BITKA NA SUTJESCI Obljetnica jedne od najgorih bitaka hrvatske povijesti koja je bitno utjecala na tijek Drugog svjetskog rata

U epsku bitku krenule su tz. Sile Osovine, odnosno snage njemačkih nacista, talijanskih fašista, bugarske carske vojske i srbijanskih četnika, potpomognute ustašama i domobranima, s ciljem da se slome partizani i zarobi njihov vođa Josip Broz Tito.

Sile Osovine su na širem području okupile oko 127.000 kopnenih vojnika i oklopnih vozila, uključujući njemačke, talijanske, hrvatske, i bugarske jedinice, te preko 300 zrakoplova, pod njemačkim zapovjedništvom, protiv oko 20.000 vojnika operacijske skupine od 16 brigada Jugoslavenske Narodnooslobodilačke vojske, uz koje se nalazilo osoblje i ranjenici Centralne bolnice NOVJ, njih skoro četiri tisuće. Između NOVJ i snaga Osovine je u ožujku bilo dogovoreno primirje, te su postojali kontakti koji su urodili stanovitom izmjenom informacija i manjim uzajamnim razmjenama zarobljenika.

U ovoj bitki, koja je bitno je utjecala na tijek Drugog svjetskog rata i pobjedu nad nacizmom, sudjelovalo je preko 40 posto Hrvata, a upravo je Dalmacija pretrpjela najveće žrtve.

Prema dijelu povjesničara, odbijanje te ofenzive bilo je prekretnica za tijek Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije, no drugi ustraju u tvrdnji kako se radi o povijesnom mitu i porazu partizana. Kako god, veliku su ulogu odigrali hrvatski partizani s područja Dalmacije.

Tijek borbe

Nijemci su operaciju pokrenute radi uništenja brigada okupljenih oko Glavnog štaba NOVJ, koje su predstavljale najbolje i najmobilnije snage te vojske (većinu snaga NOVJ predstavljali su partizanski odredi, koji su bili jako vezani uz teritoriju na kojemu su formirani) vodili su Nijemci, koji su joj i dali naziv Operacija Schwarz ("Crno"). Ova ofenziva je uslijedila nakon operacije Fall Weiss (Bitka na Neretvi) u kojoj je NOVJ imala vrlo teške gubitke (oko 12 tisuća poginulih u borbi, 600 strijeljanih i oko dvije tisuće zarobljenih boraca, od kakvih 40 tisuća partizana koji su sudjelovali u bitci), ali koja ipak nije do kraja slomila partizane, a nije zarobljen ni njihov vođa Josip Broz Tito, Nijemcima poznat kao "Walter" (što mu je bilo tajno ime prije rata u komunikaciji sa SSSR-om). 

Nakon što su okupili postrojbe, Nijemci su započeli s ofenzivom na 15. svibnja 1943. Sile Osovine su iskoristile svoju prednost u početnoj poziciji da okruže i izoliraju partizane na području Durmitora, koji se nalazi između rijeka Tare i Pive u planinskom dijelu sjeverne Crne Gore i natjerale ih u žestoke borbe kroz cijeli mjesec na krševitom terenu.

Nijemci su okupljanje svojih snaga i odsutnost talijanskih snaga s područja operacije iskoristili da najprije razoružaju četnike, koji su u prethodnim mjesecima 1943. godine bili na području istočne Hercegovine i Bosne, te obližnjeg Sandžaka izvršili vrlo masovne pokolje muslimanskog stanovništva, s planom da - u suradnji s Talijanima koji su ih podupirali kao "Dobrovoljačku antikomunističku miliciju" - uspostave široko područje pod svojom kontrolom od Sandžaka pa sve do Bihaća: time su Nijemci zadali vrlo težak udarac četničkim planovima.

Razoružavanje četnika - prema kojima su se Nijemci odnosili kao prema ratnim zarobljenicima - nisu spriječili niti prosvjedi Talijana. Makar će četnici kasnije na području NDH surađivati i s Nijemcima, nisu oni kod njih nikada stekli ni ugled, ni značaj kakvoga su do 1943. god. uživali kod Talijana.

Prema mišljenju Davora Marijana, Josip Broz Tito je zaustavljanjem svojih snaga u planinskom dijelu istočne Hercegovine omogućio snagama Osovine da izvedu opkoljavanje: Tito je snage NOVJ zaustavio iščekujući dolazak britanske vojne misije, koja je nekoliko dana kasnila u dolasku. Usprkos strahovitim gubitcima koje su snage NOVJ pretrpjele u borbama koje su uslijedile, to je vojno izaslanstvo potom izvijestilo zapadne Saveznike o krajnjoj odlučnosti s kojom se partizani borbe protiv Nijemaca, što je partizanima u nastavku rata osiguralo znatnu vojnu pomoć saveznika; stoga se ocjenjuje da je takav postupak Josipa Broza Tita znatno pridonio uspjehu njegovih snaga u ratu.

Tito je navodno izbjegao atentat od strane Nijemaca.

Nakon izrazito teških gubitaka, izmorene snage NOV su se pregrupirale i našle utočište na području istočne Bosne, te su tijekom narednih 20 dana na kraće vrijeme potisnule ustaške i domobranske posade iz Vlasenice, Srebrenice, Olova, Kladnja i Zvornika. Potom su pod napadima njemačkih i snaga NDH nastavile dalje u planine na sjeveru Bosne.

Strašni gubitki

Nakon mjesec dana borbe poginulo je sedam i pol tisuća ljudi. Najviše poginulih partizana i ljudi koji su bili s njima bilo je upravo s područja Dalmacije, njih čak tri tisuće, a zabilježeno je kako je najveće gubitke pretrpjela upravo Druga dalmatinska brigada u kojoj je poginulo 800 partizana. Najviše Dalmatinaca koji su sudjelovali u bitki bilo je iz Šibenika, 1316. Poginulo ih je 787.

Bitka na Sutjesci je postala važan dio kulture u poslijeratnoj Jugoslaviji te se prikazivala kao pobjeda i važna etapa na putu prema konačnoj pobjedi u ratu.

Povjesničari se slažu kako je za sudjelovanje velikog broja Hrvata u bitkama koje su preokrenule tijek Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije "zaslužan" Ante Pavelić koji je predao Dalmaciju u talijanske ruke i tako potaknuo otpor lokalnog stanovništva, mahom Hrvata. Naime, 18. svibnja 1941. godine u Rimu je potpisan ugovor kojim je kvislinška Nezavisna Država Hrvatska (NDH) predala fašističkoj Italiji dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, najrazvijeniji dio Dalmacije s otocima te Boku Kotorsku. Potpisali su ga ustaški poglavnik Ante Pavelić i fašistički vođa Benito Mussolini.