Bernardić je napokon otkrio smjer kojim želi da njegov SDP ide

Kao i europske socijaldemokratske stranke tako je i naš SDP imao određeni razvoj i s njim povezane bolove odrastanja. Razvoj Socijaldemokratske partije nažalost nikad nije pratio razvoj programa ili cijele stranke. Dapače on se razvijao samo kroz prizmu svojih vođe. 

Najbolje je to opisao Vojislav Mazzocco u svom komentaru pod nazivom "SDP je toliko nesposoban da se nije u stanju ni raspasti". Naime, kolega Mazzocco jednostavno je opisao tri razdoblja SDP-a: "prvi je period Ivice Račana kada je SDP nastupao s politikom, ali bez karizme. Drugi je period Zorana Milanovića, kada je SDP pokušao s karizmom, ali bez politike. Treći je aktualni, Bernardićev – bez karizme i bez politike.

No ipak usuđujem se reći kako, iako Bernardić sigurno nema nikakvu karizmu i iako je cijeli svoj studentski i radni vijek proveo na raznoraznim i dobro plaćenim stranačkim foteljama, on ipak ima svoju politiku. I tu politiku najavio je odmah kad je sjeo u fotelju predsjednika SDP-a. 

Naime, odmah u startu Bernardić je krenuo sličnim koracima kao i vođa britanskih laburista Jeremy Corbyn.  Corbyn koji se poput Bernardića konstantno svađa sa svojim zastupnicima s, gle čuda, skoro istom retorikom kao i Bernardić. Naime, oni laburistički zastupnici koji istupaju protiv Corbynove politike odmah su sluge krupnog kapitala i londonskog poslovnog i financijskog svijeta.

Oba političara potpuni su antilideri u tolikoj mjeri da skoro svako njihovo obraćanje javnosti ili izjava koju daju medijima uzrokuju pad rejtinga njihove stranke. I iako je izgledalo kako će Corbyn upropastiti Laburiste, ipak ih je na izvanrednim parlamentarnim izborima uspio vratiti u sedlo, te danas u velikoj mjeri konkuriraju međusobno posvađanim Konzervativcima Therese May. 

Zašto je to tako?

Tijekom 2000-ih europska socijaldemokracija odbacila je stare socijalističke postulate o borbi rada i kapitala i ambicije o preuzimanju sredstava za proizvodnju. Prigrlila je kapital i krenula putem ukidanja socijalnih povlastica i prema liberalizaciji tržišta rada, shvaćajući kako dolazi novo vrijeme radnika samoupravljača, malih udarnika u usko specijaliziranim mikrotvrtkama koji, za razliku od našeg birokracijom i administracijom opterećenog gospodarstva, u Europi doživljavaju nevjerojatan rast. 

Takav put donio je nevjerojatan, desetljeće i pol dug gospodarski rast u Velikoj Britaniji i Njemačkoj koje su više ili manje uspješno upravo zbog takvih promjena prevladali i veliku gospodarsku krizu. Taj put naravno razočarao je mnoge lijeve birače u tim zemljama. Zbog takve politike i takozvane Agende 10, Gerharda Schrödera u Njemačkoj su nazivali grobarom ljevice, ali i omogućili uspon drugih lijevih stranaka na njemačkoj političkoj sceni.

Sličnu politiku u Velikoj Britaniji provodio je Tony Blair, koji je u ublaženom obliku nastavio mnoge politike vlade legendarne Margaret Thatcher, no za razliku od Njemačke u Britaniji se nezadovoljstvo takvim politikama izražavalo kroz unutarstranačke forume i izbore da bi kulminiralo izborom izrazitog ljevičara, republikanca i po britanskim medijima, antisemita, Jeremyja Corbina. 

Bernardić upravo slijedi njegovu politiku vraćanja socijaldemokracije na njezino izvorište. Optužujući partijske drugove da su sluge krupnog kapitala i uvozničkog lobija on izgleda pokušava vratiti SDP u srž radničke i lijeve politike, koji je po Bernardićevim izjavama čini se za vrijeme vladavine Zorana Milanovića osvanuo na nekakvoj nacionalističkoj i neoliberalnoj stranputici. Upravo zbog toga što se ne obraća osobama koje su za SDP do sada glasovale zbog obiteljskih navika ili društvenih uloga, a koji su danas radnici samoupravljači u vlastitim tvrtkama i zbog povratka javnog diskursu o sukobu rada i kapitala SDP gubi podršku birača.   

Bernardićeva dilema

No problem takve politike nije u vraćanju na nekakve potrošene i neodržive politike iz 19. i 20. stoljeća, što je apsolutno legitimno ma koliko bilo glupo. Problem je u tome što Hrvatska ima jako mali broj industrijskih radnika i proletera kojima se Bernardić može tako obraćati. Naime, hrvatski proletarijat je desnije orijentiran nego što to Bernardić može i zamisliti.

Upravo zbog toga HDZ-u raste rejting svaki put kad ulije stotine milijuna eura poreznog novca u tzv. strateške tvrtke. Dokaz tome mogao se vidjeti i tijekom prosvjeda i štrajka radnika Uljanika i Trećeg maja koji su na ulice liberalne i antifašističke Istre izlazili s Thompsonovom pjesmom, a političare čak i one iz Radničke fronte i Živog zida koji su zazivali nekakvo radničko socijalističko samoupravljanje, kao da Uljanik do tada to nije bio, izviždali kad god su to mogli. 

Bernardićeve nove prosocijalističke, radničke poruke teško će pasti na plodno tlo bez nacionalnih, domoljubnih i tržišno protekcionističkih poruka koje on sigurno neće slati. 

Dakle, Bernardić čini se ima svoju politiku, ali sigurno više nema publiku, a pogotovo nema nikoga tko bi tu poruku danas mogao i prenijeti. To je dilema koju će Bernardić teško riješiti.