Žalosna varaždinska Milanovićeva koalicija, otjerao je ili uništio sve

Predizborna koalicija u takvim uvjetima zapravo nije bila racionalna. Vodećoj stranci ona je samo unaprijed osiguravala parlamentarnu većinu, bez postizbornih koaliranja, ali i parlamentarnu nadzastupljenost u odnosu na potporu u biračkom tijelu, do koje dovodi metoda preračunavanja glasova u mandate.

Mlađim koalicijskim partnericama predizborna je koalicija osigurala nekoliko povoljnih učinaka. Kao prvo, i njima je osiguravala nadzastupljenost, dakle, više parlamentarnih mandata nego što bi ih dobile samostalnim nastupom. Osim toga, predizborno koaliranje osiguralo im je i sigurnost pozicije u postizbornoj koaliciji, jer osim što je predizborno dogovoren omjer podjele mandata, utanačen je i omjer sudjelovanja u izvršnoj vlasti.

Jedina partnerska stranka, koja nije osigurala svoju nadzastupljenost u predstavničkom tijelu, u izvršnoj vlasti, ali i u kontroli nad javnim poduzećima, je IDS, koji je podjelom dobio tri mandata, minimalno potrebna za formiranja kluba, jedno ministarsko mjesto i kontrolu nad jednim javnim poduzećem. IDS, doduše, nikad nije bio usredotočen na izbore na nacionalnoj razini kao na one ključne, nego su u fokusu njegova interesa uvijek bile lokalna i regionalna vlast, koju u Istarskoj županiji kontrolira od 1993. godine.

Za mlađe partnere predizborna je koalicija uvijek vrlo rizična, pogotovo onda kad te stranke – manje partnerice u koaliciji – djeluju u istom ili bliskom političkom polju kao i vodeća koalicijska stranka. Naime, kad pozivaju svoje birače da glasuju za koalicijsku listu, koju u gotovo svim izbornim jedinicama predvodi najveća koalicijska stranka, oni svojim biračima de facto poručuju da je svejedno glasuju li za njihovu stranku ili za vodeću stranku koalicije.

Na taj način male partnerice „otvaraju" svoje biračko tijelo starijem partneru u koaliciji. Dvjema koalicijskim strankama, HNS-u i Hrvatskoj stranci umirovljenika, dogodilo se i to da im se dio biračkog tijela, u skladu s „uputom" stranačkog vodstva kako je svejedno glasuju li za njih ili za SDP, odlio SDP-u. Ako je već svejedno za koga glasuju, tada se birači, naime, obično odlučuju za najsnažniju političku opciju koja im je ponuđena kao „jedakovrijedna".

IDS, međutim, nije pretrpio taj tip političke štete, prije svega, zbog koalicijskog vjerolomstva, što ga je već nakon godine i pol vladavine počinio SDP-ov šef Zoran Milanović. Na lokalnim i regionalnim izborima 2013., na kojima je IDS obilježavao dvadeset godina upravljanja Istrom, Milanović je pokušao neprijateljsko preuzimanje županijske vlasti i lokalne vlasti u Puli. Usto, otvorio je prostor za nagađanje o SDP-ovu „policy planu" o ukidanju regionalne autonomije Istre i njenu svođenju na subregiju pod kontrolom Rijeke. IDS je tako ponovno postao i pokret za zaštitu istarske autonomije i s lakoćom je na izborima prevladao teškoće koje ima svaka stranka nakon tako dugotrajne vladavine.

Kad je nakon toga u studenom iste godine Milanović smijenio IDS-ova ministra turizma Veljka Ostojića i među IDS-ovim čelnicima sam izabrao ministra turizma, mimo konzultacija sa IDS-om, bilo je posve jasno da koalicija zapravo više ne postoji. Zahvaljujući Milanovićevoj agresiji na IDS-ovu političku utvrdu ova je stranka posve očuvala svoj politički identitet, a danas je vjerojatno i snažnija nego što je bila 2010., jer je u međuvremenu Milanović uspio devastirati vlastitu stranačku organizaciju u Istri.

Oni stranački dužnosnici koji su se našli u Milanovićevoj nemilosti pribježište su pretežno potražili u novoj stranci bivšeg predsjednika Ive Josipovića, ali je malo vjerojatno da će ih pritom pratiti i većina njihovih birača. Birači, naime, u pravilu igraju na sigurno i oslanjaju se na najsnažniju političku stranku koja djeluje u „njihovu političkom polju".

