Granić o uhićenjima navijača: 'Hrvatsku se voli puno više nego Jugoslaviju, ali slobodni se pojedinac od nje mora jednako dobro zaštititi'

Bilo kako bilo, jedna rutinska utakmica, standardno bezvrijedna kao i sve druge u hrvatskom nogometu, ostat će zapamćena po tragediji: u sukobu s navijačima pripadnik temeljne policije otvorio je vatru te ranio nekoliko pripadnika navijačke skupine Torcida. Osim toga došlo je do izgreda na način da su 'huligani' na policajce bacali razne predmete, od kamenica do stolova i stolica, bačen je jedan prometni znak i jedna baklja, da bi na koncu sve kulminiralo pražnjenjem dva vatrogasna aparata u smjeru policije, čime je stvorena dimna zavjesa koja je nakratko onemogućila kontakt policije i 'huligana'. Izravnog fizičkog sukoba u smislu baš ozbiljnog nasrtaja na policiju nije bilo, da bi na koncu sve završilo trpanjem nekoliko desetina 'huligana' u policijske kombije, te transferiranje u mitski Remetinec.

Ako laže koza, ne laže rog

Meinstrim mediji već treći dan zaredom izvješćuju o hrabrim pripadnicima snaga reda koji su vršenje svoje profesionalne dužnosti platili, u najmanju ruku, teškim invaliditetom, vodeći civilizacijski rat protiv vandalskih hordi okupljenih oko Hajdukova amblema. Izgrednika je bilo, navodi se, barem dvadeset – trideset puta više. Spomenuta izvješća u izravnoj su opreci s desetinama video uradaka koji su se poput biblijskih skakavaca proširili internetom. Naime, pozornijem promatraču neće promaknuti činjenica kako se niti policajcu koji je upotrijebio vatreno oružje, kao ni ostalim pripadnicima redarstva, tijekom sukoba nije dogodilo ništa, a ozljede o kojima je riječ ne upućuje na teže oblike nasilja, odnosno cijeli sukob u navijačkom žargonu, da nije bilo upotrebe vatrenog oružja, bio bi okarakteriziran kao blaga kamilica.

Lijek za huliganizam

Patološkom motivacijom splitskih huligana u zadnjih 48 sati nema tko se ne bavi, novinari, sociolozi, pedagozi, psiholozi, psihijatri, kuharice, krupijei, tramvajci, skiperi, bakice na tržnici, skitnice, piloti, ribari, kockari, šankeri, pituri i tako dalje, na koncu i državni represivni sustav, koji najavljuje kako za huligane posjeduje djelotvoran lijek. Posjeduju ga od ranije, navode, ipak skanjivali su se upotrijebiti ga, zbog čega su, kako godine prolaze, nogometni huligani u sve većem i većem uzletu, a njihovi ispadi prolaze manje - više nekažnjeno. Sada je oštroumni ministar policije tome najavio kraj.

Stanje stvari kod drugih

Kako bismo ispravno analizirali razne domaće psihosocijalne fenomene ponekad je najbolje 'izvagati' se u odnosu na druge. Potpisnik ovih redaka, obzirom na minuli navijački staž, s velikom sigurnošću može potvrditi kako se u većini europskih država, s izuzetkom Italije možda, nakon 'ozbiljne šore' tu i tamo dogodi nekakvo masovnije privođenje, koje u pravilu završava brzim otpuštanjem praćenim 'ukorom' i mahanjem prstom, eventualno i prekršajnim prijavama, koje nakon razvučenog postupka završavaju zanemarivim kaznama. Uz takvu benevolentnost sustava navijači se osjećaju čak ugodno zaštićenima.

