ZABORAVLJENA HRVATSKA: OSTAVLJENI BEZ STRUJE, VODE I LJUDSKOG GLASA Posjetili smo stanovnike umirućih sela

Stigavši u etnički mješovitu Glinu, cestom okruženom hrvatskim zastavama na svakih pet metara, nisam vjerovala da je stanje toliko loše. Ipak je bila riječ o svilenim zastavama, ne onim običnim. Mislila sam, svilene zastave na pristupnim cestama pokazuju da grad ima, barem za ono najosnovnije.

Izgleda da ipak nema.

No izvan centra Gline, u mjestima koja obično nose imena po prezimenima stanara jer ih je toliko malo, potpuno je druga priča. Nema svilenih zastavica, nema izgrađenih kuća, a ponegdje čak ni ceste.

Na putu prema Bojnoj, ka kući bake Stane Milošević i njezine kćeri Mire jedino što se može vidjeti je uzak popucali put s obje strane okružen travama, napuštenim i porušenim kućama. I šumom. Šumom koja, baš poput tih sela, propada.

"Pazite, jedino što se kod nas radi je sječa šuma, pogledajte ih samo pored ceste. I tako, bez ikakve kontrole, radi tko što hoće", kaže mi Branka Bakšić Mitić, dogradonačelnica Gline, tužnjikavo gledajući kroz prozor. Branka je, uz pomoć građanske inicijative Ljudi za ljude, za troje starčadi već pribavila solarne panele kako bi, neki i po prvi puta u životu, imali struju. Najžalosnije je, priča Branka, što su prije rata svi oni platili struju. Također, prije rata svaka je cesta bila asfaltirana. No ostalo ih je još četiri kritičnih, a jednoj baki, kod koje me i odvela na kraju, je upravo nedavno omogućila upravo to. Branka se, kaže, ne smatra političarkom, a nije ni u jednoj političkoj stranci.

Možda zvuči obećavajuće, ali to je upravo razlog zašto im Branka kao nezavisni kandidat nije "zanimljiva". Jednom su Grad i Županija dali jednokratnu pomoć od 3000 kuna čovjeku u Dangubama kojemu se uvela struja. To je bilo pred izbore. Poslije toga ništa.

Prozori od krpa

Na Brankinu popisu socijalnih slučajeva nalaze se 204 imena, a "propadajuća" sela poput Bojne, Velikog i Malog Obljaja, Gornjeg Viduševca, samo su neka koja Branka ima u svojim rukama. Svoj je stari auto već izderala ovim putevima, a kako kaže, službeni dobije rijetko, kada joj gradonačelnik odobri njezinu pisanu zamolbu.

Osim što raznosi hranu i druge donacije, Branka se brine i o njihovom zdravlju i kontaktu s doktorima, a za poneke, ona je i jedina osoba od koje imaju prilike čuti ljudski glas. Od oko 200 kućnih brojeva po ovim zaseocima, ostalo je samo po desetak stanovnika u svakom, raštrkanih po brdašcima do kojih se jedva dolazi.

Kad smo stigli pred kuću bake Stane, prvo što sam ugledala bio je razdragani i veseo pas pored kojeg je s ograde ushićeno mahala Mira. Mira je psihički bolesnik, a za majku se jedina brine. Stana ne može ustati pa nas je ona dočekala u kući. Vodu nabavljaju iz prljavog vrela pokrivenog granjem, ali ponekad, zimi, od snijega ne mogu ni doći do njega. Zagrlila sam Stanu, na što sam dobila odgovor: "Dobra sam ja još jel tako?".

Miri smo donijeli kantu bijele Jupol boje kako bi obojala svoje oronule, prljavštinom nakupljene zidove. Bacam pogled na polupane zidne ormariće iza Stane i na kalendar iz 2006. godine. Pomalo otužno i prestrašeno mi pričaju kako im je upravo noć prije na vrata došlo četvero migranata, a par kilometara niže, njih petero. Kažu, nisu bili uljudni, htjeli su ući pod svaku cijenu, uzeti im i ono malo stvari što imaju.

Migranti su ovdje dio svakodnevnice, a relativna blizina Velike Kladuše to i omogućava.

Uz suze, Stana mi se zahvalila na iskrenom zagljaju i tražila obećanje da ću se vratiti.

Nismo dugo ostali jer, kako kaže Branka, ima još ljudi kojima trebamo odnijeti hranu.

Na putu prema Đuji Gugleti Branka mi priča kako joj je sin sredio da Mira svakih par dana otiđe kod Đuje malo pospremiti i donijeti drva. Do nje se autom ne može doći. Čak ni pristupna kamenita i odvaljena cesta ne ide do Đuje. Parkirali smo 15-ak minuta udaljeni i krenuli pješice. Ovo mi je drugi posjet baki Đuji. Kada sam bila prvi put u prosincu, prvi sam puta zamrzila snijeg. Vidjevši kako joj je na krevet propadao između starih drvenih dasaka, od siline nanosa otvarajući "prozore" napravljene od krpa, poželjela sam da ta bijela, mnogima radost, nikada više ne padne. Od tada sam čula kako je Đuja jako loše te da se za prošli Brankin posjet nije ni ustala iz kreveta.

