Zbog Josipovićevog ignoriranja Višegradske skupine propada Rijeka

Kad je 2011. Hrvatska završila pristupne pregovore s EU, ona je funkcionirala kao pridružena članica Višegradske skupine(V4), a Mađarska i Poljska, utemeljiteljice saveza srednjoeuropskih „novih demokracija“, kao predsjedateljice Unije (Mađarska u prvom, a Poljska u drugom „semestru“) povezivanje s Hrvatskom definirale su kao prioritet svojih predsjedanja i svojih vanjskih politika u tom razdoblju. Smjena vlasti u Hrvatskoj dovela je, međutim, do promjene hrvatskih političkih prioriteta, a Višegradsku se skupinu, kao prioritetnu skupinu europskih saveznika, više nije spominjalo. Toj skupini Hrvatska očito geopolitički nedostaje.

Ovaj savez država, formiran radi međusobne potpore prilikom pristupanja Europskoj uniji, ostao je važnim elementom europske politike i nakon što su države članice saveza pristupile Uniji. Suradnja unutar skupine od početka je zamišljena kao pragmatična i oblikovana je prema načelima na kojima se razvijala i Europska unija. Nerazumijevanja i ponekad napeti bilateralni odnosi, između, na primjer, Mađarske i Slovačke, nikad nisu utjecali na djelovanje skupine. Ona nije stvarala nekakvu svoju zajedničku „ideologiju“, nego je samo objedinjavala postojeće resurse. Prije nego drugi u Europi, zbog povijesti teških odnosa s Rusijom, lideri V4 su shvatili da je nužno ograničiti energetsku ovisnost Europe o Rusiji, a svoju zajedničku politiku razvijali su objedinjujući svoje resurse.

Stvaranje plinovodnog koridora od sjevera do juga, interkonekcijama poljskoga sa češkim, slovačkim i mađarskim sustavom plinovoda, stari je projekt skupine V4, samo je ovih dana, zbog krize euroatlantskih odnosa s Rusijom, postao snažno prepoznatljivim. Hrvatska je od početka u tom projektu imala važnu ulogu, ali joj se nikad nije posvetila na primjeren način. Tako, iako je to dio europskih prioriteta, Hrvatska još uvijek nije osigurala da veza njenog plinovoda s mađarskim funkcionira u oba smjera, nego je trenutno moguće samo transportirati plin iz Mađarske u Hrvatsku. Iako za osiguravanje reverzibilnosti pravca postoje sredstva, Hrvatska odlaže provođenje tog projekta, čime zapravo šteti i projektu koji je definirala kao svoj strateški – LNG terminalu u Omišlju. Naime, samo mogućnošću transporta plina iz Hrvatske u Mađarsku LNG bi dobio srednjoeuropsko značenje.

Prošlog tjedna, u četvrtak i petak, trenutno je češko predsjedništvo Višegradske skupine organiziralo dvodnevni sastanak na vrhu, na kome su, osim četvorice predsjednika država članica, bili i slovenski i austrijski predsjednik Republike. Ekonomski kolaps Rusije i njeno odustajanje od izgradnje plinovoda Južni tok povećalo je značenje međusobnog povezivanja sustava od Jadrana do Baltika u jedinstveni koridor i izgradnju dvaju ulaznih terminala, u Poljskoj i, nadajmo se, Hrvatskoj. Predsjednici država V4 i dviju srednjoeuropskih država politički su osnažili ovu inicijativu, ali su otvorili raspravu i o drugom pragmatičnom interesu ove skupine zemalja – povezivanju cestovne i željezničke infrastrukture i definiranju zajedničkog izlaska na Mediteran, a time i otvaranju Srednje Europe prema ključnim globalnim tržištima.

Iako su obje teme možda važnije za Hrvatsku, nego za sudionice sastanka na vrhu, u Pragu nije bilo hrvatskog Predsjednika, a tragično je da niti u razdoblju pripreme sastanka hrvatske diplomacije očito nije bilo „ni blizu“. Slovenija je zato snažno poentirala na ovom summitu, jer je izgradnja cestovne i željezničke infrastrukture iz Srednje Europe kroz Sloveniju do luke Kopar definirana kao prioritetni cilj svih sudionica. Kopar je određen kao „srednjoeuropski getway“, kao „ulazna vrata Mitteleurope“. Slovenija se odlično pripremila za ovaj dogovor, koristi se činjenicom da je u diobi resora u Europskoj komisiji, za razliku od Hrvatske, bila vrlo uspješna, a da njihova Povjerenica za promet snažno lobira za izgradnju drugog kolosijeka željezničke pruge od Kopra do Ljubljane kao prioritetnog sveeuropskog projekta.

Hrvatska, međutim, vrlo sporo oživljava riječku luku koja je morala „procvasti“ ulaskom Hrvatske u EU (dok Hrvatska nije bila članica Unije, Rijeka nije mogla biti konkurentna Trstu i Kopru). Doduše, izgradnja Zagrebačkog terminala prioritetni je nacionalni projekt, ali to nije dovoljno, bez ozbiljnog angažmana na izgradnji nizinske željezničke pruge od Zagreba do Rijeke. Slovenija investira u Kopar, pa su tako upravo dovršili posao produbljivanja morskog dna u kontejnerskom terminalu, a kad se jednom zatvori sustav moderne luke, pratećih kapaciteta i snažne željezničke veze Kopra s unutrašnjošću, za projekte u Rijeci neće biti interesa.

