Za fotografije hrvatskog ratnog fotografa otimali su se državnici: 'Moj identitet je bio tajna'

Izložba '1991.'prvotno je postavljena u Gliptoteci HAZU u Zagrebu, u jesen 2016. godine, povodom 25. obljetnice početka Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj. Izložba govori isključivo o prvoj godini rata - 1991., koja je ujedno bila i najteža i najsurovija godina Domovinskog rata, s brojnim ljudskim žrtvama i strašnim materijalnim razaranjima. Teritorijalno ova izložba pokriva sva važnija ratišta; od Vukovara na istoku zemlje do Dubrovnika na njezinom krajnjem jugu.

Kako je navedeno na službenoj stranici fotografa cijela je izložba pohranjena za transport i dostupna je za izlaganje na zahtjev. Od njenog prvog postavljanja izložba je putovala i postavljana po cijeloj zemlji promičući vrijednosti Domovinskog rata i velike žrtve Hrvatskih branitelja pri stvaranju samostalne suvremene demokratske Republike Hrvatske. Izložbu prati i istoimena divot monografija. Zoran Filipović na početku nam je otkrio detalje o izložbi u Prištini. Naime, izložba '1991' svjetski poznatog hrvatskog fotografa otvorena je u četvrtak, 30. listopada u Prištini u kultnoj galeriji Hani i dy Roberteve. Odakle baš Priština?

"Došao sam tamo nakon 34 godine. Dvije godine prije početka rata u Hrvatskoj proveo sam na Kosovu od 89. godine do 91. godine, a posljednji put sam bio u Prištini početkom desetog mjeseca 1991. godine, u onoj ratnoj godini, nakon što sam izašao iz Vukovara", započeo je naš sugovornik te je istaknuo kako je tada naivno mislio da može nekako utjecati na razvoj situacije. Istaknuo je da u jednu ruku znao da ne može puno toga učiniti, ali da je morao poduzeti nešto nakon potresnih fotografija koje je ponio sa sobom iz Vukovara. Približava nam se i Dan sjećanja na žrtvu Vukovare i Škabrnje. Istaknuo je kako je u Hrvatskoj vojsci bilo puno pripadnika albanske nacionalne manjine, kao i mnogih drugih uključujući i Srbe.

'Trag u fotografiji odraz je istine'

"Velik dio Srba bio je lojalan hrvatskoj državi. Smatra se da je oko 18.000 Srba aktivno sudjelovalo u obrani Hrvatske. Godinama se zalažem da im se  negdje na primjerenom mjestu digne spomenik s tekstom koji bi glasio: 'Hrvatskim domoljubima srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti koji su položili svoj život u obrani svoje domovine Hrvatske'. To već godinama pokušavam ostvariti, nadam se da ću na koncu i uspjeti", rekao nam je Filipović.  Dodao je i da u Hrvatskoj danas postoje dva dijela srpske zajednice. "Razlikujemo dvije populacije, dva dijela srpske zajednice u Hrvatskoj, oni koji su lojalni i oni koji su uzurpirali vlast".

Osvrnuo se i na spomenutu izložbu navodeći da je zadovoljan i da bi ju opisao kao spektakularnu. "Pred nama stoji djelo Zorana Filipovića, rijetkog majstora fotografije, koji je svojim fotoaparatom uhvatio i ovjekovječio ne samo slike, već duh vremena. Njegove fotografije su dokaz povijesti, ali i ogledalo ljudskih osjećaja koji često ostaju nijemi. Govore o ratu i boli, ali istovremeno o dostojanstvu, nadi i svjetlu koje opstaje i u tami. Trag koji je Zoran ostavio u fotografskoj umjetnosti odraz je istine, iskren dijalog između crnog i bijelog“, kazao je profesor Afrim Spahiu stoji na stranicama MVEP-a. "Domaćini govore da posljednjih 20 godina Priština i Kosovo ne pamte takav kulturni događaj. Ljudi su ostali do 2 ujutro u galeriji koja je bila puna. Došli su predstavnici i vlasti i oporbe, ministrica kulture, ali i svi koji me pamte iz onih kosovskih vremena kao i oni koji me nisu poznavali, ali su čuli o meni. Gradonačelnik je također ostao do 2 ujutro.  Sa svima sam razgovarao te su istaknuli da im se izložba sviđa, a posebno mojim albanskim domaćinima od kojih su mnogi participirali u Hrvatskoj vojsci u obrani Hrvatske u to vrijeme. I to iskustvo rata u Hrvatskoj im je poslije koristilo u obrani Kosova od srpske agresije", istaknuo je Filipović dodajući i ukazujući na to da su hrvatski mediji prenijeli informaciju o događanju u Preradovićovoj. 

Prisjetio se zatim  svog odlaska na Kosovo. "Vidio sam strašne fotografije iz 1989. rudnika Stari Trg u Trepči gdje su rudari štrajkali glađu jer više nisu mogli trpjeti srpsku represiju, dehumanizaciju Albanaca, a potresne scene rudara u štrajku jedan srpski novinar je komentirao tako da oni jedu banane nakon što se ugase kamere. To je bilo prikazano u Dnevniku u 20 sati. Isti tren skupio sam svoje nužne stvari, ubacio ih u auto i osvanuo sam na Kosovu gdje sam ostao dvije godine. Ti ljudi su trebali pomoć", istaknuo je dodavši da je i zbog tih sjećanja izložba bila posebno emotivna.

