Zbogom, Galebe, bija si Lijep s dušom, a onda si odletija… u Vječnost… vjeruj u Ljubav, u Dobru i Zlu

Jer ja odlazim, odlazim
kroz šume sjevera
tu duša mi ne pripada.
Moje note i moj svijet
nisu tu
u tvojim grudima
ne kuca srce ratnika
šta bi sve za ljubav da.

Još ovaj put ću se stisnit kraj tebe
i čekaću sunce da nas zagrije, u zoru.
Jer dugo već te ne ćutim kraj sebe
i vrime je, već odavno
da završi ta štorija o falšoj ljubavi''.

I otišao je, zauvijek, ali samo tijelom, sve je ostalo netaknuto, sve je i dalje isto, Njega nema, ali ga ima… Zauvijek ostaje uz nas.

Kako uopće pisati suvislo tekst o čovjeku kojega je bilo nemoguće ne voljeti, a pritom ne plakati kao kišna godina? Prvi sam dan stoički slušala grozne vijesti, a onda me drugi dan puknulo. K vragu, nema ga više, kako, zašto; mislim, znam kako, ali zašto? Pa nije moje da pitam zašto, Ovaj gore Gospodin to određuje, tko god jest, a ne mi, maleni ispod zvijezda.

Nikada nisam učila pjevati Njegove pjesme, a znam ih sve napamet, kako je to moguće, nisam čak bila ni na Njegovim koncertima, a osjećam se kao da je umro netko koga sam poznavala cijeloga života. Pa i jesmo, svi mi koji ga nismo osobno znali, a opet smo ga poznavali. A tko nije? On, Mišo? Nema više takvih, niti će ih ikada više biti.

Kao djevojčica plesala sam na ''Nadalinu'', gledajući veselje koji su prštala dvojica splitskih bogova, eno ih, susreću se sada na nebu, Njegov Boris i On. Kakav tulum, ha, tko bi ga još mogao smisliti? A još i Dino…

Onda me i ''Galeb'' dotukao, ''Oprosti mi, pape''… Ne znam, ne može se izdvojiti ni jedna posebno pa da kažem ovu volim više, ovu manje, nemam pojma… ''Cesarica''? Ne, ili ''Lijepa bez duše''? ''Magdalena''? ''Tko sam ja da ti sudim''? Ne, stvarno ne znam.

Ma nevažno, bio je samo jedan, jedinstveni, dio svakoga od nas, razumjeli smo svaku Njegovu rič, bez obzira od kuda dolazili. Jer On je bio samo Ljubav i Ljubav. I opet Ljubav… Svaki stih, svaki zarez u stihu, svaka rič, čak i kad je bila prijeka, uvik to srce i duša Njegova, a svih nas.

Tako netaknut i neuprljan dnevnopolitičkim gluparijama, čovjek koji je prelazio granice lakoćom svoga Galeba, letjevši daleko iznad svih nas, a bivajući s nama.

Taj miris, okus, strast, divljaštvo i pitomost Dalmacije koju nam je svima dao, kad si čuo riječ Dalmacija, odmah ispred bljesnulo bi more, Sunce, otoci, a eto i Njega i Miše, ali On je ipak više pjevao o toj Ljubavi silnoj. Nikada ni jednu ružnu riječ ni protiv koga, a opet beskrajni zafrkant koji je volio svoje, poštivao tuđe, samo pjevao i pjevao, svirao. I za svoju dušu pjevao jazz, uvijek iz srca, iz te duše koju nije moguće opisati… čovjek lako sklizne u patetiku, a On to nije nikada bio.

Otišao je On, nevažno lijep s Dušom… On je imao sve što ona nije imala, a kojoj je poklonio ove stihove.

''Još uvijek lijepa si al noćas odlazim
Zadrži suze sve ništa mi ne znače
Sasvim svejedno je ti nećeš shvatiti

Živjeti sa tobom bilo je uzalud
Nikada dovoljno da ljubav vrati dug
Vrijeme bez radosti za mrvu mladosti

Za tvoje oči nekad bi život dao
Slava mrtvima al ja još nisam pao
Još uvijek vjerujem da ljubav postoji

I neću žaliti kada te vidim s njim
Neće me boljeti jer znat ću tko si ti
Kako znaš glumiti kada si sigurna

Uvijek sam gubio kada sam ljubio
I ti si dio tog božanskog grijeha
Uvijek ćeš ostati bez duše lijepa

A sada skini se i zavedi me
Još jednom usnama svojim pobijedi me
Do kraja slomi me bez duše lijepa''.

ADIO, GALEBE, ONAJ S DUŠOM SVIH NAS…