Za Vukovar kao tigar: Damir Krsnik imao je samo 23 godine kada je dao život za domovinu

Damir Krsnik, za prijatelje i one koji su ga voljeli - Dado, rodio se u Zagrebu 19. lipnja 1968. godine, pet minuta nakon brata blizanca Kreše, kao treće od četvero djece Marije rođ. Merkaš i Alojza Krsnika. Na Žitnjaku je pohađao Osnovnu školu Đuro Đaković, danas OŠ Žitnjak, a potom Tehnički obrazovni centar (TOC) "Prvomajska", danas Strojarska tehnička škola Fausta Vrančića. U slobodno vrijeme rado je zaigrao nogomet, bio je vatreni navijač Dinama, a neko vrijeme je i sam igrao za "Inker" iz Zaprešića. Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja odlazi na odsluženje vojnog roka u tadašnju JNA, u Kraljevu, Srbija, a potom se zapošljava u tiskari na Srebrnjaku.

Prijatelji i poznanici o Damiru će ispričati kako je bio iznimno pristojan i dobro odgojen mladić, a Stjepan Vokić, čija je majka Ljilja Vokić Stjepanu bila nastavnica u tadašnjoj OŠ Đuro Đaković, reći će:

"Damira sam poznavao jer mu je moja majka predavala u školi, a kako u Petruševcu gdje su stanovali u to vrijeme nije bila crkve, on i njegov brat su dolazili na misu u Zvonimirovu, u crkvu Majke Božje Lurdske. Odmah se vidjelo da je to jedan lijepo odgojen mladić,  topla i pristojna osoba od koje nikada nisam čuo ružnu riječ. Bio je katolik i već tada nije skrivao kako je hrvatski orijentiran. Molim Vas, naglasite da je bio poseban. Doista poseban".

U svibnju 1991. godine, Damir Krsnik odlazi na Rakitje gdje postaje pripadnikom Jedinice za posebne namjene MUP-a RH, od koje su kasnije nastali legendarni Tigrovi.

Iako je prethodno s postrojbom tijekom srpnja '91. bio u Erdutu i Dalju, 7. kolovoza 1991. godine s još 42 pripadnika 2. satnije 2. bojne iz Rakitja predvođenih zapovjednikom Zlatkom Horvatom, tzv. Kukuruznim putem, preko Bogdanovaca, odlazi u Vukovar. Pristigli Tigrovi smještaju se u dvorac Eltz, ali samo nakratko jer je stiže zapovijed da se prebace u Borovo naselje, pa odlaze u tadašnju Osnovnu školu Bratstvo i jedinstvo, danas Osnovna škola Blage Zadre. Raspoređuju se prema potrebi po različitim položajima, a naposljetku na punktu poznatome kao "Trokatnica", kući na važnom strateškom položaju prema Borovu Selu, te obližnjim ulicama. 

O Damiru, mlađa sestra Nada, ispričat će:

"Uvijek je bio miran, razborit, iznimno privržen obitelji i prema nama sestrama zaštitnički nastrojen. Posljednji put smo ga vidjeli kada je nakratko, tri dana prije odlaska u Borovo naselje, došao kući. Bila sam najmlađa, pa mi je uvijek donosio čokoladice koje su dobivali nakon ručka u Rakitju, čuvao bi ih za mene. Kada bi odlazio, pratila sam ga na stanicu desetak minuta udaljenu od naše kuće. Voljela sam ga ispratiti, a i on me uvijek zvao da idem s njim. Dok je bio u Vukovaru, javio se kratko nekoliko puta, posljednji put 1. studenog. Mi tada nismo imali telefon, zvao bi u Mjesnu zajednicu gdje je uvijek netko dežurao, a mi bi se trčali  javiti. Uvijek bi rekao kako je sve u redu, da je sve dobro, ali mi smo znali da nas samo tješi, vidjeli smo na televiziji što se događa i jako smo se brinuli".

Damira Krsnika vukovarski branitelji sjećaju se s različitih položaja gdje je išao u ispomoć, pa tako i kako je odlazio s Blagom Zadrom na Sajmište. Odreda su to riječi: "pravi dečko, fajter, srčan i pouzdan", a Zlatan Bašić, jedan od branitelja s Trpinjske ceste, zapisat će:
"S Krsnikom sam bio od moga dolaska na Trpinjsku cestu,  do zadnjeg dana i tog minskog polja. Ne znam što nas je spojilo, možda to što smo bili, kao 'sa strane'. On Tigar iz Zagreba, a ja, policajac, došao iz Omiša. Nije bilo lako upasti u ekipu kod Marka Babića. Trebalo je imati petlju i iskazati se, a Krsnik ju je imao. Bio je 100% profesionalac, čovjek, prijatelj i suborac. O tome mogu svjedočiti brojni drugi".

