Ivica Relković analizirao ustavne ovlasti predsjednika i založio se za redefiniranje njegova izbora

Naime, Relković u ovoj seriji članaka postavlja pitanja je li pozicija predsjednika države uistinu pozicija "koja zaslužuje golemu uključenost javnosti, najviši izborni legitimitet (koji sugerira i najveću važnost), najskuplju kampanju "po glavi kandidata" kao i sve drugo što nam stvara dojam izbora za nezamjenjivu i neprocjenjivu instituciju vlasti". 

"U svakom trenutku trebamo biti svjesni da ne govorimo o predsjedniku države u predsjedničkom ili polupredsjedničkom modelu, nego u parlamentarnom sustavu u kojem je vlada, a ne predsjednik države, suverena poluga izvršne vlasti", podsjeća Relković i nastavlja pitati je li u takvom okviru uopće smisleno predsjedniku kao instituciji-osobi (bez ikakvog ozbiljnijeg stručnog i/ili operativnog tima) povjeravati određene široke opće ustavne ovlasti s jedne strane i sasvim konkretne s vladom duplirajuće poslove (vanjska politika, sigurnosne službe, obrana) s druge strane?

"Da biste mogli biti ozbiljno delegirani za neku ovlast, nužno je i da su vam predviđeni alati kojima ćete taj svoj posao izvršavati. Već u prvom predsjedničkom članku, u drugom i trećem stavku kojeg čine samo po jedna rečenica, naš se Ustav razišao s tom elementarnom logikom. Brigu "za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti" može obavljati predsjednik u predsjedničkom ili polupredsjedničkom sustavu gdje je on na vrhu izvršne vlasti. U parlamentarnom sustavu ovo su samo puste želje. I pri tome želje koje postaju izvor upravo destabiliziranja samog logičnog sustava hijerarhije odgovornosti izvršne vlasti", smatra Relković. 

Objašnjava kako je članak 94. Ustava RH, izravan izvor "lažnog predstavljanja" predsjedničkih kandidata na izborima koji završavaju svojevrsnom obmanom birača. "Birači misle – a na temelju ovog članka ispravno misle! – da biraju osobu koja će rješavati najveća državna pitanja i koja će državu podići na višu razinu. Proguglajte kampanje predsjedničkih kandidata – i to "mainstream" kandidata i kasnijih pobjednika – pa ćete vidjeti nezamisliv populizam obećanja u odnosu na realni djelokrug institucije predsjednika", ističe Relković.

Dodirnuo se i članka 102. Ustava RH koji kaže da predsjednik Republike može predložiti Vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja. i da predsjednik Republike može biti nazočan sjednici Vlade i sudjelovati u raspravi. Relković smatra kako će na temelju tog članka mnogi nezadovoljnici vladom pljeskati predsjedniku/ci za svaku pljusku predsjedniku vlade ili pojedinom ministru.

"No to je demokratsko zavaravanje i alibi za moju građansku apstinenciju od aktivnog suprotstavljanja ozbiljnim propustima vlade ili nekog njegova člana. Institucija-osoba ne može zamijeniti pravu oporbu (parlamentarni i izvanparlamentarnu), a najmanje artikulirano nezadovoljstvo građana-birača. Uza sve to, predsjednik bez izvršnih poluga (koje za sobom povlače i odgovornost za povučeni potez!), čak nema ni kapacitet da procjenjuje svaku mjeru koju provodi vlada", piše Relković i podsjeća kako zakon nigdje ne obvezuje vladu na prihvaćanje "prijedloga" predsjednika, pa sve može završiti na igri "gluhih telefona" kao i na to da su se takve situacije već događale. 

Relković raspravu nastavlja opisom dužnosti i djelatnosti koje obnaša predsjednik države. U svakodnevnom opisu posla predsjednika Republike Hrvatske posebno mjesto imaju vanjski poslovi, nacionalna sigurnost i obrana kao područja u kojima je predsjednik uz vladu sukreator politika, dok su njegovi vlastiti poslovi  navedeni u članku 98. Ustava RH. Seciranjem dužnosti predsjednika prema Hrvatskom saboru, prema Vladi RH te drugim poput pomilovanja i odlikovanja Relković smatra kako prema ovom "radnom članku" i prema sadašnjoj praksi Mesić/Josipović/Grabar-Kitarović predsjednikovanja, sve navedene ovlasti i učestalost njihove provedbene dinamike ne mogu se smatrati poslovima u petogodišnjem mandatu predsjednika koji opravdavaju izravno biranje i viši status ove institucije od čisto protokolarnoga. i zaključuje kako je petogodišnji radni opus predsjednika države obrnuto proporcionalan veličini ureda na Pantovčaku. 

