Heroj Domovinskog rata u emotivnom istupu: 'Meni taj Vukovar nikada nije bio jasan'

"Takva destrukcija, valjda najgora, koju je čovjek ikada smislio na svim ljudima na neki način ostavlja tragove", ustvrdio je na početku emisije urednik i voditelj Aleksandar Stanković, najavljujući svojega gosta. Đuro Kovačević, rodom iz Metkovića, tijekom Domovinskog rata bio je tri puta ranjavan i tri puta vraćan na bojište. Supruga Maja Kovačević u uvodnom je prilogu istaknula da da je život s Đurom težak, ali nije nikad dosadan.

"Možda sam mogao biti vrhunski sportaš ili dobar književnik, a evo sad sam samo dobar invalid", rekao je Kovačević, koji i dan danas u svojem tijelu ima metak. Ima više od 200 šavova i gotovo da nema dijela tijela gdje nije bio ranjen. Đuro nerado daje intervjue, no u ovom rijetkom javnom nastupu, u emisiji Nedjeljom u 2, prisjetio se početaka svojeg ratnog puta. Kad se, naime, vratio iz JNA, odlučio je braniti Dubrovnik.

"Roditelji su bili protiv. Oni su mi već su sredili preko našeg bogatog rođaka posao i stan u Švicarskoj. Tako da ja ne bih bio prognanik. S druge strane, to su moji ljudi ovdje. Ja sam rekao da nema šanse. Otac mi je onda rekao da ću s takvim mentalitetom poginuti, a ja sam odgovorio - onda ću poginuti", prisjetio se Kovačević. Od svih bojišta na kojima je bio, najgore mu je bilo u Bosni i Hercegovini. "I to na Dinari. Bilo je minus 36 stupnjeva noću, a po danu minus 30", kaže Kovačević.

Napisao je knjigu

O svojem životnom puti i ratnom iskustvu Kovačević je napisao knjigu "Tako je pisao Ajant". Ajant je, naime, njegov nadimak. "Ajant je starogrački heroj. Ljudi ga znaju možda kao Ajaksa ili Ajas. On je čovjek koji je pod Troju doveo sve što ima – i sina i kćer. Nije on došao tu do pljačka. Dva puta je pobijedio Hektora i taman je htio da ubije Hektora, i onda ga nije ubio", objasnio je Đuro.

Stanković je istaknuo da nije znao da postoji čovjek koji tako piše o Domovinskom ratu, te je kroz cijelu emisiju provukao ulomke iz Kovačevićeve knjige. "Život i razlozi niti malo ugodni odveli su me u Bosnu i Hercegovinu, zemlju gdje je vino dobro, hrana još bolje, gdje nikne sve što se zasije, gdje svako godišnje doba ima svoje boje. To je zemlja moga oca.

Obuzima me užas kada pomislim da ću ovdje, u Bosni, zemlji moga oca, ali daleko od svog doma, oduzeti život nekom nesretniku, sličnom meni. Sve isto, čak su i maskirne uniforme iste. U jednom trenutku nisi siguran u koga ćeš pucati. I na kraju krajeva, zašto? Zbog goriva? Zbog oružja? Zbog drugačije oznake na desnoj strani remena na košulji? Zbog manijaka koji će učiniti sve samo da bi zaradili?".

'Čišćenje' bunkera u Bosni

U Bosni je Đurina postrojba imala zadatak "čišćenja" bunkera. "Za prvih deset minuta, zbrisano je pola naše satnije. Tamo je bio ranjen moj prijatelj. Nisam mogao ostaviti čovjeka. Ja sam bio udaljen četiri metra od bunkera, i jedini je način bio da ja izađem pred cijevi, da ispalim hrpu metaka i onda pokušavam njega gurnuti dolje da ga uhvate, a sa mnom je gotovo, kraj priče... Međutim, on je poginuo, je to nisam znao. Spasio me Ivan Gotovac, jedan plemenit čovjek. On me previo. To su bile strašne rane", ispričao je Đuro Kovačević.

Nakon toga morao je još šest sati hodati do transportera da bi došao do medicinske pomoći. "Koliko sam izgubio krvi, trebao sam umrijeti. Taj se transporter još i pokvario", ističe Kovačević. "Mnoge stvari u ratu i oko rata uglavnom su napravljene da privuku publiku. I samo bih rekao. Rat je krvavi kurvin pir koji nema milosti. Toga nema u enciklopedijama, nema u udžbenicima, nema u knjigama kožnog uveza u kojima je naša pobjeda čista i savršena. Bez obzira na svu slavu, sve ordenje i svako priznanje koje ću dobiti, ne možeš poništiti svojih ruku nedjelo.

