Započinje vrijeme poklada, karnevala i fašnika; evo koje je njihovo značenje i od kuda potječe povijest maskiranja

Duboko u hrvatsku tradicijsku kulturi i identitet utkana je spona Hrvata i obilježavanja vremena kada nam je dopušteno biti ''netko drugi''. Vrijeme je to koje karakterizira maske, kostimi, ulične povorke, proslave, krafne, smijeh i veselje. Valja se stoga prisjetiti kako je došlo do poklada, karnevala i fašnika kojeg obilježavaju mnoga mjesta u Hrvatskoj.

Korijeni su običaja pretkršćanski i u prvom redu magijskoga, apotropejskoga značaja: prerušavanjem, oblačenjem odjeće s naopake strane, zaglušnom bukom, sipanjem pepela i sl. trebalo je otjerati zimu, demone i zle sile te odbiti njihovo djelovanje od ljudi, stoke, domova i usjeva.

Poklade se povezuju i s nizom srednjozimskih i pretproljetnih svetkovina i kultova antičkog svijeta, posebice rimskoga. To su saturnalije (17–24. 12.), razdoblje obrnutoga reda i nekažnjive kritike društvenog poretka, kalende (u siječnju), poznate po preoblačenju muškaraca u žene i životinjskim maskama, pomični blagdan kompitalije (između 15.12. i 5. 01.), kada su se častili predci i na zgrade vješale posebne lutke; pastirski blagdan luperkalije (15. 02.), kojemu je smisao bilo poticanje plodnosti životinja i zaštita stada (od vukova i sl.).

Unatoč otporu Crkve običaj poklada nastavio se i nakon kristijanizacije, ali su taj neposluh društvenim i vjerskim sponama, ludovanje te nepoštovanje spolnih i drugih društvenih tabua ipak bili kalendarski smješteni u razdoblje neposredno prije korizme, kao razdoblje ''toleriranoga'' grijeha na koje se odmah nastavljalo razdoblje pokore i pokajanja.

Od kasnoga srednjeg vijeka priređivanje pokladnih povorki širilo se u gradovima katoličke Europe, najprije u Italiji, gdje je nastao talijanski karneval (Rim, Venecija), a zatim u Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj i dr. Ophodi s pokladnim maskama nisu bili samo prigoda za zabavu, već su ruganjem i kritiziranjem javnih osoba i aktualnih događaja stekli kritički naboj u predstavljanju obrnutoga svijeta i odnosa među ljudima.

Po otkriću Novoga svijeta karnevali su se uobičajili i na američkom tlu, najveći i najpoznatiji je u Južnoj Americi u Rio de Janeiru, a u Sjevernoj Americi u New Orleansu.

Osim ophoda, od 18. stoljeća sastavni dio poklada u gradovima su bile i maskirane plesne zabave, redute. Priređivale su se u cijelome pokladnom razdoblju, koje je, uz to, bilo i doba godine kada se sklapao najveći broj brakova.

Običaj je zadržao svoju vitalnost do današnjega doba.

Sudionici suvremenih pokladnih događanja više nisu svjesni njihovih nekadašnjih obrednih funkcija, a ona se ne iscrpljuju u raspojasanosti i privremeno legaliziranim porocima, već svojim podsmješljivim i kritičkim odnosom prema institucijama i događajima služe i kao politički odušak, neka vrsta katarze društvene zajednice.

Pokladna događanja većih razmjera, kakav je npr. karneval u Rijeci, u službi su turističkoga gospodarstva.

Stoga su poklade i danas jedan od najsnažnijih kalendarskih običaja te predstavljaju kulturnu pojavu duga trajanja, ali obilježenu neprestanom mijenom.

FOTO: karnevalska povorka, Međimurje 1957., Hrvatska enciklopedija

Hrvatska folklorna tradicija

Pokladna događanja u hrvatskoj folklornoj tradiciji mogu se svrstati u dva glavna tipa.

Jedna se označuju kao luperkalijska: naizgled su arhaičnija, uobičajena u seoskim sredinama, a javljaju se ponajviše u stočarskim krajevima. Sudionici su skupine muškaraca odjevenih u životinjske kože (krzna), sa zvoncima obješenima na tijelu ili nošenima u ruci. Primjer toga su: zvončari u okolici Rijeke, baukači u Međimurju, bušari u Slavoniji, buše u Baranji, didi u Dalmatinskoj zagori i okolici Sinja, didići u Lici.

