ZABORAVLJENA OPERACIJA TIŠINA 'Koncentracija četnika sve se više povećavala... Lekcije iz jednog poraza odvele su u konačnu pobjedu'

Portal Direktno razgovarao je s povjesničarem Stjepanom Klarićem koji je istraživao operaciju Tišina na temelju neobjavljene arhivske građe i periodike.

''Kako bi shvatili razloge i značaj same operacije prvo trebamo reći ono što se događalo neposredno prije pokretanja operacije'', započeo je Klarić.

Četničko preuzimanje Mirkovaca u svibnju i lipnju 1991. 

''Nakon pokolja u Borovu Selu 2. svibnja 1991. i komemorativne sjednice Skupštine općine Vinkovci održane 3. svibnja 1991. na kojoj je Tihomir Zovak, predsjednik SO Vinkovci, pozvao sve prisutne da 'dignu svoj glas prosvjeda protiv četničkog terorizma', u Mirkovcima su dignute barikade, na što su i Vinkovčani postavili svoje barikade na izlazu iz grada u smjeru Mirkovaca'', rekao je povjesničar pa dodao:

''Sigurnosno stanje u Mirkovcima u prvoj polovici svibnja konstantno se pogoršavalo uslijed djelovanja 'štaba SDS-a sličnog onom u Borovu Selu', naoružane straže dežurale su noću, policijske patrole nisu ulazile u selo, putnicima se savjetovalo 'da ih zaobiđu ili pak čekaju dan' te je na toranj mirkovačke crkve postavljena strojnica''.

Kako nam je objasnio Klarić u isto vrijeme počela je priča o referendumu za ''prisajedinjenje Srbiji'' u Mirkovcima, upućivali su se pozivi i prijetnje svim punoljetnim muškarcima da se ''vrate i stave u službu odbrane mesta'', uz to njemački delegati svjedoče predsjedniku Sabora RH Žarku Domljanu o naoružanim civilima koji ometaju službeni referendum o hrvatskoj samostalnosti 19. svibnja 1991. u Mirkovcima.

Međutim, kako nam je rekao, možda najbizarnija situacija dogodila se kada su naoružani civili iz Mirkovaca oteli proizvođača suhomesnatih proizvoda Stanka Bošnjaka, njegovog sina, zeta i radnike i doveli ih u Mirkovce. Odveli su ih u zgradu Mjesne zajednice, tzv. ''Štab za obranu Mirkovaca'', gdje su ih držali kao taoce dok se predstavnici općine Vinkovci, MUP i SSUP nisu dogovorili sa zapovjednikom vojarne ''Đuro Salaj'' da ih se izvuče, ali dvije i pol tone kulena i drugih suhomesnatih proizvoda, kao i Bošnjakov automobil, koji je prenamijenjen u ''milicijsko'' vozila za mirkovačke četnike, nisu vratili.

Klarić je istaknuo kako je primjerice vlak koji je slučajno pregledan na vinkovačkom kolodvoru prevozio iz Beograda u Mirkovce veću količinu hrane i sanitetskog materijala u sanducima obilježenima s natpisom ''TO Mirkovci'' (TO Mirkovci nikada službeno nije postojala op.a).

JNA je prije srpnja 1991. Policijskoj upravi Vinkovci jasno poručila da ''Armija nije tu da miče barikade'', što je samo još jedan pokazatelj kolika je uloga bila njezinih oficira koji su uvježbavali pobunjenike. 

Foto: Vinkovački list, srpanj 1991.

Prvi napad na Mirkovce (4./5. srpnja 1991.)

''Mirkovci su se pokazali problematičnima u toj mjeri da je Zapovjedništvo ZNG-a odlukom od 4. srpnja 1991. odlučilo usprkos pojačanoj prisutnosti JNA provesti napadnu akciju u kojoj su trebali sudjelovati dio III. (A) brigade i glavnina 109. (R) brigade ZNG-a'', rekao je Klarić te objasnio:

''Drugi bataljun III. (A) brigade iz Vinkovaca određen je za nositelja napada na Mirkovce, a podršku je trebala pružati 109. (R) brigada, čiji je dio dobio zapovijed za poduzimanje obuhvatnog napada prema selu Ćelijama, koje su bile u potpunom okruženju. Od navedenih postrojbi, jedino je I. četa II. bataljuna imala borbeno iskustvo i to je bilo stečeno dan ranije, odnosno 3. i 4. srpnja 1991., prilikom obrane Borova Naselja od pobunjenih Srba i protunapada koji je uslijedio. Nakon što su u 13 sati uspješno izbili na zadane položaje, presretnuta je komunikacija pobunjenih Srba iz Mirkovaca u kojoj govore da im je ponestalo streljiva te kako se u rasulu povlače prema središtu sela''.

