Zašto valja poduprijeti Mišetićevu inicijativu o danu sjećanja na žrtve

Prva je razlika, naravno, u tome od koga dolazi inicijativa. Inicijativu iz Srbije pokreće predsjednik Vlade, dakle ključni čovjek izvršne vlasti, i motivirana je „državnim razlogom“. Inicijativa Luke Mišetića je tipična inicijativa iz građanskog društva. Mišetić je odvjetnik – profesionalac, a zagovaranje je njegov „core business“. U sferi građanskog društva svatko može govoriti samo u svoje ime i njegova je inicijativa onoliko relevantna koliko je dobro argumentirana i koliko pristaša može okupiti. Kad nešto zagovara odvjetnik, profesionalac, onda uvijek pretpostavljamo da iza takve inicijative stoji širi društveni krug, a inicijativu haaškog branitelja generala Gotovine svatko će povezati s generalom i krugom zapovjednika Oluje. To Mišetićevoj inicijativi daje na uvjerljivosti, na „političkoj težini“, ali to ipak ostaje građanska inicijativa i nema niti karakter inicijative lansirane radi stranačkog interesa, niti „državnog razloga“.

U Vučićevoj je inicijativi prepoznatljiv samo državni razlog. Ključna točka njegova pristupa novijoj povijesti pokušaj je „izjednačavanja krivice“ za rat, negiranja odgovornosti Miloševićeva režima za agresije prema Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na kraju Kosovu, i nastojanje stvaranja slike o građanskom ratu, u kome su, eto, svi podjednako stradali. U takvu scenariju zajednički dan pijeteta za žrtve „svih ratova“ vrhunac je koncepcije „diobe krivice“ i „pomirenja“ koje bi bilo izgrađeno na nakaradnoj slici rata. Državni rezon je jasan – Srbija takvim obilježavanjem pijeteta prema žrtvama želi od agresora postati žrtvom i sa sebe skinuti odgovornost za ratove, a kao inicijator „procesa pomirenja“ nastoji uspostaviti „regionalno liderstvo“, kojim bi se susjedne države morale podrediti.

Inicijativa koju pokreće Mištetić posve je drukčija: ona je koncentrirana, prije svega, na društvene, ali i političke odnose unutar Hrvatske, rat u Hrvatskoj tretira kao vanjsku agresiju, ne raspravlja o notornoj stvari, kao što je legitimnost operacije „Oluja“, ali konstatira da je u njoj stradao znatan broj civila, uglavnom srpske nacionalnosti. Ozbiljna država odnose sa svojim manjinskim zajednicama rješava izravno, a ne uz posredovanje „države matičnog naroda“. Hrvatski Srbi hrvatski su državljani, prema tome hrvatska država mora riješiti svoje odnose sa svojim državljanima neposredno. Za Hrvatsku neugodan, a javno dobro poznat zločin dogodio se mjesec i pol nakon „Oluje“ u selu Varivode, u općini Kistanje, kad je skupina u odorama Hrvatske vojske pobila devetoro staraca iz tog sela. Iako je jedna skupina bila optužena za ovaj zločin, nije im dokazana krivica, ali je država preuzela odgovornost za zločin, i to u građanskom sporu što su ga vodila djeca jednog od stradalih civila.

I u političkom smislu Hrvatska je preuzela odgovornost za zločin u Varivodama kad je nosilac reprezentativne vlasti u zemlji, prethodni predsjednik Republike, Ivo Josipović, komemorirao žrtvu devetoro civila. U svom političkom stilu Josipović je to činio uz tadašnjeg ministra za dijasporu Srbije Mlađana Đorđevića, iako je u pitanju događaj na kome predstavniku Srbije nije bilo mjesto. Naime, radi se o odnosu hrvatske države i njenih građana i o ispravljanju pogreške što ju je država učinila prema skupini svojih građana, kojima je bila dužna, kao i svima drugima, garantirati sigurnost, a za to u razdoblju neposredno nakon završetka vojnih operacija nije bila sposobna.

