Zrinko Ogresta: Poruka za vladajuće - Kada god ste u dilemi poslušajte što je govorio predsjednik Tuđman

Zrinko Ogresta doktor je umjetnosti i redoviti profesor u trajnom zvanju na katedri filmske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na kojoj predaje od 1990.

Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Zagrebu. Diplomirao je u siječnju 1982. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na odsjeku filmske i televizijske režije, srednjometražnim igranim filmom ''Izlaz za nuždu'' pod mentorskom paskom prof. Kreše Golika.

''Krhotine–kronika jednog nestajanja'', njegov debitantski cjelovečernji igrani film, svoju premijeru doživljava u Europi i bilježi osobit uspjeh. Nominiran je za Europsku filmsku nagradu u kategoriji debitantskog filma.

Tijekom Domovinskog rata Zrinko Ogresta snimio je niz dokumentarističkih filmova na bojištima diljem Hrvatske- ''Prizori s virovitičkoga bojišta'', ''Doli–krhotine moga djetinjstva'', a surađujući s legendarnim glumcem Fabijanom Šovagovićem za Hrvatsku televiziju napravio je jedan od najdirljivijih domovinskih glazbenih spotova, ''Ne dirajte mi ravnicu''.

Godine 1995. Ogresta snima svoj drugi cjelovečernji igrani film, ''Isprani'', a kritika i javnost film je prihvatila sjajno, smatrajući ga istinskim autorskim ostvarenjem koje smjelo oslikava hrvatsku poratnu zbilju.

Četiri godine kasnije, 1999. Ogresta snima svoj treći cjelovečernji igrani film, ''Crvena prašina'', a film je i prije svoje hrvatske premijere izabran u službeni program 56. Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji. Time je postao prvi hrvatski film koji se pojavljuje na programu te elitne i najstarije svjetske filmske priredbe, a Ogresta ulazi u svijet međunarodnog filma. 

Zatim 2003. godine snima svoj četvrti cjelovečernji igrani film, ''Tu''. Izvrsno prihvaćen od kritike i publike, prikazan na svim kontinentima i na pedesetak svjetskih festivala, film je s jakim društveno-kritičkim angažmanom i snažnom intimističkom orijentacijom.

No, svestrani Ogresta 2005. i 2006. godine po prvi se puta okušava i na području filmske animacije, te u produkciji 4 Filma i Zagreb filma, snima svoj prvi šestominutni crtani film ''Lift'', društvenu satiru o uspinjanju na društvenoj ljestvici i o polugama moći. Iste godine realizira i ambiciozni namjenski projekt za potrebe Hrvatske turističke zajednice, dokumentarističko-igrani dvadesetominutni film „Hrvatska - Mediteran kakav je nekad bio''.

Nadalje, 2008. godine snima svoj peti cjelovečernji igrani film ''Iza stakla'', egzistencijalističku ljubavnu dramu koju stvara u suradnji te njime ponovo dolazi na ugledne svjetske festivale.

Novi izazov stiže 2013. godine, kada Ogresta snima cjelovečernji igrani film ''Projekcije'', jedinstven u hrvatskoj kinematografiji, slika seansu na završnoj godini psihoterapeutske edukacije za skupinu psihijatara.

Potom 2016. godine Ogresta završava svoj sedmi cjelovečernji igrani film, ''S one strane''. Riječ je o suvremenoj drami s elementima trilera, u kojoj se kroz sudbinu sredovječne patronažne sestre Vesne suptilno prelamaju sve silnice ovdašnje stvarnosti s nedavnom teškom prošlošću.  

Za svoje filmove Zrinko Ogresta bio je višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i u svijetu.

Vrlo je pristojan, na trenutke i stidljiv sugovornik, jednostavan i ni u jednom se trenutku ne može pomisliti kako je upravo on umjetnik tako bogate biografije. Živi nenametljivo, u svom umjetničkom obzorju, izvan jet-seterskih događanja.

Imate li dovoljno veliku policu za sve svoje nagrade ili ste morali odvojiti posebnu sobu za njih?

Godinama su bile po ladicama, neke čak i u ostavi. Nekolicinu sam nedavno izvadio i postavio u dijelu sobe u stanu u kojemu trenutno živim jer mi se učinilo da je taj dio sobe nekako prazan, da je treba nečim ispuniti. Nagrade su bile najjeftiniji izbor (smijeh).

Jeste li uspjeli obuzdati svoj ego, koji je kod umjetnika posebno izražen? Dolazi li do smirivanja s godinama?