Ubrzo je ''uslijedila naredba o povlačenju iz Zapovjedništava ZNG-a i PU Vinkovci, koju su, u nemogućnosti kontaktiranja zapovjednika III. (A) brigade ZNG-a Ivana Petrinovića, dali izravno postrojbama na terenu''.

''Prvi pokušaj napadne akcije na Mirkovce možda bi i uspio da JNA nije u ključnom trenutku zaprijetila zračnim napadom na Vinkovce (vinkovačka vojarna JNA 'Đuro Salaj' i 17. korpus JNA)'', rekao nam je Klarić te napomenuo kako je za vrijeme napada, na beogradskom radiju i televiziji emitiran poziv u pomoć mirkovačkog ''Štaba za teritorijalnu obranu''. 

Naš sugovornik ističe kako su već u tadašnjim izvješćima spomenuti glavni nedostaci u borbenom djelovanju ZNG-a, nepostojanje jedinstvenog zapovjednog lanca, podložnost lokalnim političkim utjecajima, nekoordiniranost aktivnosti i loša veza, što se pokazalo ključnim za drugi napad na Mirkovce, odnosno Operaciju Tišina.

Sigurnosna situacija između dva napada (5.- 21. srpnja 1991.)

U razdoblju između dva napada, točnije od 5. do 21. srpnja 1991. vinkovačka PU primijetila je porast vojne aktivnosti i naoružavanje Mirkovaca. Primjerice 10. srpnja 1991. u Mirkovce su iz Šida stigla borbena i teretna vozila u konvoju JNA. Zatim je 13. srpnja otvorena prva vatra po danu iz Mirkovaca u smjeru Vinkovaca i to istovremeno s topovima i tenkovima iz vinkovačke vojarne JNA ''Đuro Salaj'' okrenutima prema Vinkovcima. Zanimljivo je, rekao nam je Klarić, i da su u protunapadu, pripadnici ZNG-a ušli u dio Vinkovaca koji graniči s Mirkovcima  te pronašli razno naoružanje JNA, kao i ostatke Bošnjakovih suhomesnatih proizvoda.

Foto: Glas Slavonije, srpanj 1991./Z.Jaćimović

Akcija Mirkovci (Operacija ''Tišina'') 22. srpnja 1991.

''Centar obavještavanja Sekretarijata narodne obrane zabilježio je 21. srpnja, dan prije početka napada, povećano kretanje i komunikaciju između vojarne JNA 'Đuro Salaj' iz Mirkovaca, uključujući i opskrbu Mirkovaca hranom, kao i kopanje rovova u Mirkovcima'', rekao je povjesničar te istaknuo kako je u izvješću koje je Franjo Pejić, zapovjednik Stožera obrane za Slavoniju i Baranju poslao ministru obrane RH Martinu Špegelju, koje je ustvari spoj izvješća zapovjednika III. (A) brigade, Stjepana Vukovca i zapovjednika 109. (R) brigade, Josipa Matića, predviđeno strogo izbjegavanje sukoba s JNA, iluzorno, kako nam je rekao, do te mjere da je operacija ''Tišina'' pismeno najavljena vojarni JNA ''Đuro Salaj'', a ta ista pismena obavijest je i pročitana na radiopostaji Vinkovci nakon početka napada!

''Hrvatske snage angažirane za napad brojale su 800 ljudi, od toga: 350 pripadnika II. bataljuna III. (A) brigade ZNG, uključujući i županjsku četu, 330 pripadnika 109. (R) brigade ZNG, kao i ojačana četa iz Slavonskog Broda te dio minobacačke baterije 120 mm s 20 gardista uz dodatnu pričuvu od 60 djelatnika vinkovačkog MUP-a, raspoređenih u dvije skupine. Na području Osijeka, u pripravnosti je bio I. bataljun III. (A) brigade ZNG. U cik zore, odnosno u 05.05 sati, izvršena je topnička priprema sa 60 mina kalibra 120 mm i 15 granata 76 mm, nakon koje je krenuo napad na ključne točke po glavnoj mirkovačkoj ulici'', objasnio je.