Izgredi na domaćim terenima danas nisu ni blizu žestoki kao nekada, posebno ne u odnosu na susjedne države, u usporedbi s kojima se domaće 'šore' doimaju poput blage vodice. Analizirajući aktualni sukob policije i navijača na autocesti u Desinecu, jasno se vidi kako praktički niti jednom nije došlo do izravnog (!) kontakta između 'vandala' i policije. Bacanje predmeta na snage reda s pristojne sigurnosti od nekih pedesetak i više metara u takvim situacijama se smatra tek oblikom svojevrsne inicijacije, dakle 'radnja' prije stupanja u 'seniorske redove'. Točno takve su bile i ozljede na policajcima, ako se o ozbiljnim ozljedama uopće može govoriti. Hoće se kazati, naime, da su u igru bili 'pravi frajeri' svakako bi i priroda ozljeda i na jednima i drugima bila znatno drugačija. Da je tome tako potvrđuju i policijski zapisnici, iz kojih je vidljiva starosna dob 'huligana', u rasponu od 16. do nekih 21. godine.

Neproporcionalna agresija na navijačke skupine

Stoga se i postavlja pitanje kome zapravo odgovara stvaranje nerealne psihoze, odnosno neproporcionalne agresije na navijačke skupine. Zbog čega mediji već tri dana pišu o strašnim 'razbijačkih aktivnosti splitskih huligana', o njihovom ulasku u 'otvoreni rat s policijom', u kojem se ne preže ni od 'teških ranjavanja i nedvosmislenih pokušaja ubojstva službenih osoba'. Spominju se i serije 'smrtonosnih ispada na stadionima', s kakvima se uljuđeni svijet, naglašava se, radikalno obračunao odavno, a Hrvatska je ostala jedna od njihovih zadnjih europskih oaza. Sve je upakirano, pišu dalje, u svojevrsni lokal patriotski folklor, a huligani to mogu jer uživajući prikrivenu, ili neprikrivenu, zaštitu klubova za čije se boje 'bore'.

Torcida nije čopor huligana

Potpisnik ovih redaka svojevremeno je bio poprilično aktivan pripadnik plave navijačke skupine, još iz vremena kada su se zvali 'Dinamovci' a ne BBB. Te može s obzirom na ipak respektabilno iskustvo potvrditi kako 'Torcida' nije nikakav čopor, posebno ne čopor kukavica, koji kad se prorijedi postanu kukavice. To su momci vrijedni svakog respekta, oni ne cmizdre, kako ovih dana izvješćuju mediji, zbog tretmana kojem su nakon izazivanja incidenata često podvrgnuti na policiji. Za njih svaki radikalniji tretman i dalje je temeljito premekan i neadekvatan u odnosu na veličinu fenomena njihove društvene važnosti. Tako da svi oni koji su sada 'osjetili potrebu' javno reagirati mogu biti sigurni kako 'džaba kreče'.

'Torcida' je ekipa dostojna respekta. Naravno kako nitko normalan ne podržava bilo koji oblik nasilja nad policijom, niti je to pravno moguće. Kao što nitko normalan nema ništa protiv najavljenih 'oštrijih i odlučnijih koraka u borbi protiv huligana', 'izmjenu zakona i povećanje ovlasti policije', 'oštriji i odlučniji korake', sve je to bez sumnje u skladu s europskim trendovima.

Povećanje ovlasti policiji neće utjecati na situaciju

Drugo je pitanje, obzirom na dinamiku i intenzitet domaćih izgreda, treba li to nama. Po dubokom uvjerenju potpisnika ovih redaka – ne treba! Ali ne zbog činjenice da bi netko nešto opstruirao, nego zbog elementarne činjenice da povećanje ovlasti policiji ne će bitno utjecati na situaciju, jer suština problema jednostavno - ne postoji. Nema terora o kojem je riječ, nema ozbiljnog huliganizma, nema izgreda koji bi sve to zahtijevali, izgredi na domaćim stadionima po brutalnosti, intenzitetu i dinamici, bitno su ispod europskog prosjeka.

