IVICA GRANIĆ

Zbog antifašističkog poziva na budnost bojim se sudbine štakora

Autor

Ivica Granić

Na turbulentnoj domaćoj sceni upravo se simultano zbivaju dva strateški vrlo značajna fenomena: pala je šetačina mrtvih partizana u samom središtu Zagreba, i srušena je oslobađajuća presuda gospodinu Horvatinčiću.

09.05.2018. u 20:38
Ispiši članak

U pravilu mrtvi ne bi smjeli šetati, no što se tiče prodora živih mrtvaca, koji su se putem nekakvoga odreda ušuljali u samo središte metrople, na simboličnoj se razini potvrdila teza o besmrtnosti pripadnika tog pokreta, čak dapače, moglo bi se kazati, s obzirom na broj mirovina koje se godinama umnažaju, kako se rađaju i novi, bez ikakve naznaka opadanja trenda.

S obzirom kako šetači vjerojatno nisu imali vremena potražiti niti jedno od 750 stratišta na kojima počiva Zagreb, koje su nama u amanet ostavili njihovi ideološki besmrtni prethodnici, promatrač se može zapitati što su nam onda htjeli poručiti diskretnom šetnjom od točke a do točke b. Ali o tome nešto kasnije.

Srušena oslobađajuća presuda gospodinu Horvatinčiću predstavlja tračak nade u kakvo takvo neovisno sudstvo. Miljama smo mi daleko od uljuđenog, civiliziranog društva ali i put od tisuću milja započinje prvim korakom. Da nije u jednome dijelu prožet tragedijama, predočeni kontrapunkt mogao bi se, dakako, tretirati kao humoreska.

Sutkinja Šupe maknuta je sa slučaja, no nije nevažno naglasiti kako je dobila kolegijalnu šamarčinu tumačenjem višeg suda kako su razlozi oslobađajuće presude - posve iracionalni. Posebno je proturječna sutkinja bila kada je prihvatila sinkopu, odnosno privremeni gubitak svijesti, kao razlog zbog kojeg je Horvatinčića oslobodila krivnje za smrt supružnika Salpietro.

Dakle, novo vijeće morat će učiniti sve ono što prijašnje na čelu s Majom Šupe, koja je imala niz primjedbi na izvještavanje medija o svom radu, nije učinilo, ili je učinilo protuzakonito, zbog čega joj je već drugi puta pala presuda Horvatinčiću zbog bitnih povreda zakona. Treću priliku više neće imati. No, njen napor bio je impresivan, hrabro je izdržala do kraja.

Vjerojatno frustrirana činjenicom kako su, figurativno rečeno, veliki medijski i drugi zalogaji rezervirani za nacionalne junake, Šeparovića, Sessu, Antičević – Marinović, Devčića, Turudića, Arlovića i tako dalje, naša je lokalna heroina dokazala kako ipak ne mora biti tako.

No ostaje činjenica da je pokupila sitniš s poda, a zbog svog ‘doživljaja pravde’ svjesno se odrekla sudjelovanja u bilo kakvim budućim pravosudnom raspravama ili trendovima, vjerojatno u zamjenu za određene aranžmane koji se mjere drugačijim mjerilima.

Partizani koji ne umiru

Stotinjak lunatika, sudionika povorke tzv. Besmrtnog partizanskog odreda, okupilo se na Trgu žrtava fašizma, odakle su sa zastavama i fotografijama poginulih partizana krenuli prema Trgu Republike Hrvatske, gdje su pustiti balone mira. Trubili su zagrebačkim ulicama, lupali loncima i poklopcima, distribuirali herojske SMS poruke ‘Zatrubi i prenesi prijatelju’, junački urlali protiv kapitalističkog ekspanzionizma i slično.

Može se predvidjeti kako će obnova antifašizma postati jedan od najunosnijih poslova na početku 21. stoljeća. Ustaški sofisticirani štapini razorili su, u ciljanoj ili kolateralnoj šteti, znatan dio antifašističke spomeničke infrastrukture.

Filipović u Metkoviću, Bakićeva rugoba od 16 metara odnosno spomenik ustanku naroda Banije i Korduna, zatim razne glave Lole Ribara, Jože Vlahovića, Kate Dumbović, Nade Dimić, sestara Baković, Jurjević Baje i tako dalje, pa puta 20 županija, nakupi se toga, sve će biti podvrgnuto obnovi koju će plaćati radnička klasa.