Zatim nam je Klarić detaljno objasnio tijek same operacije.

''Početak topničke pripreme bio je ujedno i dogovoreni znak za početak napadne akcije te je I. četa počela napredovati po Ulici bana Josipa Jelačića, iz smjera Vinkovaca, a III. četa s pomoćnog pravca iz smjera položaja 'Nove brane' po Ulici Zmaj Jove Jovanovića.

Mirkovački teroristi su odmah uzvratili minobacačku paljbu u pravcu Vinkovaca i Jankovaca, a budući da su odredili 'početne elemente za gađanje' prilikom ranijeg minobacačkog napada na Vinkovce,  pogađali su precizno u 'Skupštinu općine, MUP i željezničku stanicu Vinkovci', ali i 'masovno otvarali nekontroliranu vatru po grada Vinkovci, nanoseći i civilne žrtve'.  Prisluškivanjem komunikacije četničkog štaba, vinkovački SNO doznao je da su mirkovački četnici tad pretrpjeli najveće gubitke, odnosno najmanje '50 ranjenih i poginulih četnika'. 

Nakon što je I. četa, po završetku topničke pripreme, počela napredovati s polaznih položaja kod brčanske pruge prema središtu Mirkovaca, ubrzo je zaustavljena minobacačkom paljbom te jakom vatrom snajperista i ubačenih grupa, po samom ulasku u selo, što će spriječiti i zapovjednika Martina Matkovića da se osobno priključi rasporedu III. voda, budući da su se snajperisti nalazili u ulici Bana Jelačića i odatle otvarali vatru premda je prethodno policija izvršila pretres pomenute ulice, i tu vršila kontrolu prometa od 18. srpnja 1991. godine.

Martin Matković uspio se 'u nekoliko navrata slučajno' čuti sa zapovjednikom III. čete Zoranom Matkovićem, koji ga je izvijestio da je na njegovom pravcu napada sve u redu i da ne može biti bolje, ali da je primijetio pokret vojske, odnosno civila u objektu 'Vrapčana', dakle, posljednji kontakt im je bio točno u trenutku kad je III. četa, počistivši ulaz u Mirkovce iz smjera Privlake, počela napredovati prema središtu Mirkovaca'', objasnio nam je te nastavio:

''Odmah po ulasku u Ulicu Zmaj Jove Jovanovića, na I. i III. vod otvorena je vatra iz automatskog oružja te je nakon početnog uspjeha napredovanje postajalo 'sve teže jer se koncentracija četnika sve više povećavala'.

O daljnjem razvoju situacije zapovjednik III. čete, Zoran Matković piše sljedeće: 'III vod koji je došao do zadane linije u ulici Zmaj Jove Jovanovića morao se nedugo nakon prodora vratiti u pravcu položaja I. voda koji je u tom trenutku bio u okruženju i obasipan vatrom iz više pravaca, a u jednom trenutku na I. vod je ispaljeno nekoliko rafala iz teških mitraljeza (PAM) s oklopnih vozila tzv. JNA koja su bila u osiguranju vojnog objekta – skladišta 'Vrapčana'. U tom istom trenutku s lijevog boka iz pravca željezničke stanice Vrapčana osuta je žestoka vatra na drugi vod koji se kanalom pokušavao približiti položajima I voda u cilju pružanja pomoći'.

Čete koje su izvršavale napad, I. i III., povukle su se na početne položaje istog dana, a II. je četa ostala na položaju 'Nova brana' do 23. srpnja 1991., kada je po naredbi zapovjednika II. bataljuna III. (A) brigade ZNG-a, Damira Dujića, povučena s položaja, završivši time neuspješnu napadnu akciju 'Mirkovci'''.

Foto: Glas Slavonije, srpanj 1991./D.Jaćimović

Razlozi neuspjeha

Postavlja se stoga pitanje koji su glavni čimbenici koji su pridonijeli neuspjeloj akciji. Prema mišljenju povjesničara Klarića, koji je jedan od rijetkih u Hrvatskoj imao priliku vidjeti i analizirati neobjavljenu arhivsku građu te je istražio onodobnu periodiku, postoji nekoliko razloga.

