Zbog čega DORH primjenjujući kazneno zakonodavstvo ne pokrene istragu protiv nepoznatog počinitelja u Grčkoj?

Ubiti u ime demokracije

Nakon nereda i ubojstva u Ateni od grčkih vlasti stizale su poruke kako nije postojao nikakav razlog da neredi budu preliminarno stavljen pod nadzor. Moš' si misliti, valjda stoga jer moderna demokratska društva ne podvrgavaju svoje građane proizvoljnoj represiji. Kakva je to demokracija koja dozvoljava da se nekoga, i baš u njezino ime, treba lišiti života. 

U pitanju je teška demagoška besmislica, dakako. Lišavanje života grčkog navijača katastrofa je za grčku obavještajno - zaštitnu zajednicu, koja snosi golemu odgovornost. Naknadno smo doznali kako je jedan od izgrednika, nije Hrvat u pitanju, ranije negdje postavljao improvizirane bombe, jedan je pobjegao iz grčkog zatvora i navedene karakteristike morale su već kreirati više nego dovoljan razlog da ih službe smjeste iza brave, a specijalna grčka policija da iziđe na ulice. Spomenuti "bombaš" (PAO) uz ozbiljnu huligansku biografiju i u Italiji je bio društveno incidentan, pratio ga je debeli policijski dossier, navodno čak i psihijatrijska preporuka da ga država drži pod trajnom kontrolom. Demokracija je, međutim, nadjačala sve sigurnosne procjene. A ubojici, tko god da jest, ostavljen je prostor za neometanu realizaciju njegova zločinačkog scenarija, nad kojim se sad zgražaju visoki grčki političko - policijski dužnosnici, koji su imali otvorenu mogućnost da taj tragičan razvoj događaja spriječe.

Huliganizam kao svakodnevica

Nakon svega Grci, u rastućem strahu pred domaćom javnošću, iskaljuju se nad hrvatskim navijačima, koje su temeljem zakona o sankcioniranju terorizma transportirali u čak 16 zatvora, te ih rasporedili skupa sa najtežim kriminalcima, silovateljima, ubojicama. Možemo samo zamisliti kako se osjeća klinac od 19 godina, iz Zagreba, koji spava u krevetu na kat, neposredno ispod lika koji je doživotno osuđen zbog višestrukih ubojstava.

Slučaj navijačkog nasilja u Grčkoj svakako će pokrenuti mnoge procese, reklo bi se "ništa više neće biti kao prije". Definitivno je provokativan u mnogim aspektima i za druge zemlje, posebice, naravno, za Hrvatsku. Koja je do sada, sa svojim permisivnim pravosuđem, na žalost bila praktički stimulans za batinaše i ubojice svih profila. 

Hrvatska neučinkovitost

Ne misli se pritom na ratne i na slučajeve neposredno nakon rata, upravo suprotno, potrebno je udaljiti se od zbivanja psihološki povezanih s ratom, jer i bez toga hrvatski teroristički katalog ostaje impresivan. Huligani koji su nasmrt pretukli Luku Ritza, na primjer, oslobođeni su na sudu, valjda kao poruka države svim sljedbenicima uličarskih kultova da nemaju razloga za strah od pretjerane represije. Poruka je, kako se čini, shvaćena adekvatno.

Nakon Luke Ritza, kod Županje je na isti način ubijen sedamnaestogodišnji Miroslav Tunjić. Ime pokojnoga Luke Ritza služi danas kao simbol patetičnih akcija protiv nasilja i logotip parola lišenih praktične svrhe, uz potpuno zanemarenu činjenicu da su oni koji su mu, po riječima junaka ilustrativnog Eastwoodova filma "Unforgiven", "oduzeli sve što je ikada mogao imati", od države na dar dobili amnestiju, zaborav i mogućnost da vlastite živote nastave neometano konzumirati prema svome izboru ili psihodefiniciji.

Skupina huligana prije nešto više od desetak godina je, na primjer, u kafićima i drugdje terorizirala građane Karlovca, uz blagonaklonost policije i sudova koji su budno pazili da nekakvom adekvatnom sankcijom ne izazovu gnjev kod njihovih očeva pozicioniranih u partijskom establishmentu. Patološki brutalan koliko i politički zaštićeni stil lokalnoga ponašanja kulminirao je ubojstvom šezdesetdevetogodišnjaka (69). Trideset sedam godina mlađi, stanoviti Gavrić, udario ga je punom bocom piva po glavi na nekom skupu u selu pokraj Karlovca, kad ga je usmrćeni navodno pokušao spriječiti u krađi mobitela od pijanog političkog kolege. Pojedini mediji izvijestili su s dozom čuđenja kako je ubojici "ipak određen pritvor", očito naviknuti na standarde da se u Hrvatskoj počinitelji najtežih kaznenih djela, posebno oni s partijskom pozadinom ili socijalno-političkim "ugledom", oslobađaju po brzom postupku i puštaju da na miru godinama čekaju suđenje. Mnogi se u tom pravnom intermezzu pokazuju kao teški recidivisti.

Poticanje razbojničkog ponašanja

Poznat je i slučaj stanovitog Marijana Primorca u Makarskoj, koji je, kao sedamnaestogodišnjak (17) pijan na pješačkom prijelazu automobilom usmrtio dvije srednjoškolke. Jasno, oslobođen je nakon toga s obrazloženjem da "potječe iz društveno prihvatljive obitelji".

Hrvoje Žužić koji je, kao višestruki recidivist, u Velikoj Gorici pijan automobilom usmrtio devetnaestogodišnjakinju (19) pušten je bez obrazloženja znatno prije isteka ionako razmjerno blage kazne. Poznati su i "izleti" mladog Đakića diljem Slavonije, te još niz drugih težih ili lakših premlaćivanja, paljevine automobila i sl. U BiH je prije dva dana sahranjena žrtva pomahnitalog ubojice iz Gradačca, bildera koji je likvidirao nevjenčanu suprugu te još dvoje ljudi.