Hrvatska ima samo jednu snažnu šansu za izlazak iz ekonomske krize. Ona se zasniva na otvaranju prema najsnažnijim tržištima svijeta: SAD i Sjevernoj Americi, Brazilu, Indiji, Kini, Japanu i azijskim tigrovima, uz istovremeno jačanje svog položaja u Srednjoj Europi. Kad bi hrvatski predsjednik Republike nastojao voditi dugoročnu stratešku politiku, on bi trebao poticati okupljanja poput onoga praškog i zemljama Srednje Europe nuditi hrvatske resurse i geopolitičke prednosti. Umjesto da to radi, on se ne pridružuje niti forumima na kojima drugi otvaraju „okna šansi“ za hrvatski društveni razvitak. Malo je vjerojatno da su češki domaćini vrha V4 zvali austrijskog i slovenskog predsjednika, a da u svom društvu ne bi htjeli i hrvatskoga.

Sigurno je da hrvatskoj diplomaciji druge razine suradnje u V4 nisu zatvorene, ali nema nikakve sumnje u to da je hrvatska strana, u mandatu ove administracije i aktualnog Predsjednika, sustavno podcjenjivala značenje te suradnje. Izostanak predsjednika Josipovića sa summita u Pragu težak je dugoročni „grijeh nečinjenja“, koji može imati dugoročne loše posljedice za Hrvatsku. Njoj nije dovoljno da bude samo energetsko čvorište Srednje Europe, nego joj je nužno da postane, u pravom smislu riječi, „srednjoeuropskim vratima u svijet“, što bi joj donijelo šansu za razvoj i uslužnih djelatnosti i proizvodnje vezane uz taj „ulaz“.

Nečinjenjem Hrvatska propušta odličnu šansu, a slovenski predsjednik i slovenska administracija efikasno je „grabe“. Hrvatska zapostavlja LNG terminal, ponaša se kao da je to europski, a ne hrvatski interes, ne angažira se u nalaženju kapitala za ostvarivanje projekta, a čak niti ne gradi upotrebljivu vezu svog sustava prema Mađarskoj. Nastavi li se „šaliti“, kao što se „šale“ predsjednik Josipović i premijer Milanović, nije isključeno da izgubimo i tu razvojnu šansu. Lako je moguće da u tom slučaju terminal za ukapljeni plin na sjeveru Jadrana umjesto na hrvatskoj, nastane na talijanskoj obali, pa da Hrvatska ostane bez još jednoga mogućeg generatora razvoja.

Koper ulaže 200 milijuna eura da održi prednost pred Rijekom, Trstom

Početkom 2015. u Koper će umjesto dosadašnja dva uplovljavati tri prekooceanska broda s dalekog istoka, a da bi očuvala prednost pred Rijekom i Trstom, slovenska luka planira uložiti 200 milijuna eura, no za jaču željezničku mreže potrebna je milijarda eura.

Velikim ulaganjima luka Koper nastoji održati prednost u prijevozu kontejnerskog tereta za Austriju, Mađarsku i druge srednjeeuropske države.

Koper je konkurent Rijeci i Trstu u privlačenju tereta za europske zemlje iz dalekoistočnih luka budući da se očekuje da će jadranske luke biti sve zanimljivije u odnosu na sjeveroistočna pristaništa poput Rotterdama i Hamburga koja su prekapacitirana i do kojih teret putuje sedam dana dulje.

U nekoliko idućih godina u luci planiraju uložiti 200 milijuna eura, a već su investirali u produbljenje dna u pristaništu u koje sada mogu uplovljavati i prekooceanski brodovi s velikim gazom, piše u nedjelju ljubljanski dnevnik "Delo".

"Kapacitet prekrcaja u Kopru kanimo do 2020. povećati sa sadašnjih 850.000 na 1,15 milijuna standardnih TEU-kontejnera", rekao je za Delo direktor Luke Koper Dragomor Matić.

U tome se ne smiju načiniti greške, rekao je i dodao da se planira prvenstveno produljiti dio obale za primanje kontejnera.

No, za najveću investiciju koja će im omogućiti da održe prednost stečenu prijašnjih godina u odnosu na Trst i Rijeku, upravitelji luke očekuju pomoć države. Ona nastoji osigurati europska sredstva za gradnju drugog kolosijeka Koper - Divača u koju će trebati uložiti više od milijardu eura.

Sadašnja propusnost postojeće pruge koja luku povezuje sa zaleđem i inozemstvom je premala, a novi kolosijek koji se već godinama spominjao u planovima raznih vlada do sada je ostao samo želja na papiru.

Sadašnja vlada premijera Mire Cerara tu je prugu, međutim, uvrstila kao prioritetan projekt u okviru sredstava koje je prijavila za obiman europski investicijski plan koji pokreće predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker.

Gradnja novog kolosijeka po predviđanjima bi trajala desetak godina, a maksimalni kapacitet uz sadašnju željezničku infrastrukturu Koper će doseći već za nekoliko godina.

Premijer Miro Cerar odbacio je nedavno sugestije o mogućem davanju lučkih kapaciteta u koncesiju, o čemu se razmišljalo i u vrijeme vlade Boruta Pahora, rekavši da se osnovna prometna infrastruktura neće privatizirati. (h)