Đapić: Pupovčeve 'krokodilske' suze za žrtvama Široke Kule nisu pokajanje, nego smrtonosni ugriz neuništenoga političkoga zla

U tom kontekstu, razlažući kako svi zločini trebaju biti procesuirani, Pupovac je podsjetio kako je upravo taj dan, 13. listopada 1991. godine, kada su lokalni lički Srbi i milicajci iz tzv. SAO Krajina počinili strašan masakr nad hrvatskim civilima u malenom ličkom mjestu Široka Kula. Najstarija žrtva bio je Ivan Orešković (95) , a najmlađa Verica Nikšić (13).

U tom je malom selu, 11 kilometara udaljenog od Gospića, prije rata živjelo je 900 ljudi, a od toga su trećinu činili Hrvati. I onda su, toga jezivog 13. listopada 1991. godine lokalni lički Srbi i pripadnici tzv. martićeve milicije ubili osam Hrvata, a pokolj se nastavio i idućih dana, kada su ubili još 32 osobe. Krvnici su mučki likvidirali i cijelu peteročlanu obitelj kao i 17-godišnjeg dječaka.

Među nevinim žrtvama bila je i srpska obitelj Rakić. Oni su, naime, htjeli zaštititi svoje susjede, no svoju su dobrotu platili životom. Svih petero članova obitelji pripadnici milicije tzv. SAO Krajine odlučili su smaknuti, sumnjičeći ih da preko radio stanice surađuju s hrvatskim postrojbama. Uhitili su Maneta Rakića, njegove sinove Dragana i Milovana i kći Radmilu, potom im vezali ruke i zatvorili usta ljepljivom trakom, uveli ih u kombi vozilo i prevezli do jame 'Golubnjača'. Tamo su ih ubili hicima iz vatrenog oružja i bacili u jamu. Lucija, Manetova supruga, silovana je i živa zapaljena u svojoj vikendici...

Bio je ovo jedan od najstravičnijih masakara počinjenih u krvavom Domovinskom ratu, kojega su započeli suluda političa srbijanskog krvnika Slobodana Miloševića, uz strahovitu tehničku i logističku podršku tada moćne JNA. No, budimo pošteni; s povijesnoga aspekta, još od ''Načertanija'' Ilije Garašanina, velikosrpska je ideja uključivala eliminaciju ne samo Hrvata, već i svih onih koji nisu podržavali četničke aspiracije.

Stoga je, iako svaki zločin ima svoje ime i prezime i treba biti sankcioniran, u najmanju ruku neukusno i neprilično navoditi taj stravičan zločin kao opravdanje teze da zločinci trebaju odgovarati.

''Možemo li očekivati nove pokolje?''

Očito je taj primjer izazvao i vrlo burnu reakciju Ante Đapića, predsjedničkog kandidata stranke DESNO, koji je izjavio sljedeće:

''Navodeći zločin u Širokoj Kuli u okviru narativa o dvije strane, Pupovac je još jednom pokazao političku podmuklost. Upirući prstom u pripadnike 'naroda kojemu pripada' i zgražajući se na tim zlom, Pupovac usmjerava fokus javnosti u pravcu srpskog narativa o odgovornosti dviju strana za sva zla koje su počinili Srbi, istovremeno propisujući hrvatskom narodu odnos prema izvorištu svih zala - NDH. Jer, ničega ne bi bilo da nije bilo NDH.

Zločin u Širokoj Kuli, kao ni tisuće sličnih u Hrvatskoj, počevši od kraja Prvog svjetskog rata, nije počinila neka banda koju su slučajno činili Srbi. Svi ti zločini nose zajednički potpis srpske politike. Ističući dvije strane, ne govori Pupovac o pojedinačnim zločinima, niti o razbojničkim bandama, nego pokušava prikriti stalnost srpske zločinačke politike izjednačavajući s njom svaku hrvatsku politiku, pogotovo politiku devedesetih godina prošloga stoljeća, utapajući istinu o nužnoj obrani života, zemlje i hrvatskog naroda pred zločinačkim naumom njegovoga uništenja.

Zato 'krokodilske' suze za žrtvama Široke Kule nisu pokajanje, nego smrtonosni ugriz neuništenoga političkoga zla, koje će, nastavi li djelovati u Hrvatskoj pod bilo kojom formom, dovesti u budućnosti do novih pokolja. Ne može u Hrvatskoj biti dviju strana niti interpretatora toga narativa, jer srpska strana mora konačno snositi posljedice za zla koja je počinila, a njeni promotori moraju biti uništeni, tako da Hrvatska konačno postane - svoja strana. U tom slučaju ona druga, o kojoj Pupovac govori, morat će ostvarivanje svoje bolesne mitomanije tražiti vrlo daleko od Hrvatske, bježeći od svega hrvatskoga kao vrag od tamjana'', zaključio je oštro Đapić.