Na žalost ovako bi mogli unedogled. Predočena katalogizacija poznatih primjera, samo kap u moru, zapravo pokazuje da hrvatska država svojim pravnim normama praktički potiče razne vrste razbijačkog ponašanja i da je građanska zaštita u njoj doista na mizernoj razini. 

Zaštitne službe

Kada je riječ o Grčkoj iz njihovih medija zaključuje se kako se javnost, što se tiče aktualnih neredima u Ateni, s pravom pita "što je bilo s našim tajnim službama", koje su nesumnjivo podbacile. Slučaj je bez sumnje proizveo sumnju u njihovu djelotvornost, obzirom da su dopustili da proklamirani domaći huligani (PAO i AEK) slobodno šetaju i biraju svoje mete.

Kakva je situacija u Hrvatskoj? 

Na opasna proturječja domaćih tajni službi upozorio je svojedobno atentat na novinara Ivu Pukanića. Mjesecima ga je pripremala grupa kriminalaca vrlo dobro poznatih policiji, koji su pratili i uhodili žrtvu svakodnevno se vozeći gore-dolje ulicom ispred stana tadašnjeg predsjednika države, a hrvatske obavještajne agencije o cijeloj toj kompleksnoj urbanoj operaciji nisu imale pojma. Hoće se kazati kako ni naše nisu nešto posebno bolje od grčkih, ostaje nam jedino nada da je 15 godina nakon likvidacije gospodina Pukanića situacija ipak bolja.

Kazneni zakon RH

Ostavimo malo po strani tajne službe kao i one policijske, vratimo se na aktualnosti posljednjih dan – dva, to jest na aktualna prepucavanja na relaciji Predsjednik države vs. Predsjednik Vlade, konkretno "tko više pomaže našim državljanima" utamničenim diljem grčkih kazamata.
Naime, ministar vanjskih i europskih poslova Grlić Radman rekao je u srijedu kako će se povećati konzularna pomoć uhićenim hrvatskim navijačima, i poručio kako hrvatska vlada popravlja štetu zbog izjava predsjednika Zorana Milanovića o toj zemlji.

Iz medija se moglo razumjeti, naime, kako će grčko tročlano sudsko vijeće narednih dana odlučiti o tome hoće li biti kazneni progon, hoće li se odbaciti ili će sve biti tretirano kao prekršaj. 

Gospodin Grlić Radman komentirao je i kako ćemo "… to vidjeti ovih dana, ali naravno u onom trenutku kada sud bude donio odgovarajuće odluke, jer pazite, dolje su materijalni dokazi i svjedoci, prema tome, tamo se naravno mora suditi", rekao je Grlić Radman za Dnevnik HTV-a.

I pogriješio!

Naime, to jednostavno nije točno. Ili je djelomično točno. Zbog čega? Kako je vidljivo iz policijskih zapisnika, te iz medicinske dokumentacije, i jedno i drugo javno je objavljeno, u Grčkoj je bodežima teže ozlijeđeno čak sedam hrvatskih državljana.  Osim toga, stanoviti broj ih je pretučen palicama, imaju razne ozljede, od glave, ekstremiteta itd.

Stoga se postavlja logično pitanje, a naročito u svjetlu strahovite hajke na Hrvate u Grčkoj, koju je dodatno potkurila majka ubijenog Michalisa Katsourisa izjavivši u srijedu "... to nisu ljudi. Došli su mi ubiti dijete. Moje će dijete biti osvećeno. Njegov ubojica će biti pronađen. Naći će se, vjerujem. Došli su iz strane zemlje da mi ubiju dijete".

Razumije se kako je moguće shvatiti majku ubijenog Michalisa, kojoj je prije nekoliko dana zapravo stao život, s njom nije potrebno uopće raspravljati o tome tko je stvarni ubojica njezinoga sina, ali nije moguće razumjeti indolentnost državnog odvjetništva Republike Hrvatske.

Koje sjedi praktički skrštenih ruku i promatra što će se dogoditi u Grčkoj.

Pravo je pitanje, dakako, zbog čega DORH, primjenjujući kazneno zakonodavstvo za kaznena djela počinjena protiv državljanina Republike Hrvatske izvan njezina područja, ne pokrene stanovite izvidne radnje u tom smislu, dakle zbog čega se ne uključe u istragu.

Naime, članak 15. Kaznenog zakona izrijekom navodi: Kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje se prema strancu koji izvan područja Republike Hrvatske prema državljaninu Republike Hrvatske, osobi koja ima prebivalište u Republici Hrvatskoj ili pravnoj osobi registriranoj u Republici Hrvatskoj, počini bilo koje kazneno djelo koje nije obuhvaćeno odredbom iz članka 13. i članka 16. ovoga Zakona, ako je to kazneno djelo kažnjivo i prema zakonu države u kojoj je počinjeno. U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, dalje se navodi, sud ne može izreći težu kaznu od one koja je propisana zakonom zemlje u kojoj je kazneno djelo počinjeno. I tako dalje.

Vrlo je jasno da se temeljem spomenutog zakona, to jest čl.15. istog, u stanovitom smislu proširuje kaznena vlast Republike Hrvatske na kaznena djela i osobe koje su počinili kaznena djela protiv državljana Republike Hrvatske a izvan njezinoga područja, temeljem čega DORH bez ikakvih problema može započeti s propisanom procedurom.

Zbog čega to ne čini, nije jasno. Bilo bi uputno upitati ih.