Postoje stvari koje je teško oprostiti samom sebi. Kakva je to viša pravda koja od mene, što volim ljude, stvori idealnim ubojicom kojeg niti jedna rana nije mogla zaustaviti. I dan danas  iz mojih ruku kapa krv. Kažu da je to bilo za slobodu. Platio sam cijenu. Za mnogobrojne. Ostala mi je samo žal za onim kristalno čistim nebom."

Opisi rata na kakve se rijetko nailazi

"Ja osobno smatram da je rat zločin sam po sebi. Netko tamo ubije petero ljudi, a ja imam uniformu i ubijem ih 50. To je to. Samo zato što imam uniformu", smatra Kovačević. Kako sam kaže, rat od čovjeka kao što je on, koji voli ljude, stvorio ubojicu: "Ja ne znam postoji li Bog. Ako postoji, onda ima dobar smisao za humor. Ja sam potpuno antiratno raspoložen. Odmah sam znao da je to nešto što nije istinito", dodaje Đuro koji napominje kako nije oprostio sam sebi.

Ipak, smatra da čovjek u ratu može ostati - čovjek. "Ja imam tu jednu dosta simpatičnu scenu. Otprilike mjesec dana smo čuvali taj položaj i neki neprijateljski vojnik je dolje šetkao. Ja u jednom trenutku shvaćam da će biti smjena. I ustajem i kažem 'sklanjaj se, hoćeš da ti se majka u crno obuče'. Kad god sam mogao, poštedio bih čovjeka, nisam pucao u njega, nego kraj njega… Rekli su mi da će se vratiti, a ja sam odgovorio 'kad se vrati, onda ću ga roknuti", priča Đuro. 

"Oduvijek sam bio na strani slabijih, poniženih, onih koje život nije štetio. Štitio sam druge kada to nije bilo niti malo pametno. Vojnik je tu da brani civile, žene, djecu, bez obzira čiju." Iako se, kako sam kaže, izjašnjava kao "klimavi ateist", Đuro Kovačević ističe da su ga odgojile četiri knjige: Ilijada, Odiseja, Biblija i Kuran. U tom ga je smjeru uputila njegova baka Malina, kojoj duguje to što mu je u život usađen niz vrijednosti.

"Meni taj Vukovar nikad nije bio jasan"

"Meni taj Vukovar nikad nije bio jasan. Ne znam zašto su tako sravnili grad, uništili sve živo. Naravno, ostale su posljedice, ali da su posljedice takve da se 30 godina nije pomaklo ništa. Pazite, ništa! Ja, da sam na srpskoj strani bio, i da znam da su nekoga odveli u logor ili da su ga negdje zakopali, ja bih rekao, pa jednom se umire. A s druge strane, i Hrvati trebaju ponuditi malo zrno oprosta. Napravite vi korak mali, pa ću i ja... Sve pomalo. Meni je to katastrofa.

Isto tako situacija u Mostaru. Mostar je podijeljen popola. Ima ljudi koji nikad nisu prešli na drugu stranu, a džamije i crkve se natječu koja će biti viša", komentira Đuro. "Javljaju mi se ljudi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, pa i šire. Vele dao sam im nadu. Nadu. Uh, to je nešto čega me prolaze srsi. Čak i tremor po čitavu tijelu. Znate li što su znali čovjeku dati nadu i to u današnjem dobu, gdje caruje otuđenost? To je teže nego cijeli rat koji sam prošao.

Na kraju je poručio...

"Ako sam ljudima samo malo pomogao, jedina bi mi želja bila da oni tako pomognu drugima. Zovu me drugačijim veteranom. Čovjekom koji trpi strašne boli, ali koji nikoga ne mrzi, koji čita pa objasni što je pisac hio reći. Ima tu istine. Ali vrag je u detaljima. Znate, preživio sam nešto što se ne preživljava samo zato da bih mogao voljeti i biti voljen. Da bih mogao imati ono što je vama dano besplatno."

Stanković objavom teme emisije NU2 podijelio Hrvate: 'Sretno nam bilo'

Na kraju gostovanje u emisiji Nedjeljom u 2, Đuro Kovačević - Ajant uputio je poruku o važnosti očuvanja mira: "Čuvajte mir, čuvajte zdravlje, i najvažnije od svega - vrijeme. Ne postoji ni jedna valuta na ovom svijetu koja može vratiti naše vrijeme. Znači kada prolazi, ne možete vi kupiti vrijeme. Ono je prošlo. Možete kupiti možda zdravlje, ali vrijeme nikad. Za to treba iskoristiti svaki dan - 'carpe diem", zaključio je Đuro.