Đapić: Hrvatska mora snažno odgovoriti na neprijateljsku muslimansku politiku u BiH

Priopćenje prenosimo u cijelosti:

Pod praktično redovitom gužvom, koja se u pravilnim razmacima sa znakovitim tajmingom namjerno inscenira u Hrvatskoj, a čiji je autor u pravilu Milorad Pupovac, tipični destabilizirajući promicatelj velikosrpske poratne politike u Hrvatskoj, gotovo neprimjetno u pretežitoj javnosti i državnoj politici prolazi politička i svaka druga prateća muslimanska agresija prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Nama u DESNO potpuno je neshvatljivo podcjenjivanje i ignorantski odnos medija i pretežite javnosti, ali i svih državnih i alternativnih politika, pa i predsjedničkih kandidata, koji se uopće ne osvrću na to pitanje kao da se radi o nekim događajima na kraju svijeta. A radi se o najživotnijim strateškim interesima ukupnoga hrvatskoga naroda od kojih izravno ovisi ne samo opstanak Hrvata u BiH, nego i organski opstanak ovakve Republike Hrvatske koju imamo.

Muslimanski pritisci i poruke se događaju gotovo na dnevnoj razini, bez ikakvoga odgovora Zagreba.

Reakcije predsjednika vijeća ministara BiH, muslimanskog političara Denisa Zvizdića nakon izjave Mire Kovača da u BiH treba primijeniti federalistički princip uređenja zajedničke države po uzoru na Belgiju, bile su jednako huškačke, prijeteće kao i prijetnje Bakira Izetbegovića u Zagrebu u televizijskoj emisiji Nu2 i ništa manje zloćudne od prijetnji i huškanja iz Beograda uoči početka srpske agresije na Hrvatsku. Državna politika na to uopće nije reagirala, a Zvizdićeve izjave pratila je ponovno izrazito mrzilačka kampanja muslimanskih medija, ojačana kampanjom antihrvatskih medija i organizacija u Hrvatskoj. Mi u DESNO odavno upozoravamo na stratešku mogućnost, pa i izvjesnost antihrvatskog regionalnog saveza svetosavlja i panislamizma, a tragom toga podsjećamo javnost da ne treba gledati kao slučajnost da je upravo Milorad Pupovac u jeku te kampanje o srpskoj ugroženosti u Hrvatskoj i Zvizdićeve kampanje u BiH, dao intervjue muslimanskim medijima otvoreno klevećući i proglašavajući Hrvatsku glavnim destabilizirajućim faktorom u regiji. Ta Pupovčeva izjava organski koalira s muslimanskim militantnim zahtjevima da se Republika Hrvatska nema što miješati u „unutarnje“ stvari BiH, jer je i onako i po srpskom i po muslimanskom prešutno usuglašenom mišljenju „destabilizirajući faktor“, dok istovremeno promiču na sva zvona u zemlji i svijetu politiku „amanet legitimiteta“ turskog predsjednika Erdogana u BiH. Mi iz toga pokušaja i takvih nastojanja iščitavamo jasne namjere antihrvatskog saveza, koga ne može prikriti koliko toliko pristojno ponašanje i podnošljiva suradnja hrvatske politike u BiH s Dodikom i Republikom Srpskom. Hrvate u BiH smo prisilili na tu suradnju jer bez snažne Republike Hrvatske nemaju snage spriječiti galopirajuću institucionalnu i fizičku islamističku agresiju. U ovome trenutku Republika Srpska nema problema s Hrvatima jer ih je ratom sve praktično istrijebila primjenjujući Moljevićev program homogene Srbije, a Srbiji strateški odgovaraju neredi i sukobi u Federaciji BiH i razvoj muslimanskih agresivnih težnji prema Hrvatskoj. Dodikova reakcija zbog prijetnji tužbom muslimanskih članova Predsjedništva BiH Džeferovića i Komšića nikako i nikome ne bi smjela značiti nekakvu promjenu srpskih strateških neprijateljskih politika prema Hrvatima, jer je ta inicijativa i postupak zapravo izrazito manipulativnog karaktera. Jednako se odnosi  na Dodikovu potporu formiranju hrvatske republike u BiH.  Neshvatljive su utoliko izjave vodećih hrvatskih intelektualaca iz Mostara, primjerice sociologa Vukoje, koji poručuje Komšiću da bi njegova potpora i uspješno nagovaranje Džeferovića da muslimani prihvate belgijski koncept uređenja BiH bio dovoljan da mu Hrvati sve oproste.  Vukoju i sve formalne i neformalne zastupnike i promicatelje hrvatskih nacionalnih interesa valja upozoriti da se nacionalni interesi ne brane moleći i proseći druge, pogotovo  neprijateljske političare i politike, niti se smiju javno nakon izbora koji su Komšića legitimirali kao muslimanskog predstavnika upravo izbornim procesom, sijati iluzije o mogućnosti da netko može sam Hrvatima vratiti oteta politička i nacionalna prava, pogotovo politički lupež kao što je Komšić. Komšića se ima držati muslimanskim političkim predstavnikom i o tome ne smije biti ni iluzija. Nacionalni interesi brane se jasnoćom definiranih ciljeva, jasnim i odlučnim metodama ostvarivanja i nacionalnom snagom. Tek tada se može očekivati respekt, pa i strahopoštovanje nasilnika i neprijatelja, ali i saveznika.

