili u Tuškancu, pokušao sam mu poslati neki novac preko fratara da mu pomognem, ali on ga nikada nije dobio. Meni nije bila jasna njegova veza s krajnjom desnicom, ljudima koji su bili povezani s političkim atentatima. Kako su najekstremniji hrvatski desničari dobili dozvolu da dođu na prvi Kongres HDZ-a u Zagreb? Bili su proglašeni neprijateljima i teroristima, a dolazili su tu na sastanak bez problema. Tuđman je dobivao dozvolu da putuje inkognito izvan Jugoslavije i da se vrati a da mu se ništa ne dogodi. Očito je imao nečiji placet ili podršku. Znam da je Tuđman dobio 2 ili 3 milijuna dolara od fra Ljube Krasića, župnika u Norvalu u Kanadi, što je bilo važno u tom trenutku pokretanja HDZ-a.

Zašto HNS, a ne HDZ?

Ja sam prvo bio u HNS-u kod Savke Dabčević jer sam od ranije poznavao Miku Tripala koji je na mene stavio dojam pametnog, karizmatičnog čovjeka. Vrlo me impresionirao. I Savka je na mene ostavila vrlo dobar dojam, jedne razborite, energične i karizmatične osobe. Tu je bio i general Rukavina čiji je brat bio ustaša, a on je bio jugoslavenski general. Tu su bili ljudi koji su se meni više sviđali nego društvo u HDZ-u u koji su prešle dvije trećine članova Komunističke partije. Kasnije, kada je već bio na vlasti dulje vrijeme, Tuđman me zvao i pitao me: 'Što vi hoćete?'. Nisam razumio pitanje. On je valjda smatrao da se ja bunim jer nisam dobio što sam želio. 'Želite li biti ministar, ambasador, želite li kuću, brod... što želite? Da budemo otvoreni, da se ne igramo miša i mačke?'. Ja sam naprosto bio uvrijeđen i mislio, ako on mene zove na sastanak u četiri oka, da ima neki prijedlog i, recimo, kaže: 'Vi poznajete Ameriku i budite naš predstavnik u UN-u', a ne da ja njemu kažem da ja hoću to, to i to.

Ali vi ste se razišli s Tuđmanom i stalno ste ga javno kritizirali, prozivali i napadali u javnosti?

Moji odnosi s Tuđmanom bili su svakojaki. Ja sam u Americi izdao njegovu knjigu 'Nacionalizam u istočnoj Europi'. Problem u toj knjizi bio je što je Tuđman htio predstaviti problematiku Hrvatske, a da to prekrije, uključio je pisanje o Baskima, Kataloncima i drugim manjinskim narodima. Vidjelo se da nije baš stručan u tom području, odnosno nije dubinski upoznat s tom problematikom. Smisao je bio da on tu svoju tezu o hrvatskoj nezavisnosti predstavi Americi. Ta se knjiga prodala samo u 700 primjeraka. On meni nije nikada ništa direktno prigovorio, ali sam čuo od treće osobe kako je govorio da sam ja sabotirao tu njegovu knjigu po nalogu CIA-e.

Što su vaše glavne političke agende – kakvu ste Hrvatsku zamišljali?

Mog su oca optuživali da je jedan od ideoloških stvaratelja Jugoslavije. Na neki način to je i točno, s tim Vidovdanskim ciklusom koji je on napravio i zalaganjem za stvaranje Jugoslavije. Ja smatram da su Hrvati dobro prošli i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu uzevši u obzir da su bili na poraženoj strani. Hrvatska bi bila poražena da je spašena nakon Prvog svjetskog rata. Budući da je bila uključena u Jugoslaviju, Srbija nije uzela Bosnu i dio Dalmacije, a Talijani drugi dio Dalmacije. Hrvatska bi u suprotnom bila svedena na amputiranu zemlju koja ne bi bila mogla opstati. U Drugom svjetskom ratu opet je Hrvatska bila poražena država, dio nacističkog poretka, i izbor je bio između partizana i četnika. Tu nije bila izbor hrvatska država i Jugoslavija, već hoće li Jugoslavija biti četnička srpska ili će biti komunistička Jugoslavija. Za Hrvate je bilo mnogo bolje da su pobijedili partizani jer oni nisu bili protiv Hrvata kao naroda, već protiv svojih ideoloških protivnika. Oni su uspostavili, barem na papiru, jednu federalnu državu, i Hrvatska je i nakon Domovinskog rata i neovisnosti ostala u toj avnojskoj granici. Kroz povijest je hrvatska politika često bila vođena na krivi način. Naravno da nisam sada zadovoljan situacijom kakva je u Hrvatskoj, kao što to nije ni većina Hrvata koji su htjeli imati nezavisnu državu, a sada su iz Jugoslavije prešli u EU. Hrvati su prvo bili dio Austro-Ugarske, zatim su bili dio Jugoslavije, gdje su Srbi imali glavnu riječ, a sada su dio EU gdje glavnu riječ ima Bruxelles. Vrlo je teško imati jednu malu nezavisnu državicu u svjetskoj konjukturi gdje imate velesile.

Kako gledate na današnje političke prilike u Hrvatskoj?

Očito je da veliki broj Hrvata jako loše živi u Hrvatskoj, zapravo je većini ljudi materijalno gore nego što im je bilo u Jugoslaviji 70-ih i 80-ih godina kada je već taj režim olabavio. Ljudi glasaju za jedne pa se razočaraju pa glasaju za druge i vide da od toga nema ništa pa se stranke brzo raspadnu i opet preslože nove. Mnogi ulaze u politiku iz osobnih interesa, a ne da učine nešto za dobrobit hrvatskog naroda.

Kako gledate na premijera Andreja Plenkovića?

Plenkovića sam upoznao kao diplomata u Parizu. Supruga i ja pozvani smo na ručak kod tadašnjeg veleposlanika Mirka Galića. Tada je Plenković na mene ostavio odličan dojam zgodnog, pametnog, finog, obrazovnog i civiliziranog čovjeka koji govori strane jezike i dobro se uklapa u međunarodni ambijent. Danas se na njegovu licu vidi umor i općenito se promijenio. Ta naša politika izjede čovjeka, osim Vladimira Šeksa koji je rijetka iznimka.

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.