No, zanemarimo i to, jer ako 'država' namjerava krenuti u tom smjeru, ona će i krenuti. Međutim, ako je već nekome stalo da se društvo definitivno obračuna s huliganizmom i svim popratnim pojavama kojima je programski cilj ne samo proizvodnja terora, nego i šire, OK nije problem, ali onda neka se aktualna situacija iskoristi da se riješi pitanje u cijelosti. Naime, ima li huligana po upravama? Ili su samo na tribinama? Klanovi koji upravljaju hrvatskim klubovima po mentalitetu se bitno ne razlikuje od navijačkih skupina koja su izrasle pod njegovim okriljem. Što ćemo, na primjer, ne samo s pravomoćnim kriminalom Zdravka Mamića, nije li on svojim javnim nastupima godinama terorizirao skidajući se na javnome mjestu i usput se bahato razbacivao novčanicama, zatim psovao na televiziji kao i uličarski vrijeđao oponente. Svojevremeno je izazvao čak i tučnjavu u gradskom poglavarstvu sa službenikom koji nije podlegao njegovim izvan proceduralnim zahtjevima. Zatim, što ćemo s podmićivanjem nogometnih sudaca, od kojih tek mali dio završio sankcioniran. Ili što ćemo s hajdučkim legendama koje su godinama bili uzor mladima, a sada su osramoćeni. Ili se sve zlo hrvatskog nogometa treba slomiti preko navijača, i to prije svega preko leđa 'Torcide'.

Napad na policiju je napad na državu

Sintagma 'napad na policiju je napad na državu' jedna je od većih besmislica koja se ovih dana servira kao neupitna istina. Veću glupost u životu teško se može čuti. Zbog čega bi, naime, i po kojoj logici sukob navijača s policijom bio atak protiv države? Znači li to da bilo koja navijačka skupina iz Italije, Njemačke, Engleske, Španjolske i tako dalje, koja se 'pošora' s policijom mrzi svoju državu? Sjetimo se i kako je svojevremeno došlo do izgreda na Markovom trgu između policije i branitelja, i to vrlo izravnog sukoba, gdje se hvatalo za vratove, a radile su i šake. I što sad? Znači li to da su branitelji tim činom ustali protiv države za koju su se borili? Besmislica!

Jednostavno, navijači imaju stotine razloga zbog čega se pošetaju s policijom, ali niti jedan od tih stotinu nije politički motiviran, koliko god nekome to bilo zanimljivo, i koliko god u svemu tražili argumentaciju i tragove koji bi ih doveli do konstatacije kako su navijači ustali protiv svoje države. Naravno kako je potpuno neprihvatljivo napadati policijske službenike, u konačnici svatko zbog toga i dobije poprilično drakonsku kaznu, no stvar treba gledati realno. Ukratko, sukob navijača s policijom je - sukob navijača s policijom. A svaki napad na državu je, prije svega politički akt, ili akt koji je politički motiviran. Navijači s time nemaju ništa.

Odnos policije i navijača mora biti dvosmjeran

Prije nekoliko dana na svome se profilu o ovoj temi oglasio i gospodin Mate Mijić. Konstatirajući kako bi bilo u redu da 'onoliko koliko građani moraju poštovati državu, toliko i ona mora poštovati njih, i njihova ustavom i zakonima zajamčena prava'. Ukratko, ako problematiku sagledavamo u kontekstu aktualnih događaja, to znači kako je policija dužna prema pripadnicima navijačkih skupina odnositi se kao prema svakom drugom građaninu.

A jeli to baš tako može posvjedočiti svatko tko je ikada išao na utakmice. Naime, do značajnog broja sukoba policije i navijača dolazi zbog potpuno neprimjerene reakcije policijskih službenika. To, naravno, ne amnestira nasilne pojedince među navijačima, ali policija nije tu da izaziva i eskalira sukobe, nego da ih smiruje. 'Što gledaš', 'što se ceriš', 'je l' ti to mene zaj...', 'što buljiš u mene', i slične uličarske fore, koje čovjek ne očekuje od policajca, nego od nekoga tko ti u mračnoj uličici želi prodati ciglu. Te su situacije izazvale  mali milijun sukoba s policijom.