''Prvi je loša procjena neprijatelja, neprijatelj je bio brojniji i bolje naoružan, odnosno, od prvog pokušaja napadne akcije na Mirkovce, neprijatelj se dodatno utvrdio i pojačao ljudstvo i naoružanje, a informacije o ovom razvoju u Mirkovcima su bile poznate. Zatim tu je i problem radio-veza, koja je na trenutke bila nepostojeća te su nositelji borbenih zadataka (I..,II. i III. četa III. (A) brigade ZNG-a) djelovali naslijepo, bez mogućnosti koordinacije. Osim toga, komunikacija radio-vezom koju su uspjeli ostvariti više je odmogla nego pomogla zato što se četnici ubacivali u vezu i na taj način usmjeravali paljbu'', smatra Klarić.

Međutim, kako je istaknuo osim nepostojeće veze, koja je onemogućila koordinaciju postrojbi, loša topnička priprema, odnosno prekid kontinuiteta minobacačke vatre koji nije kompenziran postojećim protugradnim raketama iz pravca Cerića, otvorio je vremenski prozor četničkim snagama da se povuku iz Mirkovaca prema skladištu Vrapčana, došavši tako iza leđa III. četi II. bataljuna III. (A) brigade ZNG-a i stavivši ju u unakrsnu vatru između četnika i postrojbe JNA koja je osiguravala skladište.

Golemu ulogu u neuspjehu operacije imala je i sama najava vojnog djelovanja.

''Vladimir Šeks  potvrdio je navod tadašnjeg zapovjednika 109. (R) brigade Josipa Matića da je zapovjedništvo vojarne JNA 'Đuro Salaj' bilo upoznato s napadom i upozoreno da se ne miješa u rad jedinica ZNG-a i policije jer kasarne i vojni objekti neće biti ugroženi'', otkrio je Klarić.

Iz svega navedenog, Klarić ističe da je ''nejasna zamisao napadne akcije u kojoj se JNA, koja je mjesecima očito naoružavala i opskrbljivala mirkovačke četnike, obavještava o početku napada, uz očekivanje da tu informaciju neće prenijeti u Mirkovce. Također, izbjegavanje otvorenog sukoba s JNA, kao što je strogo zapovijedano, pokazalo se na taktičkoj razini uzaludnim nastojanjem, budući da se JNA nije ustručavala otvarati vatru po hrvatskim snagama''.

Pali za domovinu

Ukupan broj poginulih u operaciji ''Tišina'' bio je 14 pripadnika III. (A) brigade ZNG-a, od toga ih je 12 bilo iz III. čete II. bataljuna, odnosno županjske čete, a ranjeno je 11 gardista iz III. gbr HV-a i jedan iz 109. brigade HV-a. Minobacačka vatra usmjerena na Vinkovce iz Mirkovaca rezultirala je smrtima jednog hrvatskog policajca i petero civila.

Dvanaestorica pripadnika III. čete II. bataljuna III. (A) brigade ZNG-a, koji su ubijeni nakon zarobljavanja prilikom operacije ''Tišina'', ispraćeni su posljednji put 23. srpnja 1991. Tako su se obitelji, prijatelji i suborci oprostili od Željka Jurčevića, Franje Jurčića (1960.), Marinka Šimunca (1964.), Dražena Tomšića (1968.), Ivana Pranjića (1965.), Vinka Dandića (1965.), Dražena Abramovića (1969.), Marija Prusine (1965.), Tunje Pejića (1964.) , Mate Božića (1968.), Mihajla Lazora (1968.) i u rodnom Biogradu na moru, od Nade Rogića.

Neuspjeh ove napadne akcije ZNG-a imao je za posljedicu razmještaj čete II. bataljuna 36. mehanizirane brigade JNA, koja je uspostavila ''tampon zonu'' u Mirkovcima.

''Mirkovci su time potvrdili svoju izdvojenost iz ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske, koja će potrajati sve do završetka Domovinskog rata, odnosno mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, 15. siječnja 1998. godine.  Usprkos nemogućnosti ulaska hrvatskih vlasti u Mirkovce, održano je obećanje predsjednika SO Vinkovci Tihomira Zovaka iz svibnja 1991. da Vinkovci neće postati novo Borovo Selo. Nakon opsade vojarne JNA 'Đuro Salaj', u sklopu blokade vojarni JNA diljem Hrvatske u rujnu 1991., 26. rujna 1991. na vojarnu je konačno izvješena hrvatska zastava', a Vinkovci nikad nisu pali'', rekao nam je za kraj povjesničar Stjepan Klarić te dodao:

''Lekcije iz jednog poraza odvele su u konačnu pobjedu''.

Foto: Glas Slavonije, srpanj 1991.