NISU ZABORAVLJENI

Zvonko Manjoš, heroj iz Domovinskog rata čiji su posmrtni ostaci identificirani devetnaest godina nakon ekshumacije

Autor

Tanja Belobrajdić

U drugoj polovici prosinca 2018. godine, na nekoliko portala "stidljivo" se pojavila, prvo obavijest o pokopu, a zatim štura informacija kako je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru 21. 12. 2018. godine u 14.00 sati ispraćen Zvonko Manjoš – Fric, hrvatski branitelj, pripadnik rusinske nacionalne manjine iz Petrovaca.

23.08.2019. u 21:01
Ispiši članak

Pa ipak, o Zvonku Manjošu, Fricu, ima se puno više od toga za reći i napisati, a nešto od toga zapisao je i sačuvao od zaborava i zapovjednik obrane Bogdanovaca, umirovljeni bojnik Ivan Matković Lasta, u svojoj knjizi "Bogdanovci, vrata Vukovara":

"Još u srpnju došao je s dvojicom Petrovčana k meni pitati imam li oružje. On bi se priključio nama u obrani protiv velikosrpske politike koja je svojim ponašanjem prijetila svim nesrbima, te se tako Zvonko našao u istoj prilici kao i drugi. On je razmišljajući o trenutnoj situaciji shvatio, kao pošten građanin, da se mora na neki način uključiti i ljudski pomoći onima koji su ugroženi režimom koji nikome osim Srbima ne donosi dobro. Ne imajući oružja da mu dam, poslao sam ga k Merčepu u Vukovar da se prijavi u zgradi bivše TO, gdje ga je Tomislav odmah primio i pripomogao da se u Petrovcima organizira obrana. Nešto se u Petrovcima napravilo, no kako se situacija zaoštravala, rasla je i bojazan Petrovčana da neće moći pred tolikom silom bilo što značajnije napraviti, pa se jedan dio ljudstva priključio Zboru narodne garde, pod zapovjedništvom Jastreba".

Zvonko Manjoš, rođen je 8. siječnja 1960. godine u Vukovaru kao mlađe dijete Marije rođ. Edelinski i Miroslava Manjoša. Starija sestra Ljubica ispričat će kako je nadimak "Fric" dobio jer je još kao mali, u svemu što je činio bio "precizan kao mali Švabo". Sve je moralo biti na mjestu, bio je spretan i discipliniran i stalno je nešto radio, makar rezbario drvo.  

Do četvrtog razreda pohađao je Područnu osnovnu školu u Petrovcima, a potom u Vukovaru OŠ II Kongres, današnju OŠ Nikole Andrića. Srednju školu pohađao je u Borovu naselju (sada dio Vukovara), obućarski smjer, danas Tehnička škola Nikola Tesla, a nakon što se zaposlio u Tvornici gume i obuće Borovo prvo kao skladištar, a potom mlađi referent za nabavu u pogonu na Kudeljari, vanredno je upisao i Višu ekonomsku školu. 

Obitelj i prijatelji će istaknuti kako je bio svestran, načitan, aktivan u petrovačkom kulturno umjetničkom društvu Joakim Hardi gdje je plesao, ali i glumio u dramskoj sekciji. Svirao je gitaru u bendu, a bio je i izvrsan nogometaš. Igrao je za NK Petrovci, tadašnja Hvizda (Zvijezda), trenirao mlađi uzrast, a pred rat je položio ispit i za nogometnog suca. U njegovu čast, NK Petrovci već godinama tradicionalno u kolovozu, upravo prošlog tjedna po šesti put, organizira memorijalni nogometni turnir Zvonko Manjoš – Fric, kako bi se sačuvalo sjećanje na tog iznimnog čovjeka i sportaša. 

Zvonkova supruga Željka Manjoš, rođ. Babinčak, s kojom se Zvonko vjenčao 1988. godine, ispričat će kako se Zvonko, odmah nakon pogibije policajaca u Borovu selu (danas Borovo), odlučio staviti na raspolaganje u obrani Domovine. Nije od nje skrivao ništa, razgovarali su dugo u noć, a potom je Zvonko otišao. Neko vrijeme je radio na koordinaciji naoružavanja Petrovaca, a potom se priključio Zboru narodne garde na Opatovcu, tzv. Opatovačka bojna. 

