Jedino je Hasanbegović kao ministar htio sačuvati Goli otok: Sada se tamo snimaju porno filmovi

Iako je u samostalnoj hrvatskoj državi bilo više pokušaja da se Goli otok zaštiti kao spomen-područje (npr. tematski park o totalitarizmu i njegovim strategijama suočavanja s "unutarnjim neprijateljem"), do danas ni jedan od njih nije urodio plodom. Ne samo da otok nema uređen status spomen-područja nego se o njemu nitko službeno ne brine, potpuno je prepušten propadanju i dekadenciji divljeg turizma. 

Otok, uz dopuštenje lokalne vlasti, velika međunarodna produkcijska kompanija koristi kao već uhodanu lokaciju za snimanje pornofilmova. Od svih aktivnosti na Golom otoku korist imaju tek potomci logorskih i zatvorskih čuvara. Neki od njih bacili su se, navodno, u ugostiteljstvo i vode jedini restoran na otoku – bizarno, naziv mu je Pržun – dok drugi nude jednako bizarna adrenalinska iskustva turistima.

Nigdje, međutim, nema spomenika žrtvama niti info pulta na kojem bi posjetitelji mogli dobiti uvid u činjenice, statistike, pravu istinu o nekadašnjem koncentracijskom i radnom logoru za neprijatelje Partije.

FOTO: 7Dnevno

Mjesto stradanja

Goli otok bio je koncentracijski logor i zatvor za političke i ideološke neistomišljenike u SFRJ. Otvoren je 1949. nakon rezolucije Informbiroa, nakon sukoba Josipa Broza Tita i Staljina. Iako su logor u početku punili Staljinovim pristašama, ubrzo je on postao "destinacija" za obračun sa svim političkim neistomišljenicima, koji su na taj "jugoslavenski Alcatraz" dovođeni bez pravednog suđenja. (Sa zloglasnim Alcatrazom uspoređuju ga jer je, unatoč relativno maloj udaljenosti od kopna, bijeg iz njega bio nemoguć – dijelom zato što zarobljenici nisu imali kamo pobjeći, a dijelom zato što su od prisilnog rada bili toliko onemoćali da im se plivanje preko kanala činilo kao samoubilački čin.)

Koliko se u bivšem režimu olako ljude lišavalo slobode priznao je i sam Aleksandar Ranković, tadašnji šef tajnih i policijskih službi, kada je u lipnju 1951. godine, na četvrtom plenumu CK KPJ, iznio informaciju da je, prema podacima tužiteljstva i Ministarstva unutarnjih poslova, od svih uhićenih 1949. godine njih čak 47 posto bilo neopravdano lišeno slobode.

Ove je godine, početkom srpnja, obilježeno 75 godina od dolaska prvih zatvorenika komunističkog režima na Goli otok. Komemorativno okupljanje organizirala je Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba i Akcija za ljudska prava iz Podgorice, iz poštovanja prema tisućama žrtava psihičke i fizičke torture na Golom otoku, Sv. Grguru i drugim logorima za preodgajanje političkih zatvorenika - da se takve neljudske strahote u državnoj režiji više nikad ne bi ponovile.

No gosti Pržuna i veseli strani kupači koji se usidruju u uvale Golog otoka o tim strahotama – nemaju pojma. Turistički obilasci koji im se nude eufemistički spominju mračnu prošlost, od koje je i materijalnih dokaza ostalo vrlo malo: tek nekoliko zidanih radionica i građevina sa samicama, ali ni one zbog zuba vremena nisu sasvim sigurne za razgledavanje. Na jednoj od njih pomalo već blijedi grafit: "Molimo upogoniti opet za hrvatske političare."

FOTO: 7Dnevno

Sve zapinje

Čovjek koji je Golom otoku i njegovoj zaštiti posvetio impresivan dio svog umjetničkog opusa, ali i dugogodišnjeg aktivističkog rada, jest Darko Bavoljak. Ako tko zna zbog čega Goli otok ni danas, 75 godina nakon osnutka logora, nije dostojanstveno tretiran kao mjesto stradanja i patnje, on će znati. Spomenute inicijative za zaštitu otoka kao spomen-područja pokrenula je baš njegova Udruga Goli otok "Ante Zemljar", još prije četvrt stoljeća. Godine 2011. Bavoljak je snimio i dokumentarni film "Goli otok", u kojem se pojavljuje i Jovan Kapičić, zamjenik ministra unutarnjih poslova i jedan od ključnih ljudi u upravljanju Golim otokom, koji priznaje da su ondje robijali i nevini ljudi. 

