Vukušić: Hrvati su izgubili povjerenje u gotovo sve institucije, poglavito u pravosuđe; nedostaje nam jaka očinska figura na čelu države

Osnivač je Hrvatskog društva za medicinu stresa te prvi hrvatski član američke Akademije eksperata za traumatski stres. U razdoblju od 2002. do 2006. godine bio je stručni ekspert Europske komisije za pitanja psihosocijalnog stresa, a 2002. i 2004. godine pozvani je predavač na godišnjim skupovima Nacionalnog Centra za PTSD na Sveučilištu Yale, SAD.

Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, kao i na dva svjetska Kongresa o stresu. Godine 1999. imenovan je stalnim sudskim vještakom za medicinu-psihijatriju. U razdoblju 2002.  do 2004. godine bio je član Povjerenstva za psihijatriju ministarstva zdravstva, a u razdoblju 2010.-2011. godine član Radne skupine za izradu nacrta Zakona o psihoterapiji. Dragovoljac je domovinskog rata i nositelj Spomenice 1991.-1992.

U javnosti se u posljednje vrijeme stvara klima ''najezde'' novih HRVI-ja, koji će, navodno, time znatno opteretiti državni proračun. Kako to komentirate?

Među prvima sam prije više od godinu dana upozoravao da su procjene Ministarstva hrvatskih branitelja o porastu broja novih HRVI-ja temeljem bolesti, a na osnovu novog Zakona, nerealne. Kao prvo, Hrvatska je jedina zemlja u kojoj su novim Zakonom o pravima hrvatskih branitelja ratnim veteranima dana prava temeljem oštećenja organizma sa osnova bolesti na neograničen rok. U velikoj većini zemalja koje su ratovale u posljednjih šezdesetak godina ti su rokovi jasno definirani, a čak je i za Hrvatsku zakonsku opravdanost roka na bolest u bivšoj verziji Zakona potvrdio i Ustavni sud RH 2010. godine. Nažalost, socioekonomska situacija u Hrvatskoj, kao i nesigurna mirovinska budućnost motivirale su veliki broj sudionika Domovinskog rata koji danas od nečeg boluju da svoje oboljenje prijave kao posljedicu rata. To je izazvalo reakciju ostatka hrvatskog društva u kojoj se branitelje sve više gleda kao povlaštenu socijalnu kastu.

Možete li kao ekspert koji se bavi ovom tematikom više od dva desetljeća ocijeniti rad Ministarstva branitelja i ministra Tome Medveda?

Nadovezujući se na prethodno pitanje podsjetit ću Vas da je novi Zakon o pravima branitelja kroz desetak radnih skupina pripreman nekoliko mjeseci u jednom zagrebačkom hotelu uz obilje jela i pića, a svojim donošenjem nije riješio neke temeljne probleme. Više puta su iz Ministarstva hrvatskih branitelja javno najavljivali kako je ovaj Zakon donesen poglavito zbog branitelja oboljelih od PTSP-a, koji nisu stigli na vrijeme prijaviti svoje oboljenje kao posljedicu rata. U konačnici, Zakon omogućuje nekome tko, a sada navodim primjer iz prakse, prijavi gljivično kožno oboljenje, ili operaciju kile (bruha) kao posljedicu rata, da dobije trajan i konačan status HRVI-ja. S druge strane, za oboljele od PTSP-a rješenja su i dalje privremena na tri godine i to više od četvrt stoljeća nakon Domovinskog rata. Nedavni ekscesi poput prijetnje novinarima, uhljebljivanja članova uže obitelji u državne tvrtke, dodjela luksuznih stanova u centru Zagreba osobama koje nemaju status hrvatskih branitelja samo potvrđuju ocjenu koju sam već prije nekoliko mjeseci dao na stranicama vašeg portala: -2.

Što kažete na zastrašujuću činjenicu da u Hrvatskoj ima više od 1300 braniteljskih udruga! Kako je to moguće?

Treba biti objektivan i reći da ta brojka sadrži i sve lokalne podružnice na razini županija, gradova i općina. Što se mene tiče, bio bih sretan da ima i 130.000 udruga, ali koje bi se poput američkih samofinancirale, a njihovi čelnici bili iskreni predstavnici interesa i boljitka populacije koju predstavljaju. Nažalost, drugi veliki krivac za negativnu percepciju braniteljske populacije u Hrvatskoj danas upravo su pojedinci iz redova čelnika braniteljskih udruga koji su proteklih godina svojim neartikuliranim i često zbunjujućim pristupima otuđili javnost od branitelja. Štoviše, ta grupica braniteljskih ''moćnika'' jako dobro živi zahvaljujući svojim dužnostima, za razliku od velike većine njihovih članova, za čije bi se interese i boljitak trebali brinuti.