Na spomenute događaje osvrnuo se i odvjetnik Davorin Karačić, koji navodi kako maltretiranje tijekom putovanja ili pri ulasku na stadion nije nešto na što su se ovdje žalili samo hrvatski navijači. Strancima je doslovno nevjerojatno da na stadion s uredno kupljenom ulaznicom uđu tek u 60. minuti, dok je to ovdje praksa. Arbitrarni kriteriji na ulazu, zadržavanje, naguravanje, pendrek pod rebra, isto je standardna praksa.

Sve je počelo od Margaret Thatcher

Čitajući ovih dana brojne medije, komentare ili forume, na više mjesta pronaći ćemo ime bivše britanske premijerke koja je posebnim zakonima nakon tragedije na Heyselu 1985. napravila reda u tamošnjem nogometu. Huliganizam je sa stadiona preselila na opskurnija mjesta, princip je strog, ali dokazano učinkovit. Naime, riječ je o događaju od 29. svibnja 1985. godine kada se dogodila jedna od najvećih tragedija u povijesti sporta. U finalu Europskog kupa sastali su se Liverpool i Juventus. Utakmica se odigrala u glavnom gradu Belgije, u Bruxellesu, na stadionu Heysel. Taj dvoboj trebao je biti šlag na kraju sezone za momčad Liverpoola koja je te godine bila najbolja momčad Europe, po mnogim pokazateljima. Bili su aktualni europski prvaci, igrali su jako atraktivan nogomet, a dodatni motiv bio im je taj što je Everton osvojio prvenstvo Engleske, što je značilo da im jedino pobjeda protiv Juventusa osigurava igranje u Europi sljedeće sezone. Juventus je pak bio aktualni osvajač Kupa pobjednika kupova, a u momčadi je imao tada velikog igrača, Michela Platinija, dok im je trener bio Giovanni Trapattoni.

Pred sam početak utakmice došlo je do nereda. Liverpoolovi navijači probili su ogradu između sektora X i Z, te su napali Juventusove navijače koji su u panici počeli bježati prema kraju tribine. Od prevelikog pritiska, zid na kraju tribine se urušio, a velik broj ljudi ostao je zatrpan, kako ispod zida tako i od navijača koji su padali jedni po drugima. Zavladala je panika, a policija je pokušala razdvojiti zaraćene strane, no nažalost bilo je prekasno, 39 navijača Juventusa je poginulo, a više od 600 osoba je ozlijeđeno.

Jasno je kako je u pitanju nezapamćena tragedija, nakon koje bivša britanska premijerka donosi zakon o huliganima, kojim se navijački izgredi drakonski kažnjavaju. No, isto tako ne treba smetnuti s uma kako je donošenje takvog zakona u Engleskoj uslijedilo nakon više desetaka mrtvih, stotina i tisuća ozlijeđenih, ne samo na Heyselu nego i drugdje. A takvih tragičnih događaja u Hrvatskoj jednostavno nema! Ne da nema, nego se o tome ne može niti promišljati.

Tko to tamo puca

Mato Mijić je također komentirao dva nedavna slučaja baš iz Engleske, kako bi čitatelj shvatio kako danas izgleda situacija na Otoku, u najbogatijoj i najgledanijoj ligi na svijetu.

Naime, navijači Manchester Uniteda lani su odgodili (!) najveću utakmicu engleskog nogometa, onu protiv Liverpoola, probivši zaštitarski kordon i upavši na Old Trafford, s dimnim bombama i bakljama, prosvjedujući protiv vlasnika koji su United željeli uvući u tzv. Europsku super ligu. Makljaže i krvavih glava je bilo na sve strane, ali nitko nije propucan kao neki dan u Desinecu, što ne znači da nitko nije sankcioniran. Dakle, nikome nije pala na pamet upotreba vatrenog oružja.

