Zar smo zaboravili svoje učitelje? Zašto neki na njih gledaju kao na 'državne neprijatelje'?

Usporedba je možda radikalna, ali takav dojam može se steći čitajući neke tekstove i komentare po medijima, ali i društvenim mjerama. Vjerujem kako su većini nas učiteljica, učitelj, razrednica ili razrednik ostali u lijepom sjećanju, pa gdje je onda problem?

Najčešći prigovor koji se može čuti protiv učitelja, nastavnika i profesora je da ništa ne rade, dok im za taj tobože nerad redovito sjeda plaća. Nerijetki su komentari: Joj, samo se žale, a odrade dva, tri, četiri sata dnevno... Naravno da to nema veze  s istinom. Gdje je tu ispravljanje zadaća, priprema materijala za idući dan, edukacije koje je nametnulo Ministarstvo, obveze za vrijeme državne mature, sjednice, popravni, komunikacija s roditeljima, neprospavana noć čekajući novosti nakon što je mama jednog učenika javila da je slomio ruku pa su završili na hitnoj... O tome se slabo piše, slabo komentira, a učitelji se time ne hvale. Ali, to je dio posla koje nećete vidjeti u komentarima Facebook stručnjaka...

Reći će netko, a što je sa slobodnim ljetom? Pa što je rješenje, da klinci idu u školu u srpnju? Da se škole privatiziraju? Što dalje, zdravstvo?

Slična je situacija s koronom. Opet se javljaju kritike. Međutim, u oči upada izjava jedne učiteljice koja je za Novu TV izjavila da u razredu ima 23 učenika, a da će na nastavu doći samo jedan. Nakon toga slijedi online nastava s ostatkom razreda, njih 22, sve opet isto, pa zadaće, pa priprema materijala... Ode cijeli dan. Slično je bilo i do sada. Video komunikacija s cijelim razredom, s roditeljima, pucanje veze, ponovno objašnjavanje svega samo jednom učeniku jer je pukla veza... I to bez službenog laptopa i službenog mobitela. 

Nisu ni oni obožavatelji Divjak

Mnogi kritičari prosvjetara zapravo na taj način kanaliziraju svoje nezadovoljstvo usmjereno prema ministrici obrazovanja Blaženki Divjak. Znate što? Nije omiljena ni u svom resoru. Dobro, većina ministara obrazovanja nije popularna među nastavnim osobljem, ali vjerujte, Divjak stvarno ne vole. Mnoštvo je tu faktora, od pristupa, do 'pranja ruku' za vrijeme nedavnog  štrajka, do 'nasilnog' uvođenja Škole za život za koju većina misli da je ionako politički projekt HNS-a sklepan na brzinu jer, budimo realni - očekuje li netko da će ta stranka više ikada biti dio vlasti? Doduše, poznavajući njihovu povijest, nikad ne reci nikad, ali to je druga tema. Što se tiče podcjenjivanja i dojma da se priča u zid, spomenite im samo Loomen - bit će to dovoljno da im se digne kosa na glavi.

Tu je i za mnoge sporna odluka o povratku u škole protiv koje je ustala većina roditelja, a i što se vidi po primjeru jedne zagrebačke škole u koju je u ponedjeljak došlo samo osam učenika (u cijeloj školi!). Uostalom, na Ministarstvu je bilo da donese odluku o povratku uz škole, premda svi tu odluku svaljuju na Stožer. U redu, epidemiolozi su ti koji su morali dati završnu riječ, ali sjetimo se da je popuštanje mjera kroz tri faze bio rezultat prijedloga svih ministarstava.

Neki će reći da je protivljenje promjenama poput Škole za život prekomforno i da im se ne da mijenjati status quo. Kao što je navedeno, problem je u pristupu i nedostatku dvosmjerne komunikacije. Tu je i podcjenjivački stav, tako ću parafrazirati jednu učiteljicu kojoj su pred mirovinu počeli pripovijedati o Školi za život kada je rekla: "A ja djecu desetljećima nisam učila za život?".

Mnogi će prigovoriti i štrajk, dok će ih drugi pohvaliti na ustrajanju za svoja prava. Svatko ima stav o tome i teško ga je promijeniti, ali samo ćemo reći da bi se školska godina završila bez problema da nije bilo korone. Naravno da u svakom žitu ima kukolja, ali ovdje govorimo isključivo o napadima na cijelu struku.

Ne zaboravimo da je svatko od nas imao učitelja ili učiteljicu koji su nas uz roditelje usmjerili prema našem životnom pozivu. Sjetimo se toga ponekad.