Čičak: Počeo sam vjerovati da je Vučić opasan čovjek koji će izazvati krvavi rat

Prenosimo dio njegovog razgovora s novinarima s novinarima Večernjeg lista.

Trideseta je obljetnica pada Berlinskog zida, mnogi kod nas misle da je sve time počelo i, da toga nije bilo, da ne bi bilo ni nove Hrvatske.

Da, pad Berlinskog zida doista označava na svjetskoj razini rušenje jednog pogubnog društveno-političkog modela – komunizma. U različitim državama to se dogodilo na različit način, zbog različitih uvjeta. Što je Jugoslavije tiče, još 1987. u Saveznom SUP-u održan je sastanak kojega je vodio Tomaž Ertl i već tada su oni shvatili što se događa, koje su promjene u Sovjetskom savezu i da stiže kolaps komunizma. I trebalo se pripremiti za to. Dio jugoslavenskog rukovodstva je bio za to da se ide đonom na rušitelje komunizma, a dio da se pripremi alternativna opcija putem koje bi se na određen način pokušalo uključiti i "provjerene" kadrove, preusmjeriti i tako produžiti život komunizma. I u tom kontekstu treba gledati na ono što se događalo kod nas. Temeljni problem je bio da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva, dakle, društva na kojega bi se mogla nasloniti "nova" vlast, jer je sve bilo zatrto. Postojali su neki mali nukleusi disidentskih grupa i pojedinaca, ali to nije bilo civilno društvo. I pravo civilno društvo u europskom kontekstu nastaje tek padom komunizma, kad se angažiraju i disidentske grupe i pojedinci u izgradnji demokratskog društva. Trebalo je dakle, prvo začeti i ostvariti tri glavne generacije ljudskih prava.

Vidljivo je da su u državama nastalim raspadom Jugoslavije tadašnji komunisti preuzeli vlast. U Srbiji, u Sloveniji, u Makedoniji, u Crnoj Gori, pa djelomično i u BiH, ali i u Hrvatskoj, nekadašnji komunisti, predvođeni Tuđmanom.To je temeljni problem. Promijenjena je forma i predznak (nacionalni) ali model i način razmišljanja ostali su isti. Sada, 30 godina poslije, je zapravo u krizi cijelo civilno društvo, vidi se da nema onog identiteta i entuzijazma, kojega je imalo u nastajanju. Mislim da bi se Sovjetski savez rasuo i bez pada Berlinskog zida, kao što bi se rasula i Jugoslavija, stoga što je taj model vladavine bio dotrajao. I ekonomski i politički. Odlaskom velikih komunističkih lidera oni su dovedeni pred gotov čin. Nadalje, ključna je osoba za pad komunizma bio Jurij Andropov, koji je bio godinama šef KGB-a i koji je poznavao krvnu sliku svijeta i sovjetskog društva. On je pripremio dolazak Gorbačova, pa je Gorbačov napravio jedino ono što je i mogao. U knjizi "Necivilno društvo" stoji da oni u Istočnoj Njemačkoj, kada je pao Berlinski zid, jednostavno nisu znali što činiti, jer su očekivali neku direktivu iz Moskve. Zid je pao, što sada? Direktive nije bilo. Pokrenuti tenkove ili što? A to se više nije moglo. Jer se već u Čehoslovačkoj pokazalo to rješenje kao loše, nepopularno i kontraproduktivno.

Devedesetih smo sricali demokraciju, a onda je došao rat koji je još više otežao stvari.

I rat je poslužio kao alibi za potiskivanje demokracije i to ćemo dugo ispaštati. Ono što nije izraslo na moralnim i demokratskim načelima je u korijenu bolesno. I mi ćemo teško taj korijen zaliječiti. Trebat će tu još puno duhovne, moralne i političke "medicine".

Jeste li tada, u danima rasta političke alternative i demokracije, mogli zamisliti da će se 30 godina poslije ponovno sužavati prostor slobode?