Put spomenika gradit će se ceste, vodovodi, plinovodi, dalekovodi, u Istri možda čak i zgrade državnih institucija, zgrade telekomunikacija, mostovi, pruge, rafinerije.

Posebno će valjati povesti računa o tome kako radove ne bi obavljale tvrtke iz zemalja koje su bile izrazito na strani Trećega Rajha. Antifašisti vjerojatno neće dopustiti da nakon toliko pretrpljenih žrtava i prolivene krvi kontrolu nad uloženim sredstavima preuzmu reakcionari, klerikalci, nacionalisti, fašisti i klero–fašisti, i da se, na taj način, u podjelu sredstava na mala vrata uvuku oni koji su bili protiv njih.

Dakle, angažman vlastite ekonomije i ekonomija naših saveznika, prije svega Rusije, bitan je bez obzira što smo Rusima prije nekoliko mjeseci opalili sankcije.

Što se tiče Jasenovca opet smo naivno pomislili kako će priča proteći dostojanstveno, mirno i u tišini, kako i priličilo jednoj tužnoj obljetnici. No nakon što smo svjedočili čak trima obljetnicama u Hrvatskoj, ne uključujući pojedinačne 'po skrivečki' obilaske, te još trima u Republici Srpskoj, sve skupa poprimilo je obrise groteske.

Po običaju se više govorilo o drugima nego o onome zbog čega se društvo okupilo, glorificiralo se druga Tita, u RS-u se i brojka ubijenih, zlu ne trebalo, malo povisila, zatim se na platformi Mesić – Pusić teorije o žrtvi koja u stvari nije žrtva, omalovažavalo stradalnike Križnoga puta i tako dalje. Klasika, reklo bi se.

Umrijeti od nespavanja

Na koncu najzanimljivije, sudionici su, što ispred a što iza mikrofona, baš kao i sudionici partizanskog odreda koji ne izumire, zajednički pozvali na - budnost. I širom otvorene oči. Jer, da neprijatelj i dalje vreba, ne spava. Promatrač bi pomislio kako je Drugi svjetski rat ovdje završio prije par dana, a ne prije 73 godine.

Aktualni, službeni svjetski rekord u budnosti je 264 sata. Otprilike 11 dana, a postavio ga je 1964. godine sedamnaestogodišnji student Randy Gardner. U usporedbi s nama taj Randy je čisti amater. Samo 11 dana, a mi 73. godine i još uvijek nismo, i ne smijemo zaspati.

Jedina razlika bi mogla biti u tome što je Randy nakon jedanaest dana ostao potpuno zdrav a mi bi mogli imati oređenih zdravstvenih problema, neurološke ili fiziološki prirode, možda nam otkažu kongnitivne i motoričke funkcije, gluho bilo.

No pravo pitanje za ovdašnje antifašiste je može li se nekoga držati budnim dovoljno dugo da od toga - umre. Navodno, može! Proveden je jedan pokus na štakorima s rotirajućim stolićem, koji bi se počeo okretati čim bi moždani valovi glodavca odali da tone u san.

Nakon tjedan dana štakori su počeli pokazivati znakove iscrpljenosti, na repu i šapama su im izbijale lezije, postali su razdražljivi a temperatura tijela im je pala. Jeli su dvostruko više nego inače a izgubili su preko 20 posto težine. Nakon otprilike 17 dana bez sna, ugibali bi. Ja mislim da se nešto slično može i nama dogoditi.

Bojim se sudbine štakora

Budući nas antifašisti stalno drže budnima, bojim se sudbine štakora. Sve to skupa servirano nam je kao prvorazredno političko pitanje, kao nešto od najveće životne važnosti, kao biti ili ne biti. Analitičar bi pomislio kako Hrvate uopće ne zanima problematika povišice plaća, recimo spor sa Slovenijom, kako primiriti slavonske seljake, smanjiti uvoz a povećati proizvodnju, povećati broj posjeta Jadranu, povisiti mirovine, smanjiti dug države.

Probuđeni lijevi ekstremizam postaje opasniji, dominantniji, opakiji, zbog inertnosti HDZ-a prijeti da preraste čak u službenu državnu ideologiju. Zastrašujuća je politička poruka lijevog fašizma kako zločin nije zločin, odnosno pravdanje jednog zločina drugim.