Ako se stvaralac sazrijevanjem ne posrami vlastitog ega lako postaje njegovom žrtvom. Temeljni interes postaje mu svidjeti se svojim djelom. Meni se nekako čini da sam toj napasti ja razmjerno dobro odolijevao premda je težnja da se onime što stvaraš nekom i svidiš posve legitimna. Međutim, to nije uloga umjetnosti. Nedavno sam na jednom inozemnom festivalu vidio zanimljiv film u kojemu je, po mom mišljenju, jedna scena bila suvišna, nepotrebna. Razgovarao sam s kolegom koji je taj film režirao i to mu rekao, a on mi je odgovorio: ''Znam, ali to sam ostavio jer na tu scenu sve žene u kinu zaplaču''. Neizmjerno poštujem suze, baš kao i smijeh na filmu, ali samo ako je to prirodna sastavnica dramaturgije samog tog filma, a ne atavizam koji se čini kao ustupak publici.

Što sada trenutačno radite? Čitate scenarije? Pripremate novi film?

Da, posljednje dvije godine radim na dva različita sadržaja koja će oba, nadam se, postati filmom. Scenarij za jedan posve je zreo i idući mjesec s njim izlazim na javni natječaj i nadam se da će to biti moj novi film...

Iako ste zasigurno, barem prema mom osobnom mišljenju, najkvalitetniji hrvatski redatelj, moram priznati da su mi Vaši filmovi prilično teški. Poslije svakoga od njih osjećam se pomalo turobno, čini mi se kao da prevladava pesimizam, a opet, svjesna sam realnosti svake scene. Jesu li oni zaista vjerna preslika naših života?

Čini mi se da je teško reći za neko djelo da je ''vjerna preslika života'', čak i za ono koje nam se naoko takvim čini. Djelo je, ako je autentično i iskreno, zapravo vjerna preslika habitusa, prirode njegova autora. Djelo je autentično, sugestivno, snažno i dojmljivo, koliko je snažna, iskrena i darovita vizija, doživljaj i interpretacija njegova autora. Usput, hvala na superlativu koji ste povezali sa mnom, ali mislim da su superlativi u umjetnosti zapravo irelevantni. Naime, u umjetnosti ne postoji najveći, ili najbolji, jer umjetnost nije mjerljiva. Čime ćemo izmjeriti je li veći Dostojevski, ili Shakespeare, Da Vinci, ili Michelangelo, Scorsese, ili Kurosawa? Postoji samo ono što umjetnost jest, ili nije. Što je dobro i što dobro nije. Pri tome ne mislim da svaki film, ili roman moraju biti umjetnost, a da bi bili i dobri. Umjetnost je transcendentna kategorija koja ne ovisi samo o čovjeku, ona u sebi ima i nešto božansko, a za što sam čovjek koji tu umjetnost stvara nije isključivo zaslužan...

Kako biste definirali sadašnje stanje u hrvatskoj kinematografiji? Jesmo li napredovali u tom segmentu, vidite li Vi na obzoru neke nove, mlade, kvalitetne snage?

Hrvatska je kinematografija relevantna, a posljednjih nekoliko godina i jedna od sve cjenjenijih europskih kinematografija. Dobrih autora imamo u svim filmskim rodovima, a rekao bih i u svim naraštajima. Široka publika ne poznaje osobito europski film, niti uopće kinematografije manjih zemalja. Za široku publiku film je prije svega onaj američki, mahom zabavljački, onaj koji je najčešće po kinima i na TV programima i nerijetko su skloni hrvatski i općenito europski film komparirati s američkim. Pojednostavljeno govoreći, temeljni interes američke kinematografije je zabaviti i zaraditi. Kinematografije pak malih zemalja predstavljaju kulturno dobro tih zemalja i znatno su više okrenute tzv. autorskom, ''umjetničkom'' filmu.

Odvaja li Hrvatska dovoljno za svoju kulturu, u ovom slučaju, za kinematografiju?

Sumnjam da će stvaraoci i u jednoj zemlji reći da se izdvaja dovoljno za kulturu pa je tako i u Hrvatskoj. Kad je o filmu riječ, komparativno gledajući europske zemlje veličinom bliske Hrvatskoj, ili pak zemlje u našem okruženju, možemo reći da Hrvatska ne zaostaje u razini financiranja.

Obično Vas percipiraju kao smrtno ozbiljnog redatelja, perfekcionista, čak sitničavog do posljednjeg detalja, mislite li Vi sami za sebe da ste komplicirani za suradnju?