Drugi primjer je primjer FC Evertona, naime navijači su, i to samo prije nekoliko dana, masovno uletjeli na teren nekoliko minuta prije službenog kraja utakmice, a nakon što je njihov klub osigurao ostanak u Premier ligi. Dogodio se i incident s menadžerom gostujuće momčadi, Patrickom Vieirom, zbog čega liga istražuje njega. No, unatoč izgredima i prekidu utakmice niti ovdje propucanih, a niti premlaćenih, također nije bilo.

Ultrasi – glavni društveni problem

Tko prati engleski nogomet, jako dobro zna da doslovno prije svake utakmice domaći i gostujući navijači dolaze vrlo blizu jedni drugima, sipajući salve uvreda preko policijskog kordona, u odnosu na koje su domaće umotvorine tipa 'udri tovara' ili 'udri purgera' zapravo krštena vodica. I nigdje nema ni propucanih, ni premlaćenih. I svi uđu na stadion na vrijeme.

Onaj tko prati nogomet u ostatku Europe vidi koreografije, bakljade i dimijade, i u Njemačkoj, Austriji, Španjolskoj, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Poljskoj, navodi dalje Karačić. Svugdje se tzv. ultra skupine ponašaju isto, ali nigdje, osim u Hrvatskoj, nisu označene jednim od glavnih društvenih problema. Samo u Italiji možemo reći da vlada ista razina represije kao u Hrvatskoj, smatra on.

Slučajno ili ne

Teško da ovdje može biti riječ o slučajnosti. Prije će biti riječ o mafiji koja ima ogroman utjecaj i na talijanski, i na hrvatski nogomet. A tim su likovima 'ultrasi' kamenčić u cipeli, jer će im se baš oni suprotstaviti. Prosječni kobasičar, kokičar, besplatnokartaš i nagradno igrač ostat će doma. Ultras neće.

Hrvatska je navijačka scena, navodi Karačić dalje, eutanazirana s vrlo očitom namjerom da se ukloni glasna opozicija mafiji. Ta je eutanazija provedena u bjelodanoj suradnji s državom, državni je represivni aparat, ne mareći za interes države i društva, već isključivo sumnjivih pojedinaca, ubio većinu hrvatskih 'ultra skupina'. One su do te mjere svedene na ostatke ostataka da u nikad zanimljivijoj ligi podrška na većini utakmica bude smiješno mala. Ono što je nekad bilo loše izdanje grupe, danas je uspjeh. A kako oni za čiji je račun to odrađeno ne žive od ulaznica, njima je to odlično.

U civiliziranim državama 'ultra grupe' cvatu, čak i jedna Engleska, koja ima drukčiju strukturu navijača, vraća stajaća mjesta. Na Old Traffordu od ove sezone ponovno postoji tribina stajanje. A kod nas se atmosferu na stadionima svjesno ubija uz ovacije plebsa, koji u svemu tome vidi 'orjunu', 'udbu', 'Beograd', 'Soroša' ili koga već. Besmisleno!

Sve ostaje isto

Komentar 'tko im je kriv što su ponijeli taj i taj transparent' u suštini je jednak nekadašnjem 'tko im je kriv što su pjevali Vilu Velebita', zaključuje Karačić u svome osvrtu. Dakle, da je neki dan 'Torcida' nosila transparente koje 'vlast' odobrava, ušli bi na stadion, i nitko ih ne bi maltretirao. Kao nekada, da si pjevao pjesme koje 'vlast' odobrava, ne bi prenoćio u zatvoru. Razlika je, nažalost, samo u oznakama na policijskim odorama. Hrvati vole snažnu državu, koja maltretira ljude, sve dok ne krene maltretirati njih. Hrvatsku se voli puno više nego Jugoslaviju, ali slobodni se pojedinac od nje mora jednako dobro zaštititi.