HRVATSKI OČAJ 'Tata, ostavio si Uljaniku sebe, gradio si brodove, a sada si ostao bez ičega'

“Tata, kako si? Osim umorno, razočarano, povrijeđeno i iskorišteno. Što ćeš sada, odakle krenuti, kako? Pitam se, pitaš se i ti, no pitaju li se oni, mislim da ne. Uvijek si mi pričao o svom radnom mjestu, umoran i ljutit, ali taj ponos nikad nisi znao sakriti s lica, uostalom gradio si brodove, tko se ne bi ponosio time?! Sjećam se, vodio si seku i mene na porinuće'', započela je svoju potresnu priču, dok je njezin otac Roberto plakao.

“Ne sjećam se brodova, ali sjećam se tebe, tvoje srce je bilo veće od tog broda. Gledao si u taj brod kao da je samo tvoj, a ja sam gledala samo u tebe, samo moj tata. Ali nisi bio samo moj, bio si i njihov, dapače više su te oni imali nego ja. Kad bi došao kući, bio si preumoran, ali uvijek bi izvukao još onu mrvu snage samo za mene i moje vječne gluposti. Sjećaš se, tata, napravila sam ti crtež tvojih divova. Shvaćaš li, tata, ostavio si im svoju mladost, snagu, vrijeme, dao si Uljaniku sebe, mog tatu, zauzvrat si ostao bez ičega.

Naravno da shvaćaš, vidim to na tebi svakog dana sve više. Čak je i onaj ponos s lica odavno zamijenjen porazom. Narasla sam, došao je dan kad sam ti rekla: ‘Tata, ja odlazim iz ove države, želim dobiti priliku u životu’. Rekao si mi da ne idem, da drugdje nije ni ljepše ni lakše. Žao mi je što sam ostala, što gledam kako ti odnose Uljanik, dio tebe, dio nas. Tata, ostala sam, tu sam, a gdje si ti? Gdje si ostao, tata? U limu, u varovima, u svom plavom trlišu na rivi mora čekajući bolja svitanja. Ali drago mi je da sam tu, da te nasmijem kad drugi ne umiju, da te podsjetim da si jači od svih brodova koje si gradio ispod predivnih divova na ubrzo zaboravljenom otoku zvanom Uljanik. Da te podsjetim da si ti moj div i najveći brod. Tata, volim te”, napisala je Monica u pismu koje objavljuju 24sata.