Bio je vlasnik tvornice dok mu je komunisti nisu oduzeli: Tomašević mu sada oduzima i ulicu

Riječ je o nekadašnjem vlasniku tvornice žestokih alkoholnih pića Arko, kasnije Badela i tvornice emajliranog posuđa, poslije nazvane Gorica. Poduzeće je znatno proširio i  u Zagrebu sagradio po (u to vrijeme) najmodernijem uzoru tvornice za špirit, kvasac, likere, kemičke proizvode, metalno i emajlirano posuđe itd. Postao je vlasnik u to doba (19145.)  najmodernije tvornice i rafinerije alkohola, pjenice, kemijskih proizvoda, vinske destilacije, likera, etera, kvasca i proizvodnje bačvi.

Iduće godine osnovao je poduzeće za veletrgovinu "ovozemnim i inozemnim proizvodima" koje je iduće godine reorganizirao i preimenovao u Vladimir Arko, poduzeće za proizvodnju likera, konjaka, rakije, žeste, pjenušca, pjenice, bezalkoholnih pića i bačava. Tijekom vremena, postao je jedan od najznačajnijih zagrebačkih gospodarstvenika. Ulagao je u promidžbu svojih proizvoda među ostalim i s pomoću modernoga dizajna naljepnica za boce. Godine 1937. poduzeće je pretvorio u dioničko društvo, kojemu je bio većinski vlasnik. Tvornice špirita, kvasca, likera i kemikalija u izmijenjenim su uvjetima poslovale nakon II. svj. rata, kada su sjedinjene s tvornicama likera Pokorny te konjaka i likera Patria i od tada djeluju pod zajedničkim nazivom Marijan Badel, stoji na stranicama Hrvatske tehničke enciklopedije.

Naime, u rujnu 1937. poduzeće je pretvorio u diončko društvo, kojemu je bio većinski vlasnik. Godine 1947., nakon kraja II. Svjetskog rata nasilno otete tvornice za proizvodnju alkoholnih pića Patria, Pokorny i Baker Titov komunistički režim sjedinjuje u "Zagrebačku tvornicu likera i vina". Dvije godine kasnije Zagrebačka tvornica likera i Plemenika (bivši “Arko”) spajaju se u novo poduzeće – Tvornica likera i vinarstvo. Tvornica 1950., dobiva ime "Marijan Badel“, industrija likera i rafinerija po tzv. "narodnom heroju"i sinu osnivača destilerije alkoholnih pića i proizvodnje octa Braća Badel.

FOTO: Nera Simic / CROPIX

Današnja zgrada Badela

Godine 1862., osnovana je prva Zagrebačka tvornica pića (Mihić i Sabljić) koju kupuje Franjo Pokorny i osniva tvornicu "Franjo Pokorny" kraljevsku povlaštenu zagrebačku dioničku tvornicu likera, hrvatskih voćnih destilata i octa. Ovaj izuzetan poduzetnik i autor slavnog Pelinkovca vrlo brzo proširuje posao na brojna europska tržišta, a započinje i proizvodnju Lavova i Šljivovice. Posao je 1867., kupovinom te tvornice nastavio Mijo Arko (otac Vladimira Arka), koji ju je proslavio.

Vladimir Arko 1917., otkupio i susjedne parcele (gdje je smještena današnja upravna zgrada Badela 1862), te angažirao arhitekta Ignjata Fischera koji je projektirao rafineriju, pecaru i tvornicu kvasca. Rafinerija i pecara i danas stoje u sklopu bloka Badel, a u njima se posljednje nalazila tvornica Gorica. U kompleksu su zaštićene četiri zgrade – središnja tvornica koja je bila Arkova tvornica kvasca, a kasnije Badelova destilerija, zgrada rafinerije, poslovno-pogonski trakt te upravna zgrada u Vlaškoj ulici koja je i jedina preuređena i u kojoj je smještena današnja upravna zgrada Badela 1862.

Vladimir Arko za života se posvetio i javnom privrednom radu sudjelujući kod osnivanja različitih novčanih, trgovačkih i industrijskih poduzeća. Bio je među osnivačima Zagrebačke burze. Godine 1923.—1929. je predsjednik Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu, 1931. izabran za predsjednika Zemaljskog saveza industrijalaca u Zagrebu, a 1933., za predsjednika centrale industrijskih korporacija u Beogradu. Kad je 1939., osnovana samostalna Industrijska komora u Zagrebu, izabrala je Vladimira Arka za svog prvog predsjednika. Bio je i utemeljitelj narodnih novčanih zavoda.U svoje vrijeme bio je jedna od središnjih ličnosti zagrebačke privrede.

FOTO: Nera Simic / CROPIX

Politička pripadnost

Posebice je bio sklon vladi Velimira Vukićevića, čiji su ministri u Zagrebačkoj trgovačko-obrtničkoj komori tražili garanciju od hrvatskih industrijalaca za višemilijunski inozemni zajam Kraljevini Jugoslaviji. Zagovarajući stav vlade, a nije uspio uvjeriti industrijalce u opravdanost tog zahtjeva. Svoje poglede na privredne i ekonomske probleme iznio je u stručnim časopisima, listovima i u posebnim publikacijama

Najprije pripadao Demokratskoj stranci Svetozara Pribićevića, a nakon uvođenja šestosiječanjskog režima 1929., prišao je Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci. Od 1941.-45. opskrbljivao je i njemačku, talijansku i hrvatsku vojsku svojim proizvodima. Bio je predsjednik središnjice za žestu. Gospodarsko redarstvo optužilo ga za nelegalne radnje, 1944. uhićen ali i pušten nakon intervencija. Poslije rata optužen je za suradnju s okupatorom. Partizani su ga pokušali uhititi i likvidirati kao što su uradili sa svim veleindustrijalcima. Prema navodima iz komunističke literature u trenutku uhićenja, u tvornici, ispio je cijankalij. Mada ova tvrdnja je pod velikim upitnikom, piše stranica Komunistički zločini.

Malić upozorio kakav je poziv stigao Zagrepčanima: 'Autori su uglavnom iz Srbije'

Ime Vladimira Arka aktualiziralo se kada je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević najavio, povodom paljenja Trnjanskih krijesova, da će njegova vlast maknuti ulice nazvane prema onima povezanima s ustaškim režimom. A Arka povezuju s tim zanemarujući  činjenicu da Arko prije Drugog svjetskog rata nije bio hrvatski nacionalist, da je pripadao Demokratskoj stranci Svetozara Pribićevića, a nakon uvođenja šestosiječanjskog režima 1929., Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci. Kasnije je postao HSS-ovac. Dakle, krimen koji mu se spočitava je prodaja proizvoda ustaškom režimu.