Gotovina otkrio koji je za njega bio najgori trenutak u Domovinskom ratu

Oni koji su očekivali neke floskule, velike riječi i parole vjerojatno su ostali razočarani govorom umirovljenog generala Ante Gotovine. On je u srijedu u Kninu održao jedan tvrdi, vojnički govor, zahvalio poginulim hrvatskim braniteljima i njihovim obiteljima, i rekao da je Oluja najveća i najsvjetlija pobjeda u povijesti hrvatskog naroda.

Pozvao je na zajedništvo i pozdravio dolazak Borisa Miloševića, kazavši kako je jako bitno da je predstavnik srpske nacionalne manjine došao u srijedu u Knin te da moramo svi živjeti zajedno i graditi bolju Hrvatsku.

Na pitanje što danas, iz ove perspektive misli o Oluji i u čemu je tajna te akcije, koja je bila brza i vojnički iznimno uspješno provedena, Gotovina je kazao: "Dugo smo uvježbavali, planirali, pripremali, kroz raznorazne obuke, sve smo radili da izgradimo hrvatsku vojsku, dovoljno sposobnu i spremnu prvo da se obranimo, to je bio prvi korak, i onda okončamo nametnuti rat. A na kraju da stvorimo pretpostavke za trajni mir".

"Poginuli branitelji, njihove obitelji i njihova djeca ono su što imamo na duši. Moramo voditi računa o njima, to je stvar ne samo nas kao ljudi, kao vojnika, nego države kao takve, i njezinih institucija."

Istaknuo je kako je siguran da se danas cijeni njihova žrtva: "Ona je u kolektivnoj svijesti našeg naroda, svi su ti životi ugrađeni su u temelje hrvatske državnosti."

Na pitanje koji je za njega osobno bio najgori trenutak u Domovinskom ratu, kazao je: "Najgore je bilo 1991. Željeli smo se braniti, bilo je vrlo teško. Mnogi naši mladi ljudi su tada poginuli. Najveće štete su bile tih godina, 91', 92', a onda kad smo dobili na vremenu i počeli se pripremati i graditi hrvatsku vojsku kroz obuke, tehniku i naoružanje, e onda, to je bila jedna druga priča. Početak je bio negdje tamo u operaciji Maslenica, tu smo vidjeli što treba mijenjati, koji kadar nam je važan, na terenu i na operativnoj razini".

Poznate su i snimke iz Knina, s kolegija, kad je vikao na podređene i upozoravao na pridržavanje ženevskih konvencija. Kazao je poslije toga i kako u ratu nema vremena za pedagogiju.

"Rat je surova stvarnost, to je pitanje života. Svaki zapovjednik je odgovoran za svoje ljude, ponekad nemamo vremena razgovarati, uvjeravati, ponekad treba presjeći, moramo biti strogi, zna nam biti i žao poslije, ali to je život, to tako ide".