Relković dalje razmatra i način na koji predsjednik države sukreira vanjsku politiku, obranu (vrhovni je zapovjednik oružanih snaga RH) i rad sigurnosnih službi. Postavlja i pitanje jesu li ta tri područja dostatno opravdanje za snažnog i izravno biranog predsjednika? 

Smatra kako operativni poslovi vanjske politike pripadaju vladi te opravdava to činjenicom ako se "unutar "kuće" i ne slažemo oko uređenja države, nije dobro da to unutarnje neslaganje serviramo kao svoju sliku i priliku "urbi et orbi", cijelom svijetu oko nas. Nije dobro imati dvije neusklađene, a možda čak i "posvađane" vanjske politike". Predlaže da je sukreiranje odluka možda bolje povjeriti Hrvatskom saboru (uz jaču ulogu njegova predsjedništva i nadležnog saborskog odbora), negoli li personalizirano ogoljenoj instituciji kakva je predsjednik države. Dalje u tekstu Relković smatra kako ovlasti vrhovnog zapovjednika treba povjeriti operativno najuhodanijoj izvršnoj osobi. "To je predsjednik vlade u našem modelu vlasti. Radi konsenzualnog suglasja svih ključnih parlamentarnih političkih opcija u iznenadno nastalim izvanrednim okolnostima, političku potporu (pa i mini nadzor) treba mu osigurati", predlaže Relković,"predsjedništvo Hrvatskog sabora kao minimalno demokratsko tijelo čije se sastajanje može realno očekivati i u teškim izvanrednim situacijama"

U četvrtom nastavku pod nazivom Lažni identitet - pretenciozni izbori - istiniti kapacitet, Relković problematizira i iščlanjenje pobjednika na izborima iz njihovih stranaka, Pretenciozni izbori te postavlja pitanje tko mijenja predsjednika države? 

Relković smatra kako se prisilom na formalno ispisivanje pobjednika iz svoje političke stranke stvara lažni identitet, a u slučaju potpuno protokolarnog predsjednika biranog u Saboru postaje nepotreban, jer će kriterije odrediti potpuno drukčija procedura i drukčije potrebe. "Umjesto javnog distanciranja od nekih dijelova politike vlade vlastite stranke u korist vlastita PR-a, predsjednik treba unutar opcije čiji je predstavnik utjecati na korekcije tih politika", smatra Relković.

Drži i kako je ovakav skupi ustavni okvir vezan uz predsjednika neodgovoran. "On je predizborno najskuplji (kampanja), izborno najskuplji (provedba izravnih izbora) i poslijeizborno najskuplji (godišnji proračun vezan uz predsjednika) model "po glavi kandidata", a naknadno dužnosnika. Hrvatski građani to više ne bi trebali plaćati".

Relković smatra i kako izbor protokolarnog predsjednika države kroz Sabor već sada ima uporište u samom Ustavu."Naime, u našem modelu Predsjednik nema izravno biranog zamjenika, pa u slučaju njegove spriječenosti, Ustav određuje predsjednika Sabora kao njegovu zamjenu. Budući da se logika svakog sustava iščitava iz međusobnih odnosa, pa i iz toga tko je kome predviđen kao zamjenik, već nas sada Ustav usmjerava na to da se ovlasti predsjednika države mogu rezervno (zamjenski) promatrati i kao potencijalne ovlasti predsjednika Sabora", piše Relković.

Ovim analizama Relković se trudi razjasniti kako se dio ustavnih ovlasti dodijeljenih sadašnjem predsjedniku može usmjeriti prema vladi, pa čak i Ustavnom sudu, ali smatra kako je za većinu tih ovlasti najbolja adresa Hrvatski sabor. "Ojačavanje uloge Sabora je nužno potrebno za naš daljnji demokratski napredak. Upravo je Sabor srozan na drugorazrednu instituciju ili priručni "zakonomat" vlade", smatra Relković i dodaje kako Sabor ima i jedno prilično neiskorišteno demokratski široko, a reprezentativno visoko tijelo – predsjedništvo kojeg čine i predstavnici vlasti i oporbe. 

"Podizanje važnosti tog tijela kao odbora nad odborima moglo bi se postići prijenosom dijela sadašnjih predsjedničkih ovlasti na predsjedništvo Sabora", drži politički analitičar.

"Prolazeći kroz sve članke koji se odnose na predsjednika Republike Hrvatske nismo našli nijedan koji već sada predsjednika ne oblikuje kao protokolarnog ili ga, preusmjeravanjem određenih većih ovlasti na neka druga adekvatna tijela državne vlasti, takvim ne može učiniti. Prepreka je samo jedna jedina: politička volja uređenja države sukladno institucionalnom i proračunskom optimumu kojega kao država možemo (pod)nositi", piše Ivica Relković na portalu Besplatnapolitika.hr.