Darko Bavoljak ogorčen je pasivnošću političkih institucija prema problemu rješavanja statusa Golog otoka. Komunikacija s Ministarstvom kulture i medija fatalno zapinje, a ministrica Nina Obuljen Koržinek ne doima se kao osoba koja iskreno želi nešto poduzeti. 

"Pomalo gubim dah. Ovo traje već desetljećima, a sugovornici na političkoj sceni cijelo vrijeme traže izgovore da se ništa ne učini, kao da na sve moguće načine izbjegavaju da se Goli otok stavi pod zaštitu kao spomen-područje. Cinično je to što onamo dolaze obilježiti europski dan sjećanja na žrtve totalitarističkih režima, doputuju, najedu se, napiju, uzmu dnevnicu i odu. U međuvremenu, otok posjećuje 100.000 turista, on je postao destinacija divljeg turizma, mjesto općeg raspada, kulisa za strane porniće… Gadi mi se sve to", pesimistično govori Bavoljak.

Prijedlog zakona o spomen-području Goli otok donesen je još 2005. na sjednici Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora. Potvrđen je ponovno na sjednicama 2010., 2011., 2012. te 2014. godine. Postupak je započeo upravo inicijativom Bavoljakove Udruge Goli otok "Ante Zemljar" iz Zagreba, upućenom Odboru još 2005. godine. 

Nema reakcije

Na sjednici Odbora održanoj 14. prosinca te godine iznesen je usuglašeni prijedlog Upravnog odbora spomenute udruge, predstavnika grada Raba, Primorsko-goranske županije, Udruženja hrvatskih arhitekata, Studija UP Zagreb i Multimedijskog centra Rijeka, a na sjednici Odbora tu ideju podržalo je i Hrvatsko društvo političkih zatvorenika. Jednoglasno usvojenim zaključkom pozvana je Vlada Republike Hrvatske da u suradnji sa svim zainteresiranim stranama pripremi prijedlog zakona o spomen-području Goli otok.

Nadležno Ministarstvo kulture od početka je oklijevalo. Iz Runjaninove 2 poslano je više očitovanja u vezi s provedbom tog zaključka. Kao problem u izradi zakona navodila se "nemogućnost identifikacije terena", odnosno definiranje obuhvata spomen-područja, zbog toga što zemljišne knjige i katastar za područje Golog otoka nisu bile na odgovarajući način uređene, a to je bio preduvjet za upućivanje već izrađenog prijedloga zakona u proceduru. Problem je riješen 2007., ali prijedlog zakona nije, unatoč obećanjima i izvedenim pripremnim radnjama, upućen u saborsku proceduru. Godine 2010. Odbor je ponovno jednoglasno donio isti zaključak, pokušavajući aktualizirati stvar, no reakcije nije bilo. Vladi RH stoga je upućena požurnica 1. srpnja 2010. godine, a na nju je Ministarstvo kulture napokon odgovorilo idejom da se problem riješi u okviru Zakona o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata (usvojen 4. 3. 2011.).

Odbor se nije složio s takvom koncepcijom. Smatrao je da, kada je posrijedi Goli otok, nije riječ samo o žrtvama ljudi koji su izgubili život u kaznionicama nego i o sustavu najgrubljeg kršenja ljudskih prava, s teškim posljedicama za logoraše, njihove obitelji i društvo u cjelini, pa spomen-područje treba biti koncipirano tako da posjetiteljima ukazuje na važnost trajne borbe za poštovanje temeljnih ljudskih prava, kako se ono što se događalo u tom vremenu nikada više ne bi ponovilo.

Zaključak na zaključak

Nakon još jednog razdoblja pasivnosti ministarstva, uslijedio je novi, jednoglasno izglasan zaključak, kojim je od Vlade Republike Hrvatske zatraženo da na temelju dotadašnjih zaključaka Odbora i dogovora s održanih sastanaka u Ministarstvu kulture žurno izvijesti Odbor o svemu poduzetom, kao i da predloži zakonsko rješenje kojim bi se osigurala spomenička valorizacija Golog otoka i dostojno obilježio spomen na njegove žrtve. 

