Zoran Gruber: I u autobusu za Ovčaru čvrst i ponosan

Na poziv suboraca, oba su se okrenula prema kameri, a mladić je pušku ''SAR 80'' podigao u zrak, na pozdrav. Mnogi su tu snimku vidjeli u dokumetarnim emisijama, različitim prilozima, pa čak i u glazbenim video spotovima brojnih domoljubnih pjesama posvećenih Vukovaru. Na žalost, osim onih koji su ratovali rame uz rame sa Zoranom Gruberom, većini naših sugrađana nepoznato je ime toga mirnoga i staloženoga junaka koji je sa svojom postrojbom došao u Vukovar braniti Hrvatsku – ''Za Hrvatsku kao Tigar''.

Zoran Gruber, za prijatelje i suborce Grubi, rođen je 5. rujna 1969. godine u Migalovcima, kao najstarije dijete u obitelji Anice Gruber rođ. Sobol i Ilije Grubera. Mladost je proveo u Eminovcima, mjestu nedaleko od Požege u kojoj je završio nekadašnju Osnovnu školu Nikole Demonje, danas Osnovna škola Julija Kempfa, a potom i školu za strojarskog tehničara. Već 1990. godine postao je pripadnik prve generacije "Jedinice za posebne namjene MUP-a RH - Rakitje", od koje će kasnije nastati legendarni ''Tigrovi''.

Sljedećih mjeseci, sve do ljeta 1991. godine, sa svojom jedinicom proći će različite terene: Pakrac, Plitvice za ‘krvavi Uskrs’, Ljubovo, a potom, 7. kolovoza, odlazi u Vukovar.

Po dolasku u Vukovar, Zoran Gruber je s ostalim pripadnicima 2. satnije 2. bojne iz Rakitja, raspoređen u tadašnju osnovnu školu''Bratstvo i jedinstvo“, danas – Osnovna škola ''Blage Zadre'', a potom na legendarnu ''Trokatnicu'', kuću na važnom strateškom položaju prema Borovu selu. Pristigli ''Tigrovi'' pod zapovjedništvom Zlatka Horvata, ''pokrivali'' su položaj od ''Slona'', pa sve do Trpinjske ceste, ohrabrujući svojim prisustvom domaće branitelje i  pružajući potporu gdje god je trebalo i nedostajalo ljudstva. Na Banijskoj i okolnim ulicama, sa srčanim domaćim dečkima te braniteljima iz svih dijelova Hrvatske, napose Varaždincima i Čakovčanima, slogom i nevjerojatnom domišljatošću, borbom prsa u prsa odbacivali su neprijateljske napade i branili položaj do same okupacije.

Nakon pogibije Zlatka Horvata 26. rujna 1991. godine, Zoran Gruber preuzeo je zapovjedništvo nad ''Tigrovima'' na toj liniji obrane, sve do svoga ranjavanja 10. studenoga 1991. godine.

Opisujući akciju kod restorana''Dunav grad'' u kojoj je Zoran Gruber, ''dečko s ogromnim srcem kakvo se ne sreće često'', snajperskim metkom ranjen u desno rame, pri čemu mu je raznesena ključna kost, Miroslav Josić ispričao je kako je Zoran, unatoč bolovima i strahovitom krvarenju ostao priseban i nije mu dopustio da ga odvede do pomoći, čak ni da ga on previje. Zoran mu je rekao: ''Ti Josiću moraš ostati, moraš štititi brata i Vlatka, ja ću otići sam'', te je doista sam i otpuzao, a da on ni danas ne zna kako je to ovaj uspio, uz toliko krvarenje.

Nakon pružene prve pomoći Zoran Gruber odveden je u pričuvnu bolnicu u Borovo Commerce, ali zbog težine ozljede, suborci su ga s još dva ranjenika tzv. ''Crnim putem'' pored silosa (raskrižje cesta Borovo naselje-Lužac-Vukovar već je bilo zauzeto od strane neprijatelja), odnijeli u vukovarsku bolnicu.

Dana 20. studenoga 1991. godine, Zoran je s ostalim ranjenicima i djelatnicima bolnice deportiran na farmu Ovčara, gdje je mučen, ubijen i zakopan u masovnoj grobnici. Tijelo Zorana Grubera identificirano je 17. studenog 1998. godine, a 24. studenog 1998. godine sahranjen je na mjesnom groblju Svetinje.

Od 4. prosinca 2018. godine, ulica u Eminovcima u kojoj se nalazi njegova roditeljska kuća, nosi naziv Ulica Zorana Grubera.

Zoran Gruber, sin i brat, u miru omiljen u društvu zbog svoje vedre naravi i iskrenosti, u ratu omiljen kod svojih suboraca, prema njihovim riječima – ''čovjek kojemu su vjerovali'', ''zapovjednik koji je svojim primjerom pokazivao kakvi trebamo biti, dok smo mi brzo odrastali'', kada je ubijen imao je samo 22 godine.

''U autobusu je Zoran Gruber, koji mi je u prolazu namignuo i sjeo na desnu stranu, dva reda iza mene. Desno rame u koje je ranjen dobro mu je prokrvarilo, ali on se uvijek drži dostojanstveno. Kakav je god bio u akcijama, barem u one dvije u kojima sam ga vidio, takav je sad i ovdje, čvrst i ponosan. Na licu mu ne mogu vidjeti ni najmanji strah“.

Tako je u svojoj knjizi ''Preživio sam Vukovar i Ovčaru'' Vilim Karlović opisao svoj posljednji susret sa Zoranom Gruberom.

''Jednom Tigar, zauvijek Tigar''.

Zorane, nismo te zaboravili.