U Hrvatskoj sve više prevladava represivni način razmišljanja. Recimo Jelena Veljača zahtijeva zatvorske kazne za sve napasnike protiv žena. Protiv toga su ustale neke organizacije za zaštitu ženskih prava koje smatraju da će se dugotrajnim kaznenim postupcima stvari samo otežati i one inzistiraju na prekršajnom kažnjavanju. Osim toga, mora postojati jednak tretman i prema nasilnicima muškarcima i nasilnicama ženama. To su osjetljive stvari, u konačnici ako olako zatvaraš stradaju i djeca. Dakle, moramo naći model da se nasilništvo doista suzbija, prije svega prevencijom. Osim toga, zatvori su prepuni, a niti čuvari više ne žele raditi taj posao zbog uvjeta i male plaće. Nije, dakle, moguće samo tako pozatvarati na tisuće ljudi. No, o tome Veljača ne razmišlja, nego samo paradira. U zemljama koje su usvojile Istanbulsku deklaraciju nasilje nad ženama nije opalo, u Europi su žene potplaćene 15 posto u odnosu na muškarce, a u SAD-u od 20 do 40 posto. To je jedan od najizraženijih oblika nasilja nad ženama. Apsolutno podržavam svaku borbu protiv nasilja, ali i onoga protiv žena, djece i muškaraca. No tome ne treba pristupati spektakularno. Kao što su napravili u onim demonstracijama protiv silovanja u Zadru, a što je završilo s optužbama Katoličke crkve. Ispalo je da je za to kriva katolička crkva, što jest suludo. I sudac Mrčela je u pravu kad kaže da se tako samo smanjuje prostor sucu za odlučivanje. Ono što ljudi ne znaju da je to maloljetnički predmet i da nikad nećemo saznati što se sve tamo događalo jer zakon to sprječava. Ono što jest problem je cijeli zadarski sud, na što je HHO i upozoravao, ali to nemaš kome reći. Onakav nasrtaj na sudstvo, međutim, suce samo homogenizira, oni se jednostavno skupe kao jež i opet će se suprotstaviti reformi i nadzoru sudstva. Već godinama neuspješno pokušavamo na sjednice DSV-a postaviti promatrača, kao što je prije bilo, pa se imenovanje sudaca pretvorilo velikim dijelom u familijarno leno koje izmiče svakoj kontroli. A temeljni problem je u DSV-u, u izboru sudaca.

Evo i u zajedničkom grbu Austro-Ugarske, hrvatski grb počinje bijelim poljem, tada nije bilo ustaša?

U jugoslavenskoj Saveznoj skupštini u Beogradu, dok je Tito govorio na osnivačkoj skupštini nesvrstanih, vidi se hrvatski grb koji počinje s bijelim poljem. Partizani su u Karlovac ušli sa zastavom i grbom koji počinje s bijelim poljem. Grb s početnim crvenim poljem nastao je u Kraljevini Jugoslaviji, kao kontra-odgovor na grb iz vremena Austro-Ugarske, a poslije ga je i Maček prihvatio. Postoji jednostavno potreba da se Hrvatsku stalno ustašizira, preko bilo čega. I o tome laprdaju ljudi koji nemaju pojma. Budući da je na crkvi Sv. Marka kroz stoljeća grb s prvim bijelim poljem, onda se politički insinuira da su, dakle, svi režimi koji su u Hrvatskoj postojali kad i taj grb na crkvi bili – ustaški. Dakle, sve su vlasti bile onda ustaške, uključujući i komunističke. To je velikosrpska teza. A tu tezu kod Hrvata prihvaćaju – idioti i zlonamjerni hrvatomrsci.

Kako se dogodilo da su ljudi sve netolerantniji, svirepiji?

I agresivniji. Tome značajno pridonosi ekonomska situacija. Ljudi su nervozniji i nesigurniji. I taj strah nije politički, nego egzistencijalni. Pogledajmo koje je temeljna poruka svih pobunjenika po svijetu, počev od žutih prsluka u Francuskoj – mi ne možemo živjeti od naših plaća i mirovina.

Kako tumačiš današnje rasprave o životu pod željeznom zavjesom, s čime se ljudi kojima je to daleko, sprdaju?

Do 1966. živjeli smo pod teškom željeznom zavjesom i to je istina, do pada Rankovića. A. Ja to najbolje znam, budući da sam 14.4.1966, uhićen i potom pušten, ali sam ostao pod paskom do kraja pada komunizma, ali nažalost i dalje. To je bio jedini moj kontakt sa UDBOM u životu. Ali su se zato oni sa mnom bavili od tada, a bojim se da se neki njihovi repovi bave i danas. Nakon pada Rankovića počinje proces „liberalizacije“ društva, dolazi do otvaranja granica. U trenutku pada Rankovića samo u Hrvatskoj je bilo pola milijuna udbaških dosjea o građanima. Oni koji se danas sprdaju sa "željeznom zavjesom", ti jednostavno ne znaju što smo proživjeli mi koji smo tada živjeli pod željeznom čizmom. Oni ne znaju tko je bio Ranković, ja znam. Ja sam uhićen u travnju 1966., potom sam 15. svibnja, mjesec dana kasnije, izbačen iz svih škola u državi zbog školske zadaće iz hrvatskog jezika, a Rankovića su maknuli koncem lipnja. Nakon pada Rankovića klima se postupno mijenja i uspio sam završiti gimnaziju i nastaviti studij.