Odbor je ponovno 2012. pitanje Golog otoka stavio na dnevni red. U toj raspravi predstavnica Ministarstva kulture izvijestila je Odbor da je ministrica kulture (Andrea Zlatar Violić) upoznata sa svim aspektima tog pitanja. Posebno je istaknula činjenicu da je izrađena podloga za spomeničku valorizaciju Golog otoka koja obuhvaća sva povijesna događanja i različite inicijative koje su se u međuvremenu upućivale iz nevladinih udruga i udruga mladih.

Osim toga, potvrdila je da je nacrt prijedloga zakona o spomen-području Goli otok izrađen, no da je osnovni problem pitanje koordinacije ministarstva koja se svako u svom dijelu trebaju uključiti u realizaciju tog prijedloga te pitanje iznalaženja značajnih financijskih sredstava za njegovo ostvarenje. Trakavica se nastavila i 2014. godine, kad je Ministarstvo kulture izvijestilo da se za upućivanje traženog zakona u proceduru mora provesti postupak uvrštavanja Golog otoka u popis kulturnih dobara Republike Hrvatske, o čemu odlučuje za to nadležno povjerenstvo, te da je taj postupak u tijeku i da bi uskoro trebao biti proveden, nakon čega bi se moglo ići na model sličan modelu spomen-područja Petrova gora.

Nastupile su još dvije godine šutnje i pasivnosti. Stvar je živnula kad je 2016. godine riječki Konzervatorski odjel Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture donio rješenje o preventivnoj zaštiti Golog otoka (odnosno odluku Uprave za zaštitu kulturne baštine o preventivnoj zaštiti). 

Sustavno sabotiranje

Sljedeći korak bila je izrada elaborata i osnivanje memorijalnog centra ili institucije sličnog tipa, no to se nije dogodilo. U međuvremenu je razdoblje preventivne zaštite isteklo – vrijedilo je do 2019. godine.

Ispada da su u tihom sabotiranju zaštite Golog otoka kao spomen-područja žrtava totalitarizma sudjelovali svi ministri i ministrice kulture u posljednjih dvadesetak godina. Neobično je to s obzirom na različite političke opcije koje su ih iznjedrile. Darko Bavoljak kaže da je za vrijeme SDP-ove vlade nezainteresiranost bila utemeljena na stavu dijela ljevice da je Goli otok u Jugoslaviji bio potreban i poželjan kao mehanizam suočavanja s neprijateljima režima, dok desno orijentirana HDZ-ova vlast kao problem u komemoriranju žrtava vidi prevlast nehrvatskih logoraša na Golom otoku. Naime, na Golom otoku robijalo je, u omjerima, najviše Crnogoraca, pa Srba i Bosanaca, a Hrvati su u udjelu tek na četvrtom mjestu. "Zašto bismo dizali spomenike Srbima?", navodno je neslužbeni "protuargument" zaštiti Golog otoka.

Jedino je Zlatko Hasanbegović, u svome vrlo kratkom mandatu ministra kulture, pokazao agilnost i volju da se Golom otoku omogući trajni zaštićeni status, no njegovim je odlaskom pala u vodu nada da će se do tog cilja zaista i doći.

Ima li Ministarstvo kulture kakvu alternativnu viziju za očuvanje Golog otoka ako mu se već uskraćuje nacionalni status zaštićenog spomeničkog lokaliteta? Uputili smo to pitanje u Runjaninovu 2, no odgovor se još čeka.

U međuvremenu, situacija na Golom otoku drastično degradira u neukus i bizarluk. Darko Bavoljak, koji često posjećuje to mjesto, opisuje ga kao mjesto iz distopijskih filmova. 

"Pržun odlično posluje, restoran je pun turista, muzika trešti, tisuće pristižu brodovima, spuštaju se ljudi u vozilima od kugličnih ležajeva u more, provodi se izbor najluđe maske, prodaju se suveniri, razglednice su im… ispod svih kritika. Snimaju se pornofilmovi, velika tvrtka ima ugovor s općinom, pogoduje se brodarima, restoranu i privatnim interesima lokalnog stanovništva…", govori Bavoljak, umoran od jalovih nastojanja da se ovome mjestu vrati dignitet. 

