Hrvatski redatelj dobio počasni doktorat u Rijeci: 'Srušili smo 3000 spomenika NOB-a'

Rektorica Sveučilišta Snježana Prijić Samaržija je o Grlićevom liku i dijelu govorila kroz prizmu etičkog patriotizma. "Patriotizam je etičan ili vrlina kada kada stav o važnosti i dobrobiti vlastite zemlje i njezinih ljudi nije u suprotnosti s univerzalnim moralnim vrijednostima. Nije etičan patriotizam i nije vrlina kada favorizira jednu naciju, zemlju ili rasu i nije etičan kad napušta ideju da je moral jedan i univerzalan za sve i da ne postoje nacionalni morali", kazala je.

"Patriotizam je etičan i vrlina kada se dobrobit vlastite zemlje stavlja u vezu s onim ispravnim i dobrim, a nije etičan i nije vrlina kada se slavi dobro i opravdava zlo počinjeno od vlastite države. Etički patriotizam se naziva etičnim kako bi se naglasila razlika od nacionalizma koji se lažno predstavlja kao patriotizam. Vjerujem da svi mi već u ovom opisu prepoznajemo Rajka Grlića", istaknula je.

Rajko Grlić prisjetio se kako je odrastao u obitelji koja je iskazivala veliko poštovanje prema svakom obliku umjetničkog i kreativnog rada te da su ga roditelji "zarazili" pričanjem priča, što je "virus" koji cijeli život ostaje u čovjeku. "Bilo je trenutaka kada sam prestao i čvrsto odlučio da više ne pričam priče, kao na primjer devedesetih, jer u tome više nisam vidio smisla. Ali one su mimo moje volje počele navirati. Za mene klinca rođenog koncem prve polovice dvadesetog stoljeća film je bio jedini ozbiljni medij kojim je valjalo pričati priču", rekao je.

FOTO: Pixabay

'Srušili smo 3000 spomenika NOB-a'

"U taj spoj grčke drame i cirkusa zaljubio sam se vrlo rano, još dok je film bio u punom sjaju svojih najboljih godina. Danas, kada je na zalazu, kada poput starog mađioničara gubi magičnu moć, osjećam veliki ponos što sam bio maleni dio tog svijeta", rekao je Grlić, dodajući da je gubitkom kina, u kojem preživljavaju još jedino blockbusteri, film ostao uskraćen za kolektivno gledanje. "Napravio sam tri greške kada sam odlučio pričati priče. Prva je da sam uronio u filmski svijet ne shvačajući da je za potrebe pričanja priča potreban novac. Kada sam shvatio o čemu se radi, odlučio sam svoje priče raditi s malim budžetom, u kućnoj radinosti koja mi je pružala osjećaj slobode koja ponekad skupo košta", kazao je.

"Druga greška je da sam priče pričao na filmskoj traci, na celuloidu koji ima svoj vijek trajanja. Kad on istekne, nakon 40 do 50 godina, slika prvo gubi boju, a nakon toga polako, ali sigurno nestaje. Iza nje ostane amo prozirni lako zapaljivi celuloid. Treća zapravo i nije moja greška. U civiliziranim zemljama koje drže do sebe postoje samostalne institucije čiji je primarni zadatak da filmove sačuvaju. Imam dojam da se kod nas to ne radi, da cijeli jedan lanac nestaje i da nastaje vakuum. Bez ozbiljne kinoteke u jednoj tako malo državi kao što je Hrvatska lakše se provodi zaborav", rekao je.

Bivša ministrica još uvijek u ratu s rektorima sveučilišta: 'E, nećete razbojnici'

"Filmovi su do devedesetih snimani na filmskoj vrpci, a takvi filmovi, dobri i oni manje dobri, svjedoci su jednog vremena. Oni jasno govore kako su ljudi živjeli, kako su komunicirali, što ih je brinulo, što su jeli i pili. Kada ubiješ takvog svjedoka, puno je lakše falsificirati prošlost. Uz to, ne treba rušiti 3000 spomenika kao u slučaju NOB-a, jer filmovi će nestati sami od sebe. Navikli smo da svakih 50 godina na ovim prostorima dolaze novi koji, da bi uspostavili apsolutnu vlast, moraju poništiti prošlost. Ovi naši danas nisu prvi koji su se dosjetili da je zaborav moćno političko oružje, ali su do sada u brisanju prošlosti najbeskrupulozniji", kazao je Grlić.