Zagrebački frajeri koji su tribine zamijenili frontom: Priča o Bad Blue Boysima u Domovinskom ratu

Iako se i danas lome koplja o točnom datumu početka Domovinskog rata, većinski ustaljeno mišljenje je da je on počeo 1. ožujka 1991. godine u Pakracu.

Bitka za Pakrac

Tog petka, načelnik pakračkog SUP-a Jovo Vezmar zapovjedio je mobilizaciju pričuvnog sastava ondašnje milicije i mobilizirao isključivo Srbe. Sve oružje namijenjeno pričuvnom sastavu predao je isključivo Srbima iz Pakraca i iz sela u okolici. Iste noći, s 1. na 2. ožujka na prijevaru je razoružao hrvatske policajce i tako preuzeo nadzor nad policijskom postajom.

Hrvatska reakcija uslijedila je već idućeg dana kada su jedinice za posebnu namjenu MUP-a iz Bjelovara došle u Pakrac uklanjajući prepreke sa svih ulaza u grad.

Pobunjene srpske policajce sprovodilo se u Bjelovar te  je došlo do oružanog sukoba hrvatske policije i pobunjenih Srba. Oko 9 sati počela je kratkotrajna pucnjava s okolnih brda po gradu i po policijskoj postaji na koju su hrvatski policajci odgovorili. Oko 18 sati u Pakrac su došla dva autobusa sa specijalcima na koje je zasuta snažna puščana paljba s položaja na okolnim brdima.

FOTO: Screenshot

Policija je uzvratila paljbu te se situacija nakon toga smirila. Ranjena su tri redarstvenika. Nakon smirivanja situacije hrvatski se policajci povlače iz Pakraca 18. ožujka.

Sukob s Torcidom u Splitu

Kako je rat sve više bjesnio, u redove hrvatske vojske uključivali su se i navijači zagrebačkog Dinama - Bad Blue Boysi - osnovani pet godina prije početka sukoba. Zagrebački dečki ubrzo su napustili stadion, a tenisice i trenirke zamijenili su čizmama i vojnim uniformama na koje su šivali grb Dinama. 

Realnost rata dočekala je BBB-e samo mjesec dana nakon bitke kod Pakraca kada se velik broj njih zaputio na rizično gostovanje u Split. Zagrebački meštri odlučili su se na putovanje vlakom do grada pod Marjanom, a da bi do tamo stigli, trebali su proći kroz, tada već, okupirana područja.

Prvi incident dogodio se u Bosanskoj Krupi kad je njihov prijevoz zadržan gotovo pet sati zbog prijave navodnoga demoliranja vlaka za što su bili optuženi BBB-i. Nadalje, u Kninu je u vlak ušlo nekoliko desetak "martićevaca" koji su zapoĉeli pretres zbog prijave o prethodnoj demolaciji.

Vlak kojim su BBB-i putovali satima je kasnio, a kao šlag na tortu nakon proživljene torture bila je Torcida koja ih je dočekala u Splitu i izazvala masovnu tučnjavu.

Dugi s Kozjaka 

Navijači zagrebačkog kluba od samoga početka rata dragovoljno su se prijavljivali u redove ZNG-e, policije ili HOS-a. Na fronti su se mogli uočiti vojnici s navijaĉkim šalovima, a jedan tenk čak je i dobio ime "BBB". Momci su prošli gotovo sva bojišta diljem Hrvatske, od Vukovara do Dubrovnika, te u Bosni i Hercegovini.

Jedan od osnivača BBB-a bio je Vladimir Galoić popularno zvani Dugi s Kozjaka. U prosincu 1990. godine prijavio se u aktivni sastav MUP-a RH. Nakon pogibije policajca Josipa Jovića zatražio je premještaj u Jedinice za posebne namjene MUP-a (buduća 1. gardijska brigada "Tigrovi") koja se nalazila u Rakitju. 

Iako je nakon rata mjesto na navijačkoj tribini prepustio mlađima i dalje je pratio Dinamo na svim važnijim utakmicama, a umro je 2014. u 52. godini života.

Heroj ulice

Gornja i Donja Dubrava, dvije gradske četvrti na istoku grada Zagreba mogu se pohvaliti da imaju najviše ulica u glavnom gradu Hrvatske koje nose nazive po hrvatskim braniteljima. Jedna od najprometnijih svakako je Kolakova ulica, a mnogi koji njome prolaze ne znaju da nosi naziv po Rudolfu Kolaku.

Strastveni navijač Dinama zvan Rudi i jedan od vođa BBB-a iz Dubrave na jednoj utakmici protiv Crvene Zvezde na Marakani uspio je doći do centra i razviti hrvatsku zastavu, a na čuvenoj utakmici 13. svibnja 1990. godine stajao je u prvim redovima. I on je bio jedan od navijača hrvatskih dragovoljaca koji se u kolovozu 1990. godine javio u sastav Prvog hrvatskog redarstvenika.

"Dečki iz Dubrave, ti dečki s asfalta, doslovno su iz tenisica uskočili u čizme, pa su u prvo vrijeme i te kako znali imati problema s orijentacijom u šumi, ali Rudi se brzo snašao. Bio je uvijek na čelu voda, poslije i satnije. Tuđi je strah razbijao humorom pa je usred baražne vatre znao vikati dečkima: 'Što je, papci, što je, sitni lopovi, nije vam ovo Dinamo – Zvezda'", rekao je Rudijev suborac i zapovjednik, brigadir Ivan Rašić.

Nakon povratka sa slavonskog ratišta, Rudi se priključio 1. gardijskoj brigadi pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine, s kojim odlazi na ratište Nove i Stare Gradiške te Okučana. Ubrzo je postao zapovjednikom 3. satnije 1. bojne Tigrova – regrutirane mahom iz redova Rudijevih dečki iz Dubrave i Sesveta.

Bojnik Rudi Kolak preminuo je 2005. godine, ali nije zaboravljen. Osim obitelji i prijatelja koji čuvaju uspomenu na njega, u Dubravi se godinama održavao nogometni turnir koji je nosio njegovo ime. Upravo ondje, Mladen Bodalec je Rudiju u čast otpjevao kvartovsku himnu, koja je s godinama prešla granice Dubrave, "Heroj ulice".

Utakmice između BBB-a i Torcide

U Domovinskom ratu poginula su šezdesetorica pripadnika BBB-a. Njima u čast, ali i svima koji su sudjelovali u ratu, 13. rujna 1994. godine podignut je spomenik kojeg su financirali sami Bad Blue Boysi. 

Na spomen-ploči uklesan je grb Dinama obrubljen pleterom, uz tekst: "Svim navijačima 'Dinama' za koje je rat počeo 13. V. 1990. na stadionu Maksimir, a završio se polaganjem svojih života na oltar domovine Hrvatske – BBB, Zagreb, 13. V. 1994.".

Iako je u travnju 1991. godine došlo do tučnjave između Torcide i BBB-a, kroz cijeli Domovinski rat pripadnici suprotnih navijačkih skupina borili su se rame uz rame za zajednički interes.

FOTO Boysi brutalno provocirali hajdukovce porukama: 'Koji je vaš identitet?'

Tako je u Kninu, nakon akcije "Oluja", 21. rujna 1995. godine odigrana prijateljska utakmica između BBB-a i Torcide, u organizaciji Udruge branitelja i invalida domovinskog rata Hrvatskih željeznica na igralištu "Dinare".