Davor Marijan: Za pad Bosanske Posavine krivi su Srbi, bili su nadmoćniji i bolje organizirani

Marijanova knjiga "Rat za Bosansku Posavinu 1992. godine“, koja ovih dana izlazi u nakladi Hrvatskog instituta za povijest, ne samo što baca novo svjetlo na borbe koje su trajale od lipnja do listopada 1992. nego donosi i prekretnicu u tumačenju gubitka toga područja. Knjiga je nastajala nekoliko godina, a izdvaja se po tome što se temelji, među ostalim, na primarnim izvorima hrvatske i srpske vojske. Marijan je prvi povjesničar koji je rat za Bosansku Posavinu istraživao sučeljavanjem dokumenata obiju zaraćenih strana. Nije, poput ostalih, unaprijed postavio tezu pa je dokazivao. Zato je njegova knjiga potpuna novost i zato će njegovi zaključci mnogima biti iznenađujući.

"S obzirom na to da se dio Bosanske Posavine oko Orašja i Domaljevca održao, kao i područje Gradačca i dijela općine Brčko, može se govoriti samo o padu zapadnog dijela Bosanske Posavine. Iz hrvatske perspektive, ako je itko 'kriv' za taj pad, to su onda Srbi. Bili su brojniji, bolje organizirani i pokazali su veći stupanj upornosti u borbama. Hrvatska tumačenja, što uključuje i jednu analizu koja je neposredno nakon pada Bosanskog Broda napravljena za hrvatsko vrhovništvo, potpuno minoriziraju srpsku značajku. Dijelom je to podcjenjivanje bez ikakva temelja, a dijelom odraz krajnje loših obavještajnih prosudbi hrvatskih obrambenih i sigurnosnih struktura", rekao je.

Koliko su ti obavještajni podaci bili pogrešni?

Srpske snage konstantno su bile brojnije i bolje naoružane. Početkom listopada 1992. na zapadnom dijelu bojišta imale su približno šest puta više vojnika. Hrvatske vojnoobavještajne procjene govorile su pak da je nerazmjer snaga osjetno manji, pa čak i izjednačen, a budući da su hrvatske snage uglavnom bile u obrani, smatralo se da su i u povoljnijem položaju. No iz srpskih je podataka razvidna srpska premoć i to je ključ razumijevanja pada zapadnog dijela Bosanske Posavine. Naravno, uz niz nedostataka hrvatske strane: lošu organizaciju, loš i kompliciran sustav zapovijedanja, izražen lokalizam, slabiju topničku potporu itd.

A što je s tezom prema kojoj je Bosanska Posavina izgubljena nakon dogovora Bobana i Karadžića?

Na hrvatskoj strani dogovor i izdaja razmjerno se često spominju. Autor teze o dogovoru, odnosno "sporazumu" između Mate Bobana i Radovana Karadžića je oporbeni hrvatski političar Zdravko Tomac. On je 1994. na temelju priopćenja za javnost iz Graza, gdje su se 6. svibnja 1992. sastali Boban i Karadžić, konstruirao njihov navodni sporazum na temelju riječi da se u razgraničenju između hrvatske i srpske konstitutivne jedinice "vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacijama". Te su riječi izvađene iz konteksta rečenice u kojoj se nalaze i stanja na ratištu prije i poslije sastanka u Grazu. Spekulacije o izdaji i dogovoru pogoduju tadašnjim ali i kasnijim protivnicima politike Franje Tuđmana. Pogoduju i dijelu hrvatske i bošnjačke populacije iz Bosanske Posavine, koja tako sebe amnestira od nesudjelovanja u ratu ili kratkog sudjelovanja u njemu, odnosno od svog povlačenja s bojišta prije pada Bosanskog Broda.

Iznimno velik broj formalno mobiliziranih osoba povukao se s ratišta sredinom srpnja 1992. U nekoliko dana potkraj lipnja i početkom srpnja doslovno su "nestale" tri brigade HVO-a. Ta populacija ima itekakvih osobnih razloga inzistirati na teorijama zavjere i dogovorima, izdaji i sličnim tvrdnjama koje relativiziraju njihovu osobnu odgovornost. Srpska je vojska Posavinu pokušala osvojiti i u travnju 1992., ali su je postrojbe HV-a i HVO-a spriječile.

Zašto se u listopadu obrana raspala?

Bosanska Posavina bila je visoko na listi srpskih prioriteta u BiH. Već je sukob s početka ožujka 1992. u Bosanskom Brodu, kada je cilj bio most na Savi između dva Broda, upozorio na postojanje vojnog plana. Danas znamo da je to bio plan "Drina", za čiju je realizaciju bio zadužen Tuzlanski korpus JNA. Uz pomoć snaga iz Hrvatske taj je pokušaj spriječen, kao i mnogo veći pokušaj u travnju kad je kod sela Gornjih Koliba razbijen jedan oklopni bataljun JNA. Značenje te pobjede nadilazi lokalnu razinu, jer su istovremeno srpske snage zaustavljene u napadima na Šujicu i Livno te u pokušaju ulaska u dolinu Neretve iz smjera Stolca. Pobjedom kod Gornjih Koliba zapadni dio Bosanske Posavine održao se još nekoliko mjeseci, no strateški interes i nadmoć srpskih snaga u listopadu su ipak prevagnuli na tom dijelu bojišta.

Unatoč žestini bitaka za koridor i brojnim žrtvama, teoretičari urote tvrde da su se hrvatske postrojbe povukle s područja kojima je prolazio koridor nakon dogovora Hrvata i Srba. Što se uistinu dogodilo?

Dogodilo se mnogo toga. Prvo, srpske su snage imale izrazitu nadmoć, koja je rezultat mobilizacije svih materijalnih i ljudskih resursa Srba iz BiH. Materijalnoj bazi JNA nesrpske snage ni izbliza nisu mogle parirati. K tomu, HV je tada bio u specifičnom položaju. Naime, nakon Sarajevskog primirja slijedila je prva demobilizacija vojnika jer se očekivalo da će Vanceov plan dovesti do mirne reintegracije okupiranog teritorija.

Drugo, demobilizacijom su smanjivani golemi financijski izdaci i pokretalo se gospodarstvo, koje je ostalo bez velikog dijela radnika jer su ili mobilizirani ili su se dragovoljno uključili u vojsku. Uz to, dio vojske, posebice djelatnog postroja ZNG-a, bio je na Južnom bojištu na teritoriju Hrvatske i u istočnoj Hercegovini. Organiziranost i razina uporabljivosti postrojbi HVO-a bila je na vrlo niskoj razini i s izraženom nemotiviranošću za borbe dalje od kućnog praga.

Okolnost da dijelovi HV-a ratuju u drugoj državi, zbog čega je Vijeće sigurnosti UN-a Hrvatsku nekoliko puta prozvalo, dvaput samo u svibnju 1992., također je bila nepovoljna. Na koncu, tijekom borbi trajala je stalna borba za vlast između lokalnih hrvatskih političara koja se, pojednostavljeno, svodi na opredjeljivanje „za i protiv“ Ike Stanića i Vinka Begića, što je moralo ostaviti traga i na vojnike HVO-a.