Mi oštro upozoravamo državni vrh i sve političke stranke i inicijative da je u već višegodišnjem razdoblju muslimanska politika prema hrvatskom narodu i Republici Hrvatskoj – neprijateljska politika. Ovdje naglašavamo da se sve značajne organizacije i sudionici političkog i javnog života u Hrvatskoj zanose opasnom i vrlo destruktivnom mišlju da se to što se događa s Hrvatima u BiH događa dovoljno daleko da netko u Istri primjerice može biti siguran. Posve je suprotno, jer ugrožavanjem Hrvata u Busovači, ugrožava se Hrvat i u Rovinju. To muslimansko političko, a sve više zbog višegodišnje kampanje pretežito vjersko islamističko neprijateljstvo, činjenica je još od muslimansko-hrvatskog sukoba, što je i bio glavni razlog toga sukoba, a što se jasno potvrđuje poslijeratnim muslimanskim politikama i ponašanjem potpuno islamiziranog Sarajeva. Ništa manje opasna od neprijateljske muslimanske politike nije ni neprijateljska srpska politike. Šutnjom i zatvaranjem očiju to se neće promjeniti, a  sutra može biti kasno, pogotovo što muslimanska politika tako ostvaruje golemu biološku prednost na prostorima BiH pritiscima i iseljavanjem Hrvata, zbog čega hrvatski narod sve više gubi povjerenje u svoje nacionalne i državne politike i gubi obrambeni potencijal i realnu moć pred tim nasrtajima.  Nama u DESNO  je više nego znakovita poruka Bakira Izetbegovića, nesumnjivog a neformalnog gurua neprijateljske muslimanske politike prema Hrvatima, da nitko neće četiri puta brojnijem narodu stavljati okove. Jasno se iščitava političko polazište muslimanskog lidera i pravac razvoja njegove političke težnje, da se stalnim pritiscima i progonima u vrlo nestabilnoj i neuređenoj državi smanji broj Hrvata na područjima tzv. Federacije, pa da se na temelju tako postignute brojčane neravnoteže uspostave i cementiraju novi politički odnosi goleme političke dominacije muslimanskog naroda u BiH. Mi, hrvatski narod i prije svega Republika Hrvatska moramo biti spremni uništiti svaku agresivnu namjeru takvih politika i njihove nositelje i prestati se zavaravati povijesnim romantizmom o nekakvom savezu s muslimanima, koji su u BiH kroz ideje Alije Izetbegovića, a kasnije snažnim utjecajem agresivnog arapskog pa turskog panislamizma postale islamističke politike kojima je hrvatski narod neprijatelj. U tom pravcu mi gledamo na otvorenu suradnju Srbije i Sarajeva koje na istočnim granicama Bosne i Hercegovine propuštaju tisuće arapskih i muslimanskih migranata bez ikakve kontrole, ne zadržavaju ni jednoga na području Republike Srpske i sve ih vrlo organizirano provode na granicu s Hrvatskom, odakle se, s jedne strane ugrožava sigurnost Republike Hrvatske,a  s druge strane, što se u Hrvatskoj opasno zanemaruje, destabilizira i onako loš status Hrvata u Federaciji, jer priljev militantno islamiziranih i egzistencijalno ranjivih pridošlica iz muslimanskog svijeta sutra mora značiti još veći i brutalniji pritisak na životne prostore i interese Hrvata u BiH. Poglavito upozoravamo na status Hrvata Srednje Bosne koji su upravo od muslimana doživjeli nevjerojatan progon i gotovo su prepolovljeni. Mi ponavljamo i ovdje da je naš stav da nema opstanka hrvatskog naroda u BiH bez snažne i odlučne Republike Hrvatske, niti bez minimalnog cilja ostvarivanja pune suverenosti hrvatskog naroda u BiH na principu – jedan narod, jedna nacionalna država ili republika, a tek onda razgovarati i pregovarati o višenacionalnom savezu, ako postoji volja i interes ostalih naroda. Ispod toga se ne smije ići. Krajnji je čas da se sve referentne politike u Hrvatskoj jasno očituju i opredijele prema ovome golemom izazovu i ugrozi.