Kada je postalo jasno kako borbenih sredstava više nema, te da je pitanje dana i sata kada će obrana već malobrojnih branitelja biti slomljena, 14. studenog 1991. godine Damir Krsnik sa suborcima odlučuje krenuti u proboj. Budući da su stizale vijesti o pogibiji i zarobljavanju branitelja koji su već pokušali proboj prema slobodnom području, donesena je odluka kako će se, da bi se zavarao i izbjegao neprijatelj, pokušati proći kroz minsko polje koje je postavio pripadnik Tigrova Nedjeljko Husnjak, krenuti u smjeru Orlovače, a potom usput donijeti odluku hoće li se ići starim koritom Drave prema Osijeku ili u smjeru Lipovače i Pačetina, prema Nuštru i Vinkovcima. Grupu branitelja između 15 i 20 pripadnika što Tigrova, što Našičana i pripadnika varaždinske policijske uprave, te dva branitelja iz Vukovara, Zorana Jankovića i Ante Marovića kroz minsko polje predvodili su upravo Nedjeljko Husnjak koji je išao prvi, pripadnici Tigrova Darko Zlodi i Renato Smogar, te policajac iz Varaždina - Stjepan Vusić – Štef. Uz kartu koju je ucrtao Husnjak, uspješno su prošli kroz "njegovo" minsko polje, no u tome trenutku, u neposrednoj blizini čuli su brujanje tenka kao i glasove četnika.

Darko Zlodi ispričat će:

"Do toga trenutka ja sam u koloni bio 'broj 2' i slobodno mogu reći kako mi je Dado, po drugi put, jer je to već napravio u Dalju, spasio život. Naime, odjednom je došao iz pozadine, rekao mi je – 'Zlodi, sad ću ja biti dvojka, ti idi iza, ostani iza mene'. Iza mene su potom dalje bili Renato Smogar i policajac iz Varaždina, Štef  Vusić. Siguran sam kako smo već prošli minsko polje koje je postavio Nedjeljko, kada smo naišli na još jednu poteznu minu. Konop u visini vrata Husnjak je dodao Dadi, Dado meni, a ja Renatu i u trenutku kada sam se ponovo okrenuo prema njima, mina je eksplodirala".

Neposredno nakon snažne detonacije mine koju je netko od njih aktivirao,  u smjeru eksplozije odmah je zapucao i neprijatelj. Uz Nedjeljka Husnjaka, Stjepana Vusića i Damira Krsnika koji su poginuli, ranjeni su Darko Zlodi i Renato Smogar.

"Dado je bio jedan prekrasan dečko, znao sam ga otprije s utakmica, često smo zajedno putovali na gostovanje Dinama, super kao civil, a takav je bio i kao zapovjednik odjeljenja. Samo sve najbolje o njemu mogu reći. Tu noć, mislim da je bilo skoro pola tri u noći došao je po mene i rekao: 'Zlodi, idemo'. Bio sam protiv, kiša je prestala, prošli su oblaci, pojavila se mjesečina, rekao sam: 'Daj, Dado, pa kud sad?', ali ipak sam pošao. Iako je rečeno da se ne nose pancirke, sjetio sam se priče jednog policajca kako ga je u Borovu selu spasila pancirka i navukao sam je. To mi je, uz Dadu koji je bio ispred mene, spasilo život, jedan geler me je pogodio u desnu nadlakticu, jedan u butinu, a jedan u prsa", dodaje Zlodi.

O noći kada su krenuli u proboj, Zlatan Bašić zapisat će:

