Bulajiću zamjerio fotografiju sa Šeksom: 'Narodu su uvalili ideju o nastanku Jugoslavije'

Kada je početkom devedesetih užasu skinuta brnjica, naivno je mislio kako će to kratko trajati, pa se skrivao malo u Istri, malo u Trstu. Nije pobjegao kao Srbin, već kao vojni bjegunac, da mu ne bi bio uručen poziv za vojsku. Otišao je najprije u Rim, gdje je radeći fizičke poslove ostao dvije godine, a onda je otišao u Nizozemsku gdje je završio studije, pisao… Bila je to neka vrsta samonametnutog zatvora. Za svoj prvi roman Niotkuda s ljubavlju dobio je nagradu "Momo Kapor", a sam kaže da je bilo potrebno vrijeme da kao pisac i čovjek dozre. Samog Momu, srpskog romanopisca, poznavao je:

"On je meni dugo bio asocijacija na topla, sretna, zaštićena vremena, koliko god su bile krize neprestane. Kada usporedimo ovo i devedesete, u odnosu na najcrnja vunena vremena, ona meni danas djeluju kao najsretnije doba. Sjećam se kako mi je odvjetnik  Srđa Popović jednom rekao, a govorio je to i javno. Sreli se jednom, devedesetih, Srđa i redatelj Lazar Stojanović koji je bio hapšen u vrijeme komunizma. I Srđa kaže Lazi: 'A mi smo se žalili na one komuniste, a? Ono je bio pristojan svijet u odnosu na ove. Da nismo malo pretjerali s optužbama na njihov račun?'. Tako bi se moglo reći i danas".

Za Matića kažu da je književnik, i to Srbin iz Hrvatske: "To znači da je taj izraz samo djelomično točan. Ja sam hrvatski pisac, prije svega hrvatski književnik. U tom smislu je pitanje nacije sekundarno. Pripadam Hrvatskom društvu pisaca i Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. To su prve pripadnosti koje ja imam. A prije njih, budući sam rođen i odrastao u Zagrebu, moja prva pripadnost je gradska. Mislio sam da će to ostati zauvijek. Naravno, ja sam čovjek koji se bavi srpskom kulturom, ali u smislu kanona srpske kulture. Inače sam iz takozvanog miješanog braka i u sebi imam četiri nacije".

FOTO: HINA/Dario Grzelj

'Hrvati su smislili jugoslavenstvo'

"I to uvijek s ponosom ističem – moje porijeklo je talijansko, slovensko, hrvatsko, srpsko. Nitko moj nije došao niotkuda. Svi su bili tu. Tako sam do 1991. bio Jugoslaven". Nepopularno je zastupati danas bilo što jugoslavensko i u Srbiji i u Hrvatskoj: "Nažalost, to u Srbiji danas vidim više nego ikad. U Hrvatskoj je to danas posljednji, kako bi pomodari rekli, ultimativni tabu. Jer, Srbin možete biti. Spustili su vas u neku manjinu, što je riječ koje se strahovito gadim, ali imate neka prava. Ali zašto je tabu jugoslavenstva? Zato, jer onda podrazumijeva i Hrvate". Hrvati su, objašnjava, smislili taj koncept", kaže i nastavlja: 

"Jugoslavija je nastala u Zagrebu, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti nije nastala u Beogradu nego u Zagrebu. Tu je pod austrougarskom državom nastala JAZU. I to je danas veliki problem, tabu na psihoanalitičkoj razini, od strane hrvatske hegemonije, da se ona zapravo bori protiv demona u sebi, a čitavo vrijeme plasira ideju da se bori protiv zavojevača kroz to jugoslavenstvo. A sama je kodificirala to jugoslavenstvo u 19. stoljeću u velikom austrougarskom carstvu gdje su naši Iliri postajali Jugoslaveni. Tu je problem, s tim razmrvljenim identitetom u tom smislu".

