Granić: Nije nikakva satisfakcija žrtvama ako se osudi nevin čovjek, Facebook provodi najcrnju cenzuru u zadnjih nekoliko godina

Posljednjih tjedana svjedoci smo uklanjanja sadržaja na društvenoj mreži Facebook koji se tiču pokojnog generala Slobodana Praljka. Iako je Facebook privatna firma, nameće se pitanje etičnosti takvog postupanja koje opasno zaudara na cenzuru. Vi ste takvo postupanje Facebooka nazvali sramotnim?

Kada govorimo o uklanjanju sadržaja s te društvene mreže bitno je razumjeti određene činjenice. Prvo, Facebook je platforma u u privatnom vlasništvu i ima pravo ukloniti bilo koji sadržaj koji smatra neprimjerenim, na što smo pristali onda kada smo odlučili koristiti tu platformu. Slično je i s drugim mrežama. Nema govora niti o ugrozi slobode govora, iako su neki korisnici i na taj način doživljavaju uklanjanje pojedinih objava. Sloboda govora znači kako vas nitko ne smije spriječiti u izražavanju mišljenja, posebice državna vlast. Ako bi vas državna vlast zbog toga i kaznila, kao što se događalo u bivšoj jugoslavenskoj državnoj zajednici, onda govorimo o diktaturi. Ali to ne znači da vam netko drugi, u konkretnom slučaju Facebook, mora osigurati prostor ili platformu na kojoj ćete vi to činiti.

Ako je Facebook odlučio pustiti vas da to radite na njegovim stranicama, to je stvar ‘uvjeta ugovora’, ako baš hoćete i dobre volje Facebooka. Znači vaše objave moći pisat će te sve dok vam administratori stranice to dozvoljavaju. Ako vam se to ne sviđa, nitko vas ne prisiljava na korištenje Facebooka. Posebno je bizarno kada određene grupacije za uklanjanje sadržaja prozivaju pedsjednicu Grabar Kitarović i premijera Plenkovića, tražeći od njih neka prekinu cenzuru ili interveniraju ‘tamo negdje’ kako bi to prestalo. Što bi trebalo, da predsjednica i premijer prisile Zuckerberga da svoju kompaniju vodi onako kako oni žele? Na koji društveno-ekonomski sustav takve intervencije podsjećaju?

Čak sam siguran kako Facebook time ne čini sebi štetu, niti će izgubiti korisnike, jer mi se čini kako nitko od onih koji ga prozivaju za cenzuru ne planiraju maknuti se s fejsa. Upravo suprotno, sretni su kako su se nakon ‘toliko i toliko’ dana vratili natrag, te o tome javno obavijeste sve svoje ‘prijatelje’. Dakle, s te, formalno-pravne strane nema ništa sporno. No, postoji i ona druga strana priče, kako vi kažete, etičnost takvog postupanja, odnosno cenzura, jer je od samog početka bilo jasno kako Facebook, u slučajevima objava vezanih za smrt generala Praljka, ima krajnje čudne kriterije tzv. neprimjerenog sadržaja.

Posve sam siguran kako je ovdje u pitanju klasična cenzura, bolje kazati najcrnja cenzura koja je viđena u zadnjih nekoliko godina na ovim prostorima, što naravno zabrinjava. Nije u pitanju samo neetično ili nemoralno ponašanje administratora. Naime, moral određuje kakvo bi ljudsko djelovanje trebalo biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju te principe kao dolične i ‘podvrgavaju’ im se, na taj način regulirajući međuljudske odnose. No, moralna pravila nisu apsolutno važeća, već se razlikuju od osobe do osobe.

Dakle, ono što je za mene moralno možda za vas i nije. Za razliku od pozitivnih zakona, moralna pravila, kada su prekršena, ne donose političke ili ekonomske sankcije. Kao sankcije nemoralnog ponašanja javljaju se grižnja savjesti, prijekor ili bojkot okoline. A možete misliti imaju li akteri ovih zakulisnih radnji grižnju savjesti, koliko ih to interesira. Zaključno, nema nikakve dvojbe kako su ‘određene društvene grupacije’ organizirano, u velikom broju, pratili stranice i profile te prijavljivali navedeni sadržaj, formalno kao govor mržnje i širenje fašizma. S druge strane, zbog ovih ili onih razloga, administratori Facebooka automatizmom su blokirali sadržaj i privremeno uklonili ili blokirali stranicu, bez prethodne provjere sadržaja ili razloga. A to što je, u međuvremenu, Facebook privremeno uklonio stranice nekakvog Antifašističkog vjesnika, zatim Antife Šibenik, Antife Zagreb i tako dalje, je ništa drugo nego smokvin list za navedeno postupanje.