SDP je uništio dvije svoje partnerske stranke iz Kukuriku koalicije – HNS i HSU, a IDS, koji je žarko želio uništiti, ali nije uspio, više ne želi koalirati s Milanovićem. HNS i HSU više nisu stranke u pravom smislu riječi. Naime, stranka je ona politička organizacija koja nastupajući na izborima nastoji, sukladno izbornim rezultatima, osvojiti vlast, sudjelovanje u vlasti ili utjecaj na vlast.

Sudjelovanje na izborima znači, prije svega, samostalni izborni nastup, onaj nakon kojeg je jasno kakav je stvarni politički legitimitet neke stranke. Naime, u političkoj areni stranka ima onolik politički legitimitet koliko je birača svojim glasom stalo iza nje.

U političkom se životu, međutim, može sudjelovati i na drugi način. Politički djeluju i nevladine organizacije, a u sferi građanskog društva, u kome one djeluju, legitimitet ovisi o relevantnosti političke ideje koju zastupaju, a ne o broju građana koji ih podupire. Djelovanjem u sferi građanskog društva može se utjecati na vlast lobiranjem, javnim zagovaranjem i iznošenjem političkih prijedloga, ali se ne može sudjelovati u obnašanju vlasti.

HNS i HSU pretvorile su se zapravo u „nevladine organizacije", ali njihova vodstva i dalje imaju ambiciju sudjelovati u tijelima zakonodavne, a rado bi i izvršne vlasti, ali nisu spremna na izborima propitati vlastiti politički legitimitet, pa potom, razmjerno tom legitimitetu, sudjelovati u parlamentarnom političkom životu zemlje.

Koalicijski ugovor, što ga ovih dana u Varaždinu namjeravaju slavodobitno potpisati vodstva triju preostalih stranaka Kukuriku-koalicije s vođama nekih drugih izvanparlamentarnih organizacija, nije politička koalicija u pravom smislu riječi. Koaliciju, naime, uvijek definiramo kao ugovor između pojedinaca i skupina, za vrijeme trajanja kojeg oni ujedinjuju svoje snage u zajedničku akciju, svatko u skladu s vlastitim interesom, kako bi ostvarili zajednički interes.

U ovom ugovoru samo je SDP stranka u pravom smislu riječi, samo on de facto izlazi na izbore i izborima izlaže svoju kožu. Ostali se skrivaju unutar koalicijskog nastupa i tako osiguravaju minimalan sigurni politički probitak, kojeg bez koalicije ionako ne bi mogli ostvariti. Radi se, nadalje, o skupini koja je heterogena, jer tri organizacije, koje su činile dosadašnju koaliciju, možda i imaju neke zajedničke političke prioritete, ali preostale koje su joj pristupile, ako uopće politički djeluju, onda to čine u sasvim drugom političkom polju.

Jasno je da predizborna koalicija, koja de facto nije koalicija stranaka, ne može biti ugovor o političkoj suradnji u pravom smislu i na dulji rok. S organizacijama koje nisu političke stranke nemoguće je dogovoriti dugotrajniju političku suradnju. One ne mogu u pravom smislu riječi sudjelovati u obnašanju vlasti, niti biračima daju temeljnu garanciju što je daje politička stranka s definiranim programom, ideologijom i političkom filozofijom – predvidivost ponašanja u neočekivanim okolnostima. Dakle, ovo je samo ad hoc koalicija koja će imati vijek trajanja do parlamentarnih izbora i nakon njih koalicija će se raspasti.

Posljedica te koalicije bit će samo fragmentacija parlamentarne arene i ulazak u Sabor nekolicine političara koji nemaju parlamentarnog potencijala. Iskustvo nas uči da takvi vrlo brzo pristupaju vladajućoj većini i da je podupiru do kraja parlamentarnog mandata, jer kraj parlamentarnog mandata za njih ujedno znači i kraj „političkog života".

Koliko god će se Zoran Milanović truditi da varaždinsko potpisivanje koalicijskog ugovora djeluje pompozno, bit će to žalostan događaj kojim će se obznaniti da je tijekom aktualnog parlamentarnog mandata SDP ili uništio ili od sebe otjerao svoje političke partnere i da je Milanović posve potrošio koalicijski potencijal te stranke na nacionalnoj razini.