Muslimanski vrh mora svaki put žestoko dobiti po prstima na svaku pomisao, a ne izgovorenu riječ prijetnje, jer Republika Hrvatska za to ima više nego snažne mehanizme, od političkih i pravnih do sigurnosnih. Pitanje je samo političke volje, a prije toga minimuma znanja i svijesti o svojoj nacionalnoj odgovornosti.

Koliko je sramotno hrvatsko povlačenje pred višegodišnjom islamističkom agresijom prema Hrvatima i koliko je opasno ponašanje javnosti i politika u Republici Hrvatskoj prema tome izazovu i praksi, najbolje govori primjer incidenta na naplatnim kućicama HAC-a kod Šibenika kada je muslimanska obitelj iz Sarajeva smatrala svojim prirodnim pravom nasrnuti na Hrvaticu zato što je nosila na majci hrvatski grb koji oni smatraju fašističkim! Usred Republike Hrvatske! Umjesto da se takve „turiste“ istoga trenutka uz policijsku pratnju isprati na granicu i zalupe im se trajno vrata za ulazak u Hrvatsku šaljući upozoravajuću poruku ostalim muslimanskim „antifašistima“, pola se države i većina medija bavila „pravom“ tih muslimana na borbu protiv hrvatskog „fašizma“ u Hrvatskoj. To nema nigdje na svijetu, takva strahovita demonstracija potpunog nedostatka samopoštovanja.

Za nas u DESNO to je izraz vrlo opasnog nepoštovanja nas kao naroda i naše države, potvrda da smo se svojim popuštanjem i unutarnjim slabostima doveli u situaciju da svatko tko se sjeti uzima pravo uredovati našom zemljom primjenjujući svoje standarde i stereotipe, te potvrda izrazito opasne činjenice da kao i Srbija, i muslimanski  vrh godinama u Hrvatskoj razvija putem medija, institucija i političkih inicijativa prirodno uporište i satelitsku neprijateljsku mrežu za agresivne i neprijateljske političke težnje i ciljeve prema hrvatskom narodu. To je golemi sigurnosni problem hrvatske države.

Prema muslimanskim politikama Republika Hrvatska mora se praktično ponašati kao prema neprijateljskim politikama i taj stav i tu odlučnost moraju znati svi naši saveznici, a pogotovo sve institucije, društvo i javnost u Hrvatskoj. Tek na toj osnovi mi možemo očekivati poštovanje i spremnost na dijaloško rješavanje problema s muslimanima i Sarajevom, a bez toga – njihovi nasrtaji, kao i srpski, neće prestati.

Mi moramo u Hrvatskoj uništiti srpske i muslimanske agenture, žestoko kazniti svaki javni pokušaj promocije neprijateljstva prema hrvatskom narodu, pa ćemo tek tada moći ostvariti temeljni preduvjet za uništenje svakovrsne agresivnosti te dvije zloćudne političke paradigme. A one, po ovim događajima koje smo komentirali, djeluju posve nekažnjeno u samome srcu Hrvatske. Ako hrvatske državne institucije a prije toga nacionalne politike ne iskorijene uzročnike i Republiku Hrvatsku ne učine snažnom, odlučnom i sigurnom hrvatskom državom, događat će nam se sve više sličnih eskalacija. Valja još jednom naglasiti da uzroci ne leže u naravi ili nasilništvu hrvatskog naroda, nego u slabostima države koja dopušta provokatorima i neprijateljima ponižavati na svakodnevnoj osnovi hrvatski narod i stimulira ih u tome.