Evo što pravobraniteljica kaže o dječjem salutiranju Za dom spremni

Vama konstantno raste broj prijava. Pripisujete li to sve učestalijim kršenjima prava ili upoznatošću javnosti sa postojanjem vaše institucije?

- Ja bih rekla da svijest ipak raste. Naravno, ima i prijava koje ne znače kršenje prava - ljudi prijavljuju svašta, misleći  da je došlo do povrede  prava njihovog djeteta. Dijete dobije u školi četiri, a ne pet i roditelji se obrate meni.

Prijavljuju profesore?

- Da, sve. Mislim da je važno znati da mi ne donosimo odluke i rješenja pojedinačnih slučajeva, mada često čujemo: "Idite u školu pa riješite situaciju". Mi to ne radimo, to je potpuno nepoznavanje naše funkcije. Mi se bavimo primjenom propisa, usklađivanjem propisa s Konvencijom o pravima djeteta i ostalim konvencijama, dajemo  preporuke nadležnim institucijama, vezane za zakonodavstvo i slično. Primamo i pojedinačne prijave, pa i anonimne, ali one nam služe kao orijentir i upoznavanje s praksom, da bismo mogli reagirati na nekoj općenitijoj razini. Mi ne možemo rješavati pojedinačne slučajeve; za to postoje centri za socijalnu skrb, policija, škola, agencije, zavisi o čemu je riječ. Mi, primjerice, ne možemo, niti trebamo odlučivati s kim će dijete živjeti. 

Prema izvješćima o radu vašeg ureda, najčešće prekršeno je upravo pravo na život uz roditelja i na roditeljsku skrb.

- Da, to su najčešće prijave, zatim nasilje nad djecom i zanemarivanje djece te obrazovna i zdravstvena prava.

A najčešći prijavitelji su roditelji. 

- Da. Najčešće se žale zbog problema u ostvarivanju kontakata, susreta i druženja s djecom, a ponekad prijavljuju i institucije, centre za socijalnu skrb, mada se uglavnom žale i na bivšeg partnera i na centar. Događa nam se da nam se javljaju oba roditelja s potpuno suprotnim zahtjevima. Mi tada tražimo izvješća centara, pratimo donošenje sudskih odluka i zapravo monitoriramo kako radi sustav i kako se štite prava djece te se, ako je to potrebno, uključimo s preporukom, upozorenjem ili prijedlogom zaštite najboljeg interesa djeteta

Pripisujete li i porast broja prijava i povećanom broju razvoda, koji su prije par godina u siječnju premašili broj sklopljenih brakova?

- Pa, i tome. Nema lijepih razvoda, ali, na svu sreću, sukobi se nakon nekih godinu dana ipak primire. Nama u pravilu "ostaju" oni koji su na početku razlaza ili se nisu primirili, što je manji postotak. Dijete ne može istovremeno živjeti na dva mjesta, to je valjda jasno.

Djeluju li razvodi negativno na prava djece?

- Ne nužno. Možete imati loš tretman djece i u braku. Ako su ljudi u redu, razvod ne mora nužno biti loš.

Primate li pritužbe zbog nastave vjeronauka, konkretno zbog poticanja nesnošljivosti prema ateistima, o čemu se nerijetko može čitati u medijima, ali i iz izvadaka literature za taj predmet?

- Da. Imali smo prijave i od udruga i samih roditelja. Ove godine bilježimo porast tih prijava. Davali smo preporuke i Ministarstvu obrazovanja, Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i autorima udžbenika da knjige ne smiju sadržavati diskriminatorne tekstove po bilo kojoj osnovi. Ministarstvo nam je odgovorilo da će o tome pregovarati s autorima udžbenika, međutim, do dana današnjeg nisam dobila konkretan odgovor što će biti s tim udžbenicima i hoće li biti povučeni. U tom smislu nisam zadovoljna reakcijom Ministarstva. Čini mi se da ne žele ući u sukob. Preporučivali smo i da se ostaloj djeci osiguraju drugi sadržaji ili vjeronauk za druge vjeroispovijesti. Zapravo nije dobro riješeno što se vjeronauk, kao izborni predmet, pohađa u vrijeme redovne satnice. Rješavanje tog problema i dalje se razlikuje od škole do škole - stavljanjem vjeronauka na kraj ili početak nastave - no, to nije sustavno riješeno.

Kako ste doživjeli medijske priloge vezane za mimohod Hrvatske vojske povodom 20. godišnjice Oluje, gdje su novinari čak i djecu ispitivali o tome kako im se sviđaju tenkovi? Kako se ovakvi događaji odražavaju na psihologiju djece?

- Često nas o tome pitaju, ali ovaj ured nije tu da propisuje moralne parametre, ni netko tko procjenjuje ukuse za sve što se događa oko djece općenito, niti smo cenzori. Pitaju nas često što mislimo o nekoj dječjoj pjesmici. Ne mislimo ništa nužno, iako se ona meni može sviđati ili ne. Djeca svašta slušaju, no to ne znači da su im prava povrijeđena. Militarizacija djece u smislu da sudjeluju u ratnom sukobu je apsolutno nedopustiva prema međunarodnim dokumentima, ali sâmo gledanje parade ili razgovor o vojnoj opremi ne znači kršenje njihovih prava. Imali smo i upit vezano za djevojčicu angažiranu za pjevanje na paradi. Zaključak je bio da su roditelji dali pristanak za njeno sudjelovanje u događaju od javnog značaja i nemam ja tu što, niti bih trebala davati dozvolu za to. Bitno je da su djeca sigurna na takvom događaju. Djecu se tako može i pitati što misle o vojnoj opremi, jer i ona imaju pravo na izražavanje svog mišljenja. Ne možemo djecu sačuvati od svega u životu i držati ih pod staklenim zvonom, izvan realnosti. Ne treba ni sve politizirati.

Iako ističete da niste moralni arbitar za razne pojave u društvu, molila bih Vas da prokomentirate dva događaja o kojima se puno razgovaralo u javnosti u vrijeme Oluje. Prvi je nacističko salutiranje djeteta u izravnom javljanju novinarke RTL-a s proslave godišnjice Oluje iz Knina, a drugi je rasistički napad skupine tinejdžera na trgu bana Jelačića. Zašto se to, po Vama, događa i je li nam obrazovni sustav nedovoljno jasno određen prema nacističkoj prošlosti Hrvatske pa i djeca krivo zaključuju da takva ponašanja mogu biti poželjna?

- Očito su i obitelj, i škola, i društvo zakazali u svojoj bitnoj zadaći – da djecu pouče kako je nesnošljivost pogubna i opasna. Međutim, licemjerno je optuživati samo maloljetnike koji to čine, a istodobno tolerirati pojavu da se mnoge osobe iz javnog života ne distanciraju od simbola i ličnosti koje su bile predstavnici takvih režima. Upravo zato smo upozoravali i upozoravamo da je iznimno važno da djeca u dječjem vrtiću i školi dobivaju sustavnu poduku iz građanskog odgoja i odgoja za ljudska prava te za toleranciju i suživot u demokratskom društvu. Djeci treba jasno reći kako je govor mržnje neprihvatljiv i da je uporaba znakovlja rasističkih režima zakonom zabranjena i kažnjiva, odnosno da je pravo na izražavanje vlastitih stajališta i političkih uvjerenja ograničeno obvezom poštovanja ljudskih prava drugih, rekla je Milas Klarić za lupiga.com.