"Taj razmrvljeni identitet koji je postao jugoslavenski iako je hrvatski koji uključuje i srpski, to je bila jedna pozitivna kategorija za naše ilirce, za naše protojugoslavene u 19. vijeku", priča Matić u razgovoru za nova.rs. I od toga najboljega napravljena je psovka, ističe: "Uspjeli su uvaliti narodu ideju da je Jugoslavija nastala 1918. sa srpskim pukovnicima nakon Prvog svjetskog rata. Pa nije istina! Kako se Trumbić i Supilo nazivaju? Pa Jugoslavenima, pobogu! Deklarativno! Zato je to najveći tabu danas u Hrvatskoj i to će i ostati", priča dalje i kazuje da ništa bolje nije u Srbiji.

Matić: Hrvatska i srpska kultura u Hrvatskoj su nezamislive jedna bez druge

"Ova nova linija, desna, koju ja primjećujem u Srbiji, to je zastrašujuće. To isijecanje iz vlastite povijesti jugoslavenskog elementa, to je užasno opasna stvar. U toj tendenciji da se odbaci jugoslavensko nasljeđe u Srbiji, odgovorno tvrdim, ima kriptofašističkih tendencija". Ljudi su složene pojave, imaju više identiteta u sebi, koje možemo paralelno nositi, a to, ističe, u Srbiji "ovima nije jasno": "Oni govore o nekakvoj sabornosti, a pojma nemaju o kulturi Srba u Hrvatskoj. Na koju sabornost ti pozivaš kad o meni ne znaš ništa?!", rekao je Matić.

"Izašla je jedna važna knjiga mog prijatelja, povjesničara, prije nekoliko godina i promovirana u Beogradu. Tom autoru novinar mrtav hladan kaže: 'Ja do ove knjige nisam znao da postoji kultura Srba u Hrvatskoj'. To je zaista neshvatljivo. Hrvatska i srpska kultura u Hrvatskoj su nezamislive jedna bez druge". U Hrvatskoj je srpski element neodvojiv, to nije kao Cincari u Srbiji. Hajde da ne vučemo Teslu svakom prilikom, ali Vladan Desnica, Simo Matavulj, Pero Kvrgić, Rade Šerbedžija, Arsen Dedić… Ta vrsta arogancije iz takozvanog centra koji se stalno diči da je on matica, nedozvoljena je. Meni Srbija nije matica, moji nisu došli iz Srbije. Svi moji su odavde", kaže.

FOTO: HINA/Lana Slivar Dominić

'Bulajić je ubio svoju partizanštinu'

Nakon toga se osvrnuo na preminulog redatelja Veljka Bulajića, za kojeg kaže da je "otišao na mračnu stranu".  "On je milijun puta popljuvao svoju partizanštinu. Čitao sam jedan od njegovih posljednjih intervjua gdje je ilustracija fotografija na kojoj Veljko Bulajić stoji s Vladimirom Šeksom. U tom trenutku, kad se slika s tim zločincem, on je ubio svoju partizanštinu. Kao što je na najgadniji način revidirao svoju biografiju. Žao mi je što nisam imao priliku da mu to kažem za života. Da je samo mrvu bio pošteniji, ja bih mu danas spomenik podigao". 

HRT će prikazati Bitku na Neretvi: Hoćete li gledati?

Ipak, nedavno je o Bulajiću govorio u TV emisiji OKO magazin koja je bila "omaž" preminulom redatelju, gdje ga je kritizirao, ali kako kaže, u emisiji mu nisu dozvolili da dovrši misao, pa je to učinio sada: "Ima fantastičan isječak koji sam vidio još u Nizozemskoj na YouTubeu. Govori moj časni imenjak Đorđe Kadijević, čovjek koji je napravio, po mom mišljenju, najvažniju jugoslavensku seriju 'Vuk Karadžić'. On kaže da su Veljko i on bili na neki način suprotni, ali, tu izjavu završava riječima: 'Kada sam poslije puno godina gledao 'Neretvu', ta posljednja biblijska scena, taj egzodus, pobjednički, a bez trijumfalizma, taj narod koji u onoj magli odlazi u velikoj koloni u slobodu… shvatio sam da je to veliki filmski autor".