"Dana 14. studenog 1991. godine, oko 6-7 sati poslijepodne, dolazimo s Trpinjske ceste Damir Krsnik Tigar, Zoran Janković, Marović Ante - Bokser i ja na trokatnicu radi dogovora oko proboja. Tu smo se našli nas dvadesetak, Tigrova, Varaždinskih policajaca i momaka iz Našica. Domaćih, osim Jankovića i Marovića nije bilo ili se ja ne sjećam. Puno smo razgovarali i dogovarali kako, kuda i koliko ljudi. Kako se k nama jedan sinoć vratio i rekao da su upali u zasjedu putem uz prugu preko Bršadina i svi izginuli, iako zapravo nisu bili, poginula su ih četvorica, a 50 ih je prošlo, što mi tada nismo znali, nije nam se išlo tuda nego smo htjeli probati neki drugi pravac. Ekipi s trokatnice se taj pravac uz prugu činio najbolji i vjerojatno je i bio i da se ovaj noć prije nije vratio i rekao da nas čekaju, išli bi tuda. Nakon dugih razgovora ipak je odlučeno, a nas četvorica smo i bili najviše za to, da idemo preko trokatnice prema Crepulji, iza Ličke ulice, Slavonske ulice, Hercegovačke, Orlovače na Lipovaču, između Bršadina i Pačetina, pa u Nuštar. Nekako smo razmišljali da jeste  duže, ali mislili  smo kako će četnici  više paziti ispred njih nego iza svojih leđa. Oko dva sata iza ponoći, kiša je prestala padati i počelo se razvedravati. Neki momci su bili i protiv da se ide jer se vidi po mjesečini. Uglavnom je pala odluka da se ipak krene, pa kako bude, još je bilo rečeno da se nosi što manje opreme. Skidale su se i pancirke i šljemovi. Kako je Nedjeljko Husnjak postavljao naše mine, on je išao prvi. Išli smo kroz voćnjak, loze, njive i došli do kukuruza. Sigurno smo išli i više od 300 metara. U jednom trenutku mi se učinilo da čujem glasove, priču. Nekako mi se činilo da je tenk iza kukuruza. Krsnik je odlučio otići naprijed do Husnjaka da vidi što se događa i gdje smo. Naišli su na žicu koju su dodavali jedan drugome i onda, bum, zasvijetlilo, grunulo, bljesak, tada su počeli pucati po nama, u stvari, prema pravcu eksplozije, nas nisu vidjeli. Mi smo ležali, netko je zvao Husnjaka, Krsnika, ništa ni glasa, pa Zlodija, on se javio. Čulo se jecanje, hroptanje, ali nije bilo odgovora. Počeli smo i mi pucati po njima, pa su se oni utišali, sakrili. Malo se situacija smirila i mi smo se morali  vratiti. Ne znam koliko dugo smo išli natrag, Tigrovi su pomagali ranjenima. Kad smo došli do trokatnice, čuo sam da su stradali Husnjak, Krsnik i Vusić, a bilo je i ranjenih.

Ta kolona i to minsko polje nije bila samo Damirova odluka. Ali je bila da ide drugi iza Husnjaka kroz čije mine smo prvo išli. Mene je zapalo u drugom dijelu kolone sa Zoranom Jankovićem i bokserom Marovićem od domaćih, ostali su bili Tigrovi, policajci iz Varaždina i Zagorja i dio branitelja iz Našica. Upali smo u mine, momci su poginuli, neki ranjeni. Rat, sudbina, Bog, zla sreća. I dan danas mi je teška ta noć".

Zbog jakih borbenih djelovanja i neprestane neprijateljske vatre, prije negoli su se povukli prema tzv. soliterima u Borovu naselju, suborcima nije bilo moguće prići trojici  poginulih, pa je njihova tijela pokupila neprijateljska vojska, te ih nakon sloma obrane grada pokopala u masovnoj grobnici na vukovarskom Novom groblju.

Sestra Nada prisjetit će se kako su obitelji vijest o Damirovoj pogibiji u prijepodnevnim satima 19. ili 20. studenog 1991. godine donijeli mladić i djevojka u maskirnoj uniformi, misli kako su to bili pripadnici Damirove postrojbe. Pa ipak, budući da je obitelj nastavila dobivati  različite kontradiktorne informacije koje su budile nadu kako je Damir ipak možda živ i zarobljen, starija sestra Štefica uporno je odlazila pitati informacije u različite ustanove, ali i  na sve razmjene. Pripadnik PU Varaždin, ispostava Ludbreg, Mladen Šantavec, a koji je bio s Damirom u trenutku njegove pogibije, ispričat će:

"Nakon što smo se povukli prema soliterima, a potom i tvornici Borovo, Alatnici, sa suborcima sam zarobljen i odveden u srpske koncentracijske logore sve do 22. svibnja 1992. kada sam razmijenjen. Nakon povratka iz logora, moglo je to biti otprilike mjesec dana kasnije, krajem lipnja, otišao sam po potvrdu da sam bio zarobljen. Sudbina je valjda htjela da se zadesim u uredu baš kada je gospođu koja je tamo radila netko nazvao na telefon i pitao ima li nekakvu informaciju o Damiru Krsniku. Budući da sam čuo o čemu razgovaraju, mahao sam i pokazivao na sebe kako ja znam, da sam bio s njim kada je stradao, ali gospođa mi je odmahnula rukom i nakon poziva rekla kako je  bolje ne sad izlaziti s time prema obitelji preko telefona, kao i da će i tako to naknadno saznati. Nisam mogao ostvariti  kontakt s Damirovom obitelji,nisam znao gdje su, a u to vrijeme su i veze bile loše, bio je rat, no dugo me to mučilo. Nadao sam se kako su ipak od nekoga dobili točne vijesti, iako, na žalost, strašne".

Nakon mirne reintegracije i ekshumacije grobnice, obitelj Krsnik je pozvana na identifikaciju gdje su uz tijelo prepoznali i Damirove osobne stvari koje su kod njega pronađene, njegov sat, molitvenik i lančić. Damirovi posmrtni ostaci pokopani su na zagrebačkom groblju Miroševac 24. lipnja 1997. godine. Kada je poginuo u obrani Domovine, Damir Krsnik, sin i brat, imao je samo 23 godine.

Jednom Tigar, zauvijek Tigar. Damire, nismo te zaboravili.