Iako će se nekome činiti da je Mišetićeva inicijativa promašena, jer da Srbi jednostavno ne žele priznati legitimnost bilo kakve hrvatske države, pa ni njeno legitimno pravo da brani svoj suverenitet, a posljedično niti legitimnost „Oluje“, tome nije tako. Kao prvo, valja se kloniti upotrebe nestrukturiranih zbirnih imenica i kolektiviteta. Hrvatska mora urediti svoje odnose sa svojom manjinskom zajednicom. Srbi su na područjima, oslobođenima „Olujom“, „tradicionalno naseljeni“ i kako to definira naš Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina predstavljaju autohtonu zajednicu. Nikome tko želi demokratsku, konsolidiranu hrvatsku državu, koja se ravnomjerno razvija, nije u interesu  niti decimirati, niti uništiti, niti raseliti tu zajednicu. Cilj nije niti „asimilirati“ je, ali jest politički je integrirati.

Budući da je za golemu većinu hrvatskih državljana godišnjica „Oluje“ ključni državni praznik, jednostavno Dan pobjede, jasno je da u tu pobjedu valja integrirati sve hrvatske državljane. Formula je jednostavna: kvislinška vlast, što ju je Milošević uspostavio na okupiranim dijelovima Hrvatske s nekakvim polusvijetom, kojekakvim Babićima, Martićima, Hadžićima…, nije provodila samo institucionalizirani teror prema Hrvatima i ostalim „nesrbima“. Ta je vlast odmah nakon uspostavljanja protjerala, opljačkala, mučila, uhićivala i ubijala hrvatsko stanovništvo, ali vrlo skoro njen se teror okrenuo i protiv srpskoga stanovništva, koje pod tom vlašću nije živjelo normalnim životom, nego i ono pod terorom. Oslobođenje najvećeg dijela okupiranog teritorija bio je prvi signal raspada Miloševićeva terorističkog režima, ali i oslobađanje od terora sitnih provincijskih diktatora, poput spomenutih Martića i Hadžića.

U Srbiji, doduše, još djeluje nastavak te komične skupine – „Vlada Republike Srpske Krajine u izbjeglištvu“, a različite marginalne političke skupine na Dan pobjede još uvijek komemoriraju samo „agresiju na Krajinu“. Srbija je izbjeglice na svom području učinila difuznom skupinom bez zajedničkih snažnih interesa, nije ih održala na kompaktnom prostoru niti ih je ekonomski osnažila, kao što je, na primjer, Italija nakon Drugoga svjetskog rata uradila sa svojim optantima/esulima.

Hrvatska se ne smije obazirati na ekonomski i politički marginalne skupine radikala, svojih bivših državljana ili onih koji su njeni državljani samo formalno. Međutim, svima ostalima mora osigurati ravnopravni građanski status, društvenu integraciju i jednaku šansu za sudjelovanje u društvenom razvoju, kakvu imaju i ostali građani Republike Hrvatske. Sluša li se pažljivo, može se čuti da neki od predstavnika „manjinskoga civilnog društva“ upravo to očekuju.

Ove se godine na proslavi u Kninu izrazito naglašeno spominjao pijetet prema žrtvama hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, a taj standard, koji su promovirale i predsjednica Republike i kninska gradonačelnica, odmah je postao općim mjestom u hrvatskoj javnosti. Mišetićeva inicijativa oslanja se na taj novi društveni standard i želi Hrvatsku posve jasno definirati kao državu koja je odgovorna prema svim svojim građanima. Očito je da je Hrvatska postala zrelom za takvu inicijativu. Argument onih koji se takvoj ideji suprotstavljaju svodi se na to da vlasti u Beogradu i tamošnja javnost negiraju Hrvatskoj pravo na njen suverenitet i legitimnu obranu, a da pijetet prema njihovim sunarodnjacima koji su stradali nakon Oluje ne žele vidjeti. To, međutim, ne može biti valjan argument protiv ove inicijative, jer ona je usmjerena prema Hrvatskoj i njenim državljanima, ona govori o odgovornosti države i nacionalne većine i poziva manjinu na političku integraciju.

Oluja je velika hrvatska pobjeda, a pobjeda traži i velikodušnost. Zato jest vrijeme da svi u Hrvatskoj jedni prema drugima iskažemo velikodušnost, bez izjednačavanja, ali uz poštovanje svake nevine žrtve i stradanja svakog hrvatskog građanina.