FOTO: 7Dnevno

Mnogo dezinformacija

Ipak, neće odustati. Udruga Goli otok "Ante Zemljar", koja nazivom komemorira jednu od nevinih žrtava logora, ovog će mjeseca uputiti novi dopis Ministarstvu kulture i medija te od Nine Obuljen Koržinek zatražiti detaljno očitovanje o provedenim koracima na projektu reguliranja statusa Golog otoka. 

"Osim Hasanbegovića, jedino je Jadranka Kosor nešto učinila, barem taj formalni čin postavljanja ploče na otoku Sveti Grgur i na Golom u spomen stradalim zatočenicima. Mi smo kao udruga imali čak mogućnost financiranja spomenika, ali nam lokalna vlast nije dala, dogodio se sudar koncepcija… Nije realizirana ni ideja o postavljanju info pulta, što bi bio minimum s obzirom na kolanje ogromne količine dezinformacija otokom i negiranje perioda političkog progona i mučenja robijaša od 1949. do 1956. godine. Potrebno je educirati, informirati ljude, jer dobro znamo da mnogo puta ponovljena laž s vremenom postaje istina", zaključuje Darko Bavoljak. 

Goli otok kao LGBT destinacija

Podsjetimo i kako je Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) 2014. godine objavio je natječaj za predaju ideja, inicijativa i programa razvoja 100 državnih nekretnina u Hrvatskoj. Više od deset bilo ih je za revitalizaciju Golog otoka, a najkontroverzniji je predala udruga Ekološko-socijalni forum iz Rijeke. Njihov je projekt "Goli otok – European Gay Resort Croatia" utemeljen na ideji da se na tom otoku razvije specijalizirana turistička ponuda za LGBT turističko tržište, kao ciljnu skupinu kojoj Hrvatska dosad nije bila jedna od primarnih destinacija. 

"Shvatili smo da je Goli otok idealna destinacija, nenaseljena, čime bi se izbjegla reakcija lokalnog stanovništva, a s druge strane dovoljno blizu drugim otocima, Krku, Rabu i kopnu. Podržavamo i druge ideje o revitalizaciji Golog otoka i razmišljanje da se ondje otvori memorijalni centar, no ne vidim koga bi u Europi zanimalo da je ondje nekada bio zatvor Informbiroa, to je naša lokalna stvar. Pokazalo se da upravo treba razvijati destinacije na kojima se okupljaju ciljane grupe, kao na Zrću, prilika je to da Hrvatska pokaže svoju otvorenost", rekao je Aljoša Babić, autor prijedloga koji, na žaljenje LGBT zajednice, još nije zaživio.

Broj ubijenih nije utvrđen

Inače, procjenjuje se da je kroz jugoslavenski logor na Golom otoku prošlo 17.000 do 32.000 zatvorenika (broj ubijenih i umrlih nije točno utvrđen). Logor je prve zatočenike primio početkom srpnja 1949. godine, zatvorom je postao 1956., a naknadno je pretvoren u kazneno–popravni dom za maloljetnike. Ukinut je 1988. godine.

Mučan podsjetnik na Titovo mučilište

"Sramotno je što Goli otok i Sveti Grgur još nisu zaštićeni kao važan dio kulturne baštine ne samo Republike Hrvatske nego i svijeta. Odluka o preventivnoj zaštiti Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Rijeci, donesena je 2016. godine", navodi Documenta, prozivajući Ministarstvo kulture i medija za namjerno zanemarivanje tog lokaliteta.

Zatvorenici su u logor dovođeni bez ikakvih stvarnih dokaza, većina optužbi temeljila se samo na sumnji u počinjeno djelo. Osim psihofizičkog nasilja, uvjeti u logoru bili su sve samo ne humani. Izlazak iz logora bio je vrlo težak, ali ne nemoguć. Većina logoraša vraćena je pod pratnjom, nakon odsluženja kazne, u svoje domove. Nakon Golog otoka vrlo su teško mogli pronaći posao ili napredovati u karijeri.