Primjećuješ li sve veću nabrušenost kod ljudi?

I nervozu, strah za egzistenciju koji rađa mržnju i netrpeljivost. Strah za vlastitu sudbinu, sudbinu djece, pretvara se u mržnju protiv drugih i u agresiju.

U politici su prije 30-ak godina ipak bili kvalitetniji ljudi, zar ne?

Gledamo li prve sazive Sabora i rane '90-te to je bila elita, krema društva se aktivirala, od novinara do profesora, liječnik, političara, ekonomista. No, oni su se sada svi povukli jer su prije svega ostarjeli, mnogi su pomrli, a drugi su razočarani, jer se nije ostvarilo ono čemu su oni težili. I ja često razmišljam da se povučem iz HHO-a, ljepše bi mi bilo u mojoj kući u Zagorju i na Braču. No, ako se svi povučemo, tko će ostati.

Državu imamo, no sa slobodom smo i dalje kratki?

To je borba koja traje cijeli život. Ostvarivanje prostora slobode nije trenutak. To je proces.

Nama je ideja zajedništva i kolektiva nešto značila, kako tumačiš današnji strogi individualizam?

Mislim, dakle jesam. Individualizam nas prati već stoljećima. No, tehnološkim razvojem to se danas izrodilo u parolu: mobitel, dakle jesam. Umjesto da ideje koristimo za širenje prostora slobode, mi to koristimo za egoizam. Napravimo li anketu među mladima i pitamo li ih što je za vas sloboda, demokracija, Hrvatska, bilo bi zanimljivo vidjeti odgovore. Naša anketa o crkvi pokazala je da opada povjerenje u instituciju, premda ne opada broj onih koji idu u crkvu, što znači da procjenjuju da je institucija nevjerodostojna. Kako ćeš govoriti o vjerodostojnosti kad kao iz paštete iskaču ministri utopljeni u kriminal i korupciju.

Je li stanje u društvu onda predrevolucionarno?

Nema etosa, pogonske društvene snage. Moja je generacija izrasla iz 1968., 1971., a imali smo i revolucionarni politički eros. I ljudi su politički mislili. I dalje svi razgovaraju o politici, no nemaš ideja za koje se možeš uhvatiti. Nemaš ni pojedinca političara s vizijom i snagom. Samo sitni kalkulanti.

To znači da nagovještavate kaos u budućnosti?

Po mom mišljenju, da. Bit ćemo sve više izgubljeni. Stalno govorim da bih htio umrijeti prije nego se dogodi ono što osjećam da će se dogoditi na ovim prostorima. Najgore ako se sad vraća totalitarizam kao način razmišljanja, jer on stvara prostor za totalitarno ponašanje. Stanković, kod kojega se već 10 godina nisam želio pojaviti u emisiji uopće ne treba polemizirati s onima koji su ga nakon emisije s Veljačom optuživali da je fašist, jednostavno ih je trebao zgaziti do kraja. Salma Hayek je nakon tog kako kaže silovanja nastavila suradnju s tim filmadžijom zato što joj je to donosilo lovu i slavu. I to jest istina.

Sada bi se odazvao?

Možda i bih, upravo zato da progovorim o tom histeričnom, fašističkom napadu na njega i na sve one koji razmišljaju na drugi način. Eto, to je taj novi, lijevi fašizam.

Kako vidiš političku budućnost naše "regije"?

Vrlo mračnu. Ne naoružavaju se oni zbog vojnih parada, nego zbog drugih namjera. Sjećam se analize koju je prije deset godina radio jedan naš uvaženi intelektualac i obavještajac, politički ekspert, kojega cijene u svijetu, ali ne i kod nas. Već tada je prognozirao da će Vučić, a tada još nitko nije znao za Vučića, izrasti u ovo što je danas. Opasnog čovjeka koji će izazvati krvavi rat. Danas sve više vjerujem da je u pravu. Tu studiju mogli bi na uvid dobiti i naši aktualni političari u državi, pa neka ju pogledaju i dobro prouče, jer je izvanredna.