Marijan je sve vidio, ali do danas nije ispitan: 'Ubijali su ljude u zavojima i s fiksatorima'

Ubijanjima su prethodila teška mučenja i ispitivanja koje je JNA uglađeno nazivala "informativnim razgovorima" i s kojih se nitko nije vratio živ. Špaliri smrti kroz koje su nesretni zarobljenici prošli dva dana prije prilikom ulaska, sada su izgledali bezazleno jer su se, osim puškama, četnici naoružali i poslužili lancima, bejzbolskim palicama i motikama. Fizičko maltretiranje i mrcvarenje zatočenih Hrvata s fiksatorima i krvavim zavojima bilo je uvertira u krvavi pir koji je potrajao dugo u noć.

Do 1991. godine, tvrtka VUPIK je svoje hangare za skladištenja imala na farmi udaljenoj pet kilometara od Vukovara. Isti poslovni objekti te kobne noći poslužili su kao srpski logori u koje je JNA zajedno s četničkim, dragovoljačkim postrojbama odvela zarobljene pacijente, branitelje i civile i na tome ih mjestu pogubila.

FOTO: Miso Lisanin / CROPIX

Nemilosrdno ubijanje ranjenika

Tako je nastala Ovčara – najveća masovna grobnica u novijoj povijesti Europe i najveći pojedinačni pokolj Domovinskog rata. Zlostavljanju su podlegla četiri zatvorenika već u samim skladištima, a ostali zatočenici su u skupinama od 10 do 20 osoba odvoženi do jaruge, udaljene oko 900 metara od puta Ovčara – Grabovo, gdje su ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu. Masakr na Ovčari preživjelo je sedam ljudi, samo je jedan zarobljenik uspio pobjeći skokom s kamiona, a za ostacima mnogih još se traga.

Tek 22. listopada 1992. godine Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, objavio je u svom izvješću da je pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari. Ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava pokolja tada nije bila moguća zbog srpske okupacije tog područja, pa su snage UNPROFOR-a godinama do reintegracije čuvale mjesto masovne grobnice kako bi spriječile uklanjanje dokaza o pokolju. U rujnu i listopadu 1996. započele su ekshumacije iz masovne grobnice koje su trajale 40 dana. Ekshumirano je 200 tijela, a do srpnja 2006. godine identificirane su 194 osobe, ubijene u dobi od 16 do 77 godina. Još 60-ak osoba se smatra nestalima, no izvjesno je da su ubijene.

Među civilima zatočenim na Ovčari bila je i Ružica Markobašić, supruga pokojnog hrvatskog branitelja Davora Markobašića, kojoj su zločinci nakon mučenja pucali u trbuh, a potom je zajedno sa ostalim žrtvama bacili u iskopanu grobnicu. Najmlađa žrtva Ovčare bio je 16-godišnji Igor Kačić, sin zapovjednika obrane Sajmišta koji je prethodno ubijen u uličnim borbama. Francuski dragovoljca Jean Michel Nicolier i Siniša Glavašević su, po pričanjima nekolicine preživjelih, prije egzekucije prošli osobito tešku torturu.

FOTO: Tea Cimas / CROPIX (Na fotografiji: Igor Kačić)

Hrvat kao neispitani svjedok

Svjedočenja nekolicine koji su preživjeli ovaj masakr, a niti rezultati istraživanja Nikole Kajkića koji je svojedobno bio zadužen za istraživanje Ovčare – do danas nisu u potpunosti rasvijetlili okolnosti tadašnjih zbivanja. Kajkić tvrdi kako hrvatske institucije nisu pokazale osobit sluh za rješavanje najtežeg ratnog zločina iz Domovinskog rata, pa tako nikada nije saslušano svjedočenje jednog Hrvata koji je u vrijeme pokolja živio i radio na Ovčari. Kiralji Marijan tamo je ostao za vrijeme cijele okupacije, a posao na farmi prestao je raditi tek prije tri godine.

"Mi koji smo radili na Ovčari, u jednom smo trenutku 'zaglavili' jer je put za Vukovar bio zatvoren. Ja sam ostao kod sestre koja je živjela na Ovčari, a na žalost, bio sam i te noći kada se dogodio zločin. Slušao sam jauke i vriskove cijelu noć… Ljudi su preklinjali za život, a mlađi su zazivali oca i majku u pomoć. Bilo je stravično… Iako se ubijanje odvijalo po mraku, zbog bljeska i pucnjave je izgledalo kao da je dan", ispričao nam je svjedok koji je od stratišta bio udaljen otprilike 500 metara.

Presudom Okružnog suda u Beogradu iz 2009. godine pripadnici Teritorijalne obrane Vukovar i dragovoljačke postrojbe "Lijeva supoderica" Miroljub Vujović, Stanko Vujanović, Predrag Milojević, Goran Mugoša, Miroslav Đanković, Ivan Atanasijević, Saša Radak i Nada Kalaba osuđeni su na višegodišnje zatvorske kazne zbog ubojstva najmanje 200 ratnih zarobljenika na poljoprivrednom dobru Ovčari, od kojih su identificirane 193 žrtve koje su imenom i prezimenom navedene u presudi.

Satima su ih mučili pa odveli na Ovčaru: 'Ovaj će autobus pojesti mrak u po bijela dana'

Smatra se da glavnu odgovornost za masakr na Ovčari snosi major JNA Veselin Šljivančanin, koji je isprva osuđen na pet godina zatvora, da bi 2007. bio privremeno pušten na slobodu. Međutim, žalbeno vijeće mu ju 2009. utrostručilo kaznu na 17 godina jer nije "adekvatno odražavala težinu zločina" te mu pripisalo i krivnju "za pomaganje i podržavanje ubojstva 194 osobe". Završnom, pravomoćnom presudom, 2010. osuđen je na 10 godina zatvora, no nakon što je izdržao dvije trećine zatvorske kazne, Šljivančanin je 2011. godine pušten na slobodu.

* Tekst je nastao u okviru projekta "Čuvanje sjećanja na žrtve Domovinskog rata" kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.