"Pokušat ćemo je ponovo nagovoriti da presvuče suknju, puna joj je rupa, ne mogu je gledati takvu", kaže mi Branka prilikom ulaska u dvorište bake Đuje, pred čijom kućom nas je dočekala njena izgladnjela bijela maca. Par drva i velika zdjela vode jedino je što Đuja stavlja na svoju staru peć. Kada sam ušla unutra, prvo što sam pomislila bilo je: "hvala dragom bogu, ljeto je".

Prozori su i dalje samo krpa, zidovi su i dalje samo poslagane daske između kojih se može provući i prst, a kamoli ne snijeg, kiša i hladnoća.

Zelena voda u kanti pored njezinog kreveta jedino je što Đuja pije. Đuja ima sina i kćer, no kao da i nema. Sin joj je novu peć, koju je Branka dovela od Crvenog križa, prodao za alkohol, za jadnih 500 kuna. Kćer joj živi u Zagrebu, slabo je posjećuje i brine o njoj, a kako je sama Đuja objasnila kada je jedne zime ostala kod nje u Zagrebu: "Nikad više."

Neimaština je jedan od razloga zašto ljudi nemaju struje, a drugi su, priča mi Branka, imovinski razlozi. Kuća bake iz Trnovca gruntovno se vodi na poljoprivrednu zadrugu iz vremena Drugog svjetskog rata, pa ne može podnijeti zahtjev za priključenje jer nije vlasnica. Kaže da ima situacija kada treba povući instalacije 200 ili 600 metara, što Elektra ne želi jer im se ne isplati za po jednog korisnika koji će koristiti po jednu žarulju. Takva situacija dogodila se i Dragoslavu Babiću, bolesnom hrvatskom branitelju, kojemu Branka također pokušava pomoći. Slično je s komunalnom naknadom. Iako je svi imaju obvezu plaćati, ipak je nedostatna da bi se njome barem popravili mjesni putevi, zahvati na tome su minimalni. Ironiju cijele situacije, Branka objašnjava i situacijom jednog čovjeka kada ga je Grad čak i oslobodio plaćanja, samo kako mu ne bi morali probiti zapušteni put do kuće.

"Koliko je stara ova kuća Đujo?", pita je Branka. "Jooj sto godina, ali ništa nije ostalo, sve je otišlo", odgovara Đuja jedva izgovarajući riječi.
Na odlasku sam je zamolila da presvuče suknju jer žena poput nje zaslužuje novu, čistu i mirišljavu suknju. Obećala mi je da hoće.

Bez doticaja s ljudskim glasom

Ljuba Obradović živi 10-ak kilometara od Gline, a do njezine kuće može se samo preko rječice, preko klimavog starinskog pješačkog mosta.

"Po vodu ide u susjedni bunar, ali samo kada nema snijega", kaže mi Branka. I dok razmišljam kako mi se čini da je svačija sudbina ovdje ista, primijetim pogrbljenu staricu Ljubu koja nas pozdravlja tužnim mahom ruke. Starinski zeleni kredenac se raspada, a unutra jedva da drži pokoju stvar. Krevet bake Ljube savršeno je napravljen. Međutim, slučaj bake Ljube je jedan od onih barem malo pozitivnih. Naime, nedavno joj je jedan čovjek (koji je htio ostati anoniman) iz Paname uplatio za solarne panele kako bi se Ljuba napokon riješila svojih sustanara - puhova koji su joj po cijele noći škripali i ispuštali svakakve zvukove.

A to je baki Ljubi bila jedna od dvije želje. Druga je da je više nema. Kroz plač i neponovljive riječi nam je govorila razloge zašto to želi. "Nemoj tako Ljubo, kod koga ću ja dolaziti onda?", odgovara joj Branka i okreće se prema meni kako bi mi ispričala kako je dobila solarne panele, knauf i novi wc. Taj dan je kod Ljube bilo više od deset ljudi, a to je najviše što je Ljubu posjetilo u više od 50 godina. Nije bila sretna tada, bilo joj je neugodno. "Da sam barem dvadeset godina mlađa", njezina je reakcija na struju. Priča i kako joj ljudi koji uplaćuju donacije vjeruju baš zbog toga što ne igra ulogu posrednika, već novac direktno od donatora ode potrebitom.

"Ona je meni rekla da neće ništa, da neće peć, da je njoj stara dobra.. Nego samo da dođem da ima s nekim porazgovarati.. Pa oni nemaju ni radio ni televiziju, kada će oni čuti ljudski glas?", pita se Branka.

Naviknuti na ovakav život, vrlo teško prihvaćaju pomoć ili bilo kakvu vrstu promjene. "Barem ne plaćaju režije, kada ih ni nema", šali se Branka. Jer, što nam drugo preostaje, kada znamo da od kukanja nema ništa.