FOTO: HINA/Damir Senčar

Iako se razlikuju u pojedinostima, osobito u maskiranju glave (kožne, krznene i drvene maske, životinjski rogovi), povezuje ih njihovo ponašanje: brzo se i agresivno kreću u skupini, gdjegdje u posebnom ritmu, stvaraju buku zvonima, rogovima, klepetaljkama, vitlaju štapovima i toljagama, plaše djecu i proganjaju mlađe žene, nastojeći ih posuti pepelom ili namazati čađom. Uz njih su redovito likovi djeda/dida i babe (oba u izvedbi muškaraca, odjevenih u staru i otrcanu odjeću), koji izvode opscene prizore, oponašaju spolni čin, pa je u djedovoj opremi često poseban rekvizit u obliku falusa ili pak tikve koje predstavljaju testise. U ophodima sudjeluju i osobe prerušene u medvjeda, konja, devu s goničem, Ciganina, vraga, lopova, putujuće trgovce i sl. Pridružuju im se glazbenici i lijepo odjevene maske koje kadšto predstavljaju svatove, ali s komikom izvrnutih uloga, pa je mladoženja sićušan, a mladenka muškobanjasta, krupna i često trudna (oboje u izvedbi muškaraca).

Drugi tip pokladnih zbivanja u Hrvatskoj, tzv. saturnalijski, javlja se u manjim ili većim gradovima, a osobito je učestao u jadranskom primorskom i otočnom prostoru. Ona u manjoj mjeri sadrže magijske tragove, a više su usmjerena na zabavu i društvenu kritiku.

Značajna im je sastavnica lutka (mesopust, pust u Primorju, krnje u Dalmaciji, poklad na Lastovu, fašnik u Samoboru, princ-karneval u Zagrebu i sl.), izložena cijeloga pokladnog razdoblja u javnome prostoru ili nošena kao centralna figura u pokladnom ophodu, koju se osuđuje kao krivca za sve nevolje u protekloj godini.

FOTO: HINA/Daniel Kasap 

U središnjem dramskom prizoru sudjeluju tužitelj, sudac, branitelj i tugujuća rodbina optuženog, a nakon završetka sudskoga postupka osuđena se lutka pogubljuje (spaljivanjem, utapanjem, vješanjem).

Zajednički su sadržaj takvih karnevala i povorke maskiranih skupina, alegorijskih kola, a u novije doba i automobila, natpisi, plakati i transparenti, pokladne novine (Štandarac u Splitu, Sraka u Samoboru).

Za poklade u gradskim sredinama značajne su bile i kostimirane zabave (u Zagrebu je prvi krabuljni ples bio održan 1749.) što su ih do sredine 20. stoljeća priređivale mnogobrojne profesionalne udruge te kulturna i športska društva.

Uz pokladni korzo, koji su pripremali posebni odbori, a odvijao se na središnjim gradskim ulicama, u jednakoj se mjeri izrugivalo i lokalnim i globalnim suvremenim događajima.

Uz pogubljivanje princa-karnevala na Pepelnicu (u Zagrebu utapanjem u Savu, u Samoboru javno spaljivanje fašnika) simbolično se nagovještavalo nastupajuće doba korizme.

Samoborski fašnik

U Samoborskom muzeju čuva se zapisnik sa sjednice općinskog vijeća iz 1828. godine, u kojem piše da se tražilo iznajmljivanje dvorane u zgradi vijećnice za fašnički bal, s napomenom da se istu već koristio godinu dana ranije. To je prvi pisani dokument o samoborskom fašniku, iz kojeg je razvidno kako je on održan već 1827. godine. Vjerojatno je održavan i ranije, ali o tome nema pisanih dokaza. Ove godine tako će se održati 197. Samoborski fašnik. Poznata je samoborska poslovica koja opisuje najveće karakteristike pokladnog vremena: ''Bedaki noriju svaki dan, a pametni samo na fašnik!''

FOTO: HINA/Lana Slivar Dominić

Riječki karneval

Od početaka Riječkog karnevala broj sudionika rastao je zajednički s brojem posjetitelja, od početne svega tri grupe došlo se do brojke od njih preko 100 s peteroznamenkastim brojem sudionika, a gledatelji se već odavno ne mogu izbrojati, jer uz one koji povorku prate uživo, velik broj ih to čini putem TV ekrana. Sve to rezultiralo je primanjem Rijeke u punopravno članstvo Europske udruge karnevalskih gradova (FECC) 1995. godine, a Riječki karneval se tako našao na listi 500 najvažnijih zbivanja u Europi – Top 500 European Events, dok je Sunday Times manifestaciju proglasio jednim od najegzotičnijih događaja u svijetu.

FOTO: Nel Pavletic/PIXSELL