Neee, dapače tvrdim da sam jedan od onih s kojima moji suradnici ponajviše vole raditi. Siguran sam da biste se u to uvjerili razgovarajući s njima. Ja jesam perfekcionist, vrlo pripremljen za snimanje i svaku fazu nastanka filma, ali to suradnici vole. Nisam diktator, oko svega se konzultiram sa suradnicima i na poslu nikada nisam imao problema u radu i kontaktu s ljudima. Moja su snimanja uvijek ugodna za ekipu, ali kolege znaju da pripremljenost s kojom na snimanje dolazim sam očekujem i od svih drugih.

Je li hrvatska kultura prepoznatljiva u Europi i svijetu?

Izuzev povijesnog arhitektonskog blaga koje čine cjeline naših središnjih obalnih gradova, bojim se da ne. To je nažalost tako. Zapitajmo se istodobno koliko svatko od nas poznaje kulturu, recimo, jedne Litve, Slovačke, ili Moldavije ? Ako se osvrnemo na ono što smo iz područja kulture učili u školama u našim formativnim godinama, lako ćemo zaključiti da je mahom riječ o kulturnom nasljeđu tzv. velikih naroda, Francuza, Nijemaca, Talijana, Rusa... Čini mi se da današnja mladež uči slično. Suvremene tehnologije i internet, međutim, svakom zainteresiranom pojedincu danas pružaju znatno više mogućnosti da upozna i kulture malih naroda. Da je tomu tako na najljepši mogući način uvjerio sam se i na vlastitom primjeru: prošle sam godine, naime, bio pozvan u središnje sveučilište u Limi u Peruu gdje sam tamošnjim studentima govorio o svom stvaralaštvu u sklopu kolegija u kojemu proučavaju moje filmove. Taj doživljaj možda je i najljepši u mom profesionalnom životu, ne može se usporediti ni s jednom primljenom nagradom.

Kao emotivan čovjek, što je vidljivo iz svakog Vašeg filma, kako osobno proživljavate težak život u Hrvatskoj?

Mislim da ste u vašem pitanju sami anticipirali moj odgovor: kako proživljavam vidljivo je u svakom mom filmu. Nadam se da će biti vidljivo i u idućem.

Vas su često povezivali s HDZ-om, svrstavali Vas u tzv. desne redatelje, valjda se pod time mislilo domoljubne, lijepivši Vam etiketu nekakvog desničara. Nije li to besmisleno?

Moji su osobni izbori uvijek bili i bit će demokršćanski, međutim, to apsolutno nema veze s ikakvim desničarenjem. Sve što sam u životu snimio to potvrđuje.

Pratite li uopće politiku, zanima li Vas?

Pratim, naravno. Ponekad i više no što bih trebao. Moji bližnji uvjeravaju me da bih trebao smanjiti zanimanje za politički život u Hrvatskoj, da nepotrebno želim biti upoznat s gotovo svakom sitnicom što me samo nepotrebno živcira i ponekad udaljuje od važnijih sadržaja.

Vjerujete li da Hrvatska ide u dobrom smjeru, imamo li kao narod šanse opstati, obzirom na silne probleme s kojima se suočavamo?

Nažalost, previše je onih koji žele kreirati smjer prema kojemu bi Hrvatska trebala ići i ti smjerovi nerijetko se posve razilaze. Meni osobno je bio i bit će uvijek blizak onaj smjer kojim je krenuo predsjednik Tuđman: prema suvremenoj, uključivoj demokratskoj državi u kojoj će se svaki građanin osjećati dobro, prema kojemu će ta država ispunjavati sve svoje obveze, ali i svaki građanin vlastite obveze prema njoj. Možda naivno vjerujem kako protiv takvoga smjera nitko razuman ne može ni biti, a oni koji su bili, ili jesu, da je to bilo isključivo zbog animoziteta prema samom Tuđmanu i pogrešaka koje su se na tom putu događale.

Što Vas posebno rastužuje u zemlji koju smo tako krvavo izborili?

Nezrelost hrvatskog političkog korpusa. Dok god ljudi, koji se u hrvatskom političkom prostoru prepoznaju po onome što popularno nazivamo ''desnim'', imaju bilo kakvu toleranciju prema ''ostavštini'' NDH te dok god oni koji se doživljavaju ''lijevima'' ne izgube zazor prema svemu što tradicijski određuje hrvatsko nacionalno biće te samostalnu Hrvatsku ne počnu doživljavati kao conditio sine qua non, hrvatsko će političko biće biti nezrelo, adolescentsko, proizvoditi trajne i opasne podjele.

Imate li kakvu poruku za vladajuće?

Kada god ste u dilemi poslušajte što je govorio predsjednik Tuđman.