Vrlo brzo, prema riječima zapovjednika i suboraca, Zvonko se istaknuo kao pouzdan i hrabar branitelj, rođeni vođa, pa nakon preraspodjele prethodnog zapovjednika na novu dužnost, postaje zapovjednik interventnog voda i preuzima kodni naziv Ševa 3, po kojemu ga se mnogi i sjećaju. Nakon pada Svinjarevaca i povlačenja kako ne bi ostali u okruženju pred brojno nadmoćnijim neprijateljem koji je nadirao s tenkovima i oklopnim vozilima, Zvonko s jednim dijelom preostaloga ljudstva odlazi u Bogdanovce gdje se, uz odobrenje svoga zapovjednika priključuje obrani sela.

"Ostao je s nama s nekoliko svojih ljudi , iako je i prije znao nekoliko puta nailaziti i odlaziti, kroz kukuruze pratiti kretanje tenkova i pješaštva, a uvijek se vraćao prašnjav i izmučen. Gotovo bi se reklo da je izazivao sudbinu. Znao je reći: " Gospodine Ivo, dajte mi malo vode, koju konzervu i kruha, pa ako imate bar jednu protutenkovsku minu, ja idem malo u šetnju."

Bio je neustrašiv, gotovo otvrdnuo na detonacije i neugodni zloslutni zvižduk metaka i krhotina granata. Kratko bi se zadržao u zapovjedništvu, malo bi o svemu proćaskali i brzo bi odlazio. Bio je jednostavno čovjek od akcije, nije mogao mirovati.

Tako me jednom prilikom upitao:

"Gospodine Ivo, znate li vi što je tenk?"  Malo me je zbunio ovim pitanjem.

Nisam znao zašto me to pita, pa mu odgovorim da znam, ali ne tako puno. On mi ne dade dalje govoriti, nego veli: "Ma, znate li gospodine Ivo što je tenk? "

A ja velim: "Ma hajde Zvonko da čujem."

"Gospodine Ivo, tenk vam je jedna obična gomila željeza teška 50 tona koja ruži, buči i puca neugodno, ali što trebate napraviti? Stati pred njega, shvatiti da ste jači od njega, uhvatiti ga na ciljnik, opaliti – i nema više tenka!"

To su riječi koje su mi se tako urezale da gotovo i sada vidim njegov izraz očiju, koje su se žarile dok mi je ovo kazivao. A on je stvarno tako i mislio i radio. Na žalost, sudbinu mu je upravo tenk zapečatio. Odvažno i hrabro, braneći naše Bogdanovce, negdje u dnu vrta Tadijanovićevih, držao je na ciljniku svoje zolje tenk koji je dolazio iz smjera Lipice, sa suprotne strane brda; ispalio je zolju koja je podbacila pod prvi tenk. Imao je nesreću da ga je istodobno nadolazeća osamdesetčetvorka imala na nišanu i direktnim pogotkom iz velikoga topa jednostavno raznijela. Sad nam ostaje da se samo sjetimo i pričamo o Zvonku, Ševi 3, a bilo ih je na svu sreću još mnogo koji su Zvonkovu priču provodili u praksi, odvažnošću i hrabrošću koja bliješti, osvaja i diže moral svim nevjernim Tomama" (Ivan Matković Lasta, zapovjednik Bogdanovaca).

Zvonko Manjoš je hrabro, doslovno gledajući smrti u oči, poginuo 2. listopada 1991. godine u Bogdanovcima, pokušavajući zaustaviti tenkove tzv. JNA i četnike koji su nadirali prema selu. Dio njegova tijela detonacija je odbacila u vrt obitelji Tadijanović gdje su ga suborci i pokopali, budući da je do groblja bilo nemoguće doći. Posmrtni ostaci pronađeni na tome mjestu ekshumirani su 24. ožujka 1999. godine, no na žalost nisu identificirani sve do 11. prosinca 2018. godine, u Zagrebu. Zvonkova majka Marija koja je sve te godine čekala da se njegovo tijelo pronađe i dostojno sahrani, u međuvremenu je preminula. 

Posmrtni ostaci Zvonka Manjoša, pripadnika rusinske nacionalne manjine, dragovoljca  Domovinskog rata, supruga, brata i sina, sahranjeni su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru 21. prosinca 2018. godine. Imao je trideset i jednu godinu.

Zvonko, Fric, Ševa 3... Tvoji prijatelji i suborci nisu te zaboravili. 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.