Osuđujuća presuda protiv hrvatske šestorke i tragični čin Slobodana Praljka duboko su potresli hrvatsku javnost proteklih tjedana. Kako Vi komentirate haašku presudu? Koliko je i hrvatska politika suodgovorna za ovakav ishod?

Sad to nije toliko važno, ali general Praljak mi je u MORH-u bio šef oko pola godine, imali smo kancelarije jednu pored druge. U tom periodu sam ga izvrsno upoznao, ne samo kao generala. Radi se o osobi koja mrava ne bi zgazila, to vam jamčim, i to više ne bih elaborirao.

Međunarodni haaški sud za bivšu Jugoslaviju utemeljilo je jedno političko tijelo Ujedinjenih naroda. Od samih početaka glavnu riječ su vodile velike sile koje su, kako svjedoči i Florance Hartmann, uz pomoć svojih špijuna u Tribunalu vodile ciničnu politiku optuživanja, kojoj cilj nije bio pravo, pravda ili žrtve, već njihovi geopolitički i ekonomski interesi u raspadnutoj Jugoslaviji, poglavito naš ‘stari saveznik’ Velika Britanija. Kome to danas nije jasno kao da živi izvan vremena.

Nadalje, nitko od glavnih ‘arhitekata zločina’, od Miloševića preko Ace Vasiljevića i KOS-a, te vojnog vrha JNA-a, nije osuđen. Za Vukovar skoro nitko nije osuđen, a Ratko Mladić nije odgovarao za Škabrnju. Kako je nedavno napisao Ivica Šola, taj sud time je posijao sjeme novog rata, produbio nemir, a ne mir, falsificirajući povijest. Danas je svakom normalnom jasno kako je u pitanju politički sud s političkim tužbama i presudama. Neki dušezbrižnici znaju kazati kao ‘sad vam ne odgovara pravorijek suda, a kad su Gotovina i Markač oslobođeni, onda je sve bilo u redu’. Nije u pitanju nikakav dvostruki ili trostruki kriterij, ponajmanje promjena mišljenja, smatram kako je politika i u slučajevima Gotovine i Markača odigrala značajnu ulogu. I kod odlaska u Haag, i kod oslobađajuće presude. Sve je u tom tzv. sudu pod paskom politike velikih sila, a Gotovina i Markač u Haagu nisu trebali niti biti.

Ono što tješi jest činjenica kako je Slobodan Praljaku narodu ‘obranjen’, unatoč suprotnim nastojanjima vrlo utjecajnih političkih i medijskih grupacija. On je, neosporno, obranjen i to je neizmjerno važno. General je, skupa sa svojom odvjetnicom, aktivno sudjelovao u obrani, dao je sve što je mogao dati kako bi se utvrdile činjenice. Vrlo pozorno sam pratio cijeli slučaj. Dakle, Praljak je dao mogućnost tzv. sudu da se činjenice utvrde, ali predsjednik vijeća veliki broj dokaza nije prihvatio. A od onih koje je prihvatio nikako se nije mogla donijeti drugačija presuda.

Praljak je, kao istinski humanist, između nepravde i smrti, izabrao smrt. Nije to nikakva junačka patetika, barem ja nisam takav da bih na tome inzistirao. Sama činjenica, koju je on nesporno znao, kako bi za godinu dana bio na slobodi govori u prilog tome. Posebna je priča odnos hrvatske države prema optuženoj šestorci. Kako je u jednom intervju kazala Nika Pinter, odvjetnica generala Praljka, nije bio u pitanju pošten ili nepošten odnos prema generalu. Nazvala je to - nikakvim odnosom Hrvatske prema generalu Praljku. To je, ako se izuzmu neke paušalne izjave, bila čista ignorancija generala Praljka.

Svih tih 13 godina, do ministra Šprlje, što se samoga predmeta tiče, sa strane Hrvatske bilo je teško ignoriranje. Nadalje, ono što mene žalosti jest činjenica kako pokojni general nije unutar bošnjačkog korpusa prepoznat kao netko tko im je doista bio prijatelj kad je bilo najteže. Pa on je čak i vlastitu kuću ustupio bosanskim izbjeglicama, slao je konvoje oružja i hrane Sarajevu i tako dalje. Malo me ražalostila ta nezahvalnost Bošnjaka, koje nije bilo niti na osobnoj, personalnoj razini. Hoću reći, nije nikakva satisfakcija žrtvama ako se osudi nevin čovjek. Što se mene osobno tiče, ne priznajem ni presudu šestorci, kao i de facto putem Tuđmana, Šuška i Bobetka presudu Republici Hrvatskoj, posebice stoga jer su ljudi osuđeni temeljem nekakve izmišljotine koja se zove zapovjedna odgovornost. Nikome od njih nije utvrđena neposredna odgovornost, i to je neizmjerno važno. A volio bih i da mi netko objasni što je to ‘udruženi zločinački pothvat’.