Suradnja s Vogueom

"Cijeli opus je emocionalan. Sami susret i otvorenje je bilo popraćeno suzama radosnicama, ali bilo je i onih drugačijih suza. Ljudi su izrazito emocionalno reagirali na sve to te im je bilo drago vidjeti da sam živ nakon svega onoga što sam prošao od Vukovara do Dubrovnika" rekao je Filipović, a te priče koje imaju posebnu težinu sačuvao je u svojim knjigama Dnevnik smrti i 1991. Otkrio je i da je od gradonačelnika Prištine dobio poziv za organiziranje izložbe o Kosovu s obzirom  na kosovski arhiv koji je Zoro stvorio u dvije godine života tamo. Istaknuo je da je bio posebno sretan i uzbuđen zbog ponovnog odlaska na Kosovo nakon 34 godine.  "Kosovo i Priština su neprepoznatljivi. U odnosu na prije 34 godine kada sam ih ostavio, kao da sam se probudio u Singapuru. Tu su zgrade visoke po 40 katova. Izgrađena je autocesta sve do granice s Makedonijom"...

U to vrijeme Filipović je sa svojim fotografijama ušao čak i u Vogueova izdanja što nije baš tipično za ratnu fotografiju. "U to vrijeme bio sam fotograf glasovite agencije Magnum photos i bio sam na jednoj novinarskoj zabavi u Londonu gdje mi je  u jednom trenutku prišao gospodin mlađih srednjih godina i želio se sa mnom  upoznati. Dok smo se rukovali, 'tutnuo' mi je nekekav papirić u ruku i rekao je da ga nazovem. Pogledao sam papir, u pitanju je bio Michael VerMeulen, glavni urednik Vogueovih izdanja na engleskom jeziku, a na papiriću je ostavio brojeve telefona. Tako je započela naša suradnja. Jedno vrijeme sam bio i na platnom popisu Voguea, što se dogodilo po prvi, a i posljednji put da je Vogue imao tzv. ozbiljne teme. U to vrijeme ime Zoro je bilo pojam za reportažnu fotografiju", objasnio je.

I danas se bavi fotografijom

Istaknuo je da su se tada svjetski državnici otimali da ih Zoro snima pa se prisjetio jedne anegdote. "Za vrijeme Domovinskog rata u današnjem Westinu, koji se tada zvao Holiday Inn bio je press centar. Nisam tamo odlazio često jer sam uvijek radio sam, odlazio sam na opasne terene na koje se malo tko usudio ići  i nisam želio izlagati tuđe živote opasnosti, budući da nisam mogao kontrolirati nečije ponašanje na terenu pod granatama. Jednom prilikom sam morao otići tamo, a moj identitet Zoroa je bio tajna radi moje osobne sigurnosti. Sjedio sam u društvu prisutnih stranih novinara i tamo je bila hrpa stranog tiska poput Time, Newsweek i sl. i oni su listali jednu po jednu novinu, a na svakoj je bila Zorova fotografija. U jednom trenutku jedan od njih je rekao:  'Who the fu*k is that Zoro guy? Why he didn't call himself Batman?'", prisjetio se naš sugovornik.

I danas se bavi fotografijom pa nam je tako otkrio da je nedavno imao izložbu pod nazivom Alter ego i to fotografijama koje je snimio mobitelom. "Snimao sam svoju sjenu koja se projicira na raznorazne podloge na vodu i sl. kao i na neka povijesna mjesta. Izložba je bila jako dobro prihvaćena i od kritike. Zanimljiva je i likovno i tehnološki jer je to najdemokratičniji medij koji imamo, budući da danas svatko ima mobitel. Radim i jednu fotografsku arheologiju. Snimam s tzv. camera opscura. Dakle, stil fotografije gdje ekspozicije traju po sat, dva. Riječ je o jednoj kutiji na kojoj je s jedne strane jedna mala tanka rupica od 30 mikrona, a na drugoj strani je film i to se analogno snima", objasnio je i dodao da kad je napustio Magnum nitko nije u Hrvatskoj trebao njegove usluge ili znanje. "Sam sebe sam stoga angažirao na neke projekte radeći izložbe i knjige. Dosad sam objavio 23 autorske knjige što u zemlji, što u inozemstvu i od toga živim", istaknuo je naš sugovornik. Dodao je da Ministarstvo kulture ne podupire njegov rad, preciznije njegove knjige.

Mama je vrisnula i poljubila televizor: Priča o Miroslavu Gojunu

"Riječ je o knjigama koje su rađene po najvišim standardima struke i sadržajno i formalno. One izgledaju dobro i imaju dobar sadržaj, u njima kombiniram moje spisateljsko i fotografsko umijeće. Moje knjige su skupe, riječ je o iznosima 40 - 50 tisuća eura, budući da je riječ o monografijama teškim po tri kilograma i više. Međutim, svaki moj projekt je odbijen, ne znam iz kojih razloga. Ali primjerice vidim da je Ministarstvo kulture dalo potporu Goranu Babiću", istaknuo je i dodao: Volio bih znati koji su to standardi pa da se prilagodim". "Naime, nikad nisam dobio pojašnjenje zašto neka moja knjiga nije prošla", zaključio je Zoran Filipović za Direktno. 

*Tekst je nastao u okviru projekta ''Heroji se ne zaboravljaju'' kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.