Što znači i s kojim ciljem se glorificira lik i djelo Broza Tita, kad su jedine konstante u životu toga čovjeka bile zločini, progoni, ubijanja i smrt. Ostavimo po strani Križni put, likvidacije UDBE, Goli otok, protjerivanje Talijana, Njemaca, sedamdesetprvu itd. Njegovo prijeratno djelovanje potpuno je isto kao i poslijeratno.

Prije nego je preuzeo mjesto Generalnoga sekretara KPJ, putem svojih veza u Kominterni i NKVD-u, Jakuboviča i Karaivanova, jednostavno je, denuncirajući ih, dao u Sibir protjerati ili pobiti kompletno vodstvo ondašnje KPJ: Gorkića, Gržetića, Šeremeta, Filipovića, Novakovića, V. Vujovića, R. Vujovića, Ćopića, Mališića, Markovića, Horvaja, Miljuša, Cvijića, Miloševića, Jovanovića, Brezovića, Belončeka, Orovčanova, Valtgonija, Hercigonju i druge.

Blagoje Parović pod čudnim okolnostima biva likvidiran u Španjolskoj. Đuru Đakovića ubija, također pod nerazjašnjenim okolnostima, jugoslavenska policija. Na svakom dopisu, karakteristikama, nesporno je potpis J. Broza pod pseudonimom Valter. Poslije likvidacije Milana Gorkića, pravim imenom Jospi Čižinski, za mjesto generalnog sekretara KPJ natjecao se i Petko Miletić. I on je, skupa sa svim svojim suradnicima - strijeljan.

Naravno, raskrinkani su bili kao saboteri, trockisti, neprijatelji partije. Do tada je KPJ, zaslugom upravo Gorkića, Miletića, Cesarca i drugih, brojila preko 62 tisuće članova. Kao legitimna politička stranka oni su 1920-ih godine na izborima osvojili ili participirali u vlasti u Zagrebu, Beogradu, Osijeku, Skoplju, Nišu...

Nakon što pod vodstvom Broza postaje puki sovjetski satelit, KPJ 1935. godine broji jedva 2.423 člana. Nakon što je počistio i kompletnu intelektualnu kremu ondašnje KPJ, Broz formira novu, svoju, izrazito boljševičku partiju, te na čelna mjesta instalira istomišljenike poput Đilasa, zatim zagrebačkoga radnika Josipa Kraša, slovenskog provincijskog učitelja Edvarda Kardelja, slovence Franca Leskošeka i Lovru Kuhara, pravim imenom Prežihov Voranc.

Jedini intelektualac u tom društvu bio je Ivo Ribar, beogradski boem koji je kao ljubitelj noćnog života Beča i Beograda dobio naziv Lola. Naknadno je uslijedio žestoki obračun Broz Tita s dalmatinskim komunistima, koji su umjesto Broza podržavali Ivana Marića za mjesto Generalnoga sekretara KPJ. Nije bilo ubojstava, ali svi su bili prebrisani i izbačeni iz KPJ kao 'antipartijci', sumnjivi elementi, grupaši, trockisti.

Zaključno, Titove zločine moglo bi se nabrajati na desetinama stranica, ali to naravno nema nikakvoga smisla. Jedino zašto se o njima uopće i piše jest nada kako će netko s 'lijevog krila' ipak razboritije razmisliti o tome, i Staljin je bio antifašist, i to puno veći od Tita ili bilo koga drugog, ali ta činjenica nikoga normalnog ne sprječava da ga nazove pravim imenom: zločinac.

Svi u pravu

Može li dvoje ljudi imati posve suprotne stavove o nekom pitanju, a da su ipak i jedan i drugi u pravu. Navodno, to je moguće. Znanost se svodi na prikupljanje podataka i njihovo tumačenje. Prikupljanje podataka može biti objektivno, ali njihovo tumačenje - ne mora biti takvo.

U režiji raznih Klasića, Budaka, Goldsteina, Jakovina i tako dalje, naša se povijesna znanost svodi upravo na to: iz različitih izvora prikupljate podatke sve dok ih ne skupite toliko kako bi svakoga mogli uvjerite u 'naše tumačenje'.

A usto imate 'još toliko tumačenja'. Vjerojatno nikada nećemo znati što se sve može znati. Ozbiljan čovjek, po prirodi stvari, ovakve teme osobito ne voli, ali ih mora komentirati jer su aktualne. I živi u nadi kako možda ipak jednog dana - neće biti aktualne.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.