Vaš osvrt na nedavno održani prosvjed u Vukovaru, oko kojega se podijelila javnost…

Jedna od temeljnih premisa pomirenja i oprosta kod takvih teških trauma jest i adekvatna kazna za počinitelje ratnih zločina. Za svaku veteransku administraciju na svijetu nestali u akciji bolna su rana koja može trajati desetljećima stoga, bez obzira na pokušaje politizacije tog skupa, žrtvama je trebalo dati takvu javnu priliku da jednim zajedničkim krikom pokušaju iz sebe izbaciti svoju bol i frustraciju. Sasvim je svejedno stoji li iza tog skupa Muso, Huso ili Vaso, on je kao takav više nego potreban da nas osvijesti i podsjeti kako za mnoge naše sugrađane rat još nije gotov. S druge strane, ako pažljivo preslušavate stenograme kolegija vođene u Ministarstvu branitelja za vrijeme prosvjeda, a koji su postali dostupni javnosti, bit će vam jasno kako se toj problematici u okviru raznih ''službi'' zna puno više nego što javnost misli.

Nakon ''slučaja kiretaža'', smatrate li da je otvoren svojevrstan ''lov na vještice'' na liječnike, ali i medicinsko osoblje? I osobno ste o tome javno progovorili sa svojim kolegom dr. Hrvojem Tomasovićem u otvorenom pismu kolegici dr. Ines Strenja-Linić.

Apsolutno! Neprimjereno je na osnovu jednog slučaja, a čije se objektivne okolnosti tek moraju ustvrditi, baciti ljagu na cijelo hrvatsko zdravstvo, uz dužno poštovanje prema svim pacijenticama i pacijentima. Ukoliko je gospođa Ivana Ninčević Lesandrić uistinu proživjela takav neprimjeren odnos liječnika i medicinskog osoblja, a njena stranačka kolegica dr. Strenja-Linić znala za to i za još neke druge slučajeve (kulen), zar je bila potrebna saborska rasprava o ministru zdravstva da se javnosti predstavi taj problem? Zašto nisu spomenute dvije dame kao savjesne parlamentarke ovu temu otvorile i ranije te tako možda spasile barem i jednu pacijenticu od sličnih tegoba? Na sve se nadovezala i uvijek prisutna aktivistička fronta ''Roda'' koja već danima žari društvene mreže blaćenjem hrvatskog zdravstva i zdravstvenih djelatnika, a ja bih ovom prilikom volio podsjetiti široku hrvatsku javnost kako je ista organizacija bila vrlo glasna po pitanju otpora programa obaveznog dječjeg cijepljenja sve do nedavne epidemije ospica na jugu Hrvatske. Tada su naglo zašutjele.

Jeste li zadovoljni radom najviše osporavanog ministra u Vladi, dr. Milana Kujundžića?

Nisam dovoljno objektivan govoriti o doktoru Kujundžiću, koji je za mene prvenstveno prijatelj, a tek onda ministar, međutim, mišljenja sam da brojke i činjenice za njegovog mandata puno više idu u njegovu korist. Ne sjećam se da je bilo koji ministar zdravstva ikada bio izložen takovoj javnoj paljbi i učestalim pokušajima smjene kao Milan Kujundžić. Osobno sam ispred Ministarstva rada i mirovinskog sustava s doktorom Kujundžićem i njegovim timom surađivao na projektu kliničke procjene kojom se braniteljske zdravstvene tegobe dovode u izravnu svezu s Domovinskim ratom. Tom prilikom zatekao sam visoku dozu stručnosti i profesionalizma za koju vjerujem da će se u konačnici pokazati vrlo korisnom za hrvatske branitelje.

Kakvo je psihološko stanje nacije, onako, ugrubo? Jesmo li potonuli u potpunu apatiju, depresiju, beznađe?

Potonuli smo do te razine koju je lijepo opisao srpski glumac Milan Gutović poznat po serijalu ''Tesna koža'', gdje je igrao direktora jedne firme u bivšoj Jugoslaviji Srećka Šojića, sitnog ''kokošara'' i lopova, a koji raspadom Jugoslavije postaje parlamentarac u srpskoj skupštini. U toj izjavi Gutović kaže kako je cijelo društvo potonulo do te razine da je, kako to obično biva, smeće i izmet isplivao na površinu. Razina apatije i rezigniranosti u Hrvata je, nažalost, na razini dobro opisanoj u izjavi gospodina Gutovića, samo se naši Šojići s jedne strane zaklinju u vjeru i domoljublje, a s druge u europske stečevine.

Iz liječničkih mi krugova govore kako se strahovito povećao broj korisnika sredstava za smirenje i antidepresiva. Koji je ključan razlog za to?

Jedan dio odgovora dao sam i kroz prethodno pitanje, a uvijek kada pojedinac nema osjećaj kontrole nad vlastitom sudbinom on polako klizi u stanja depresije i očaja. Hrvati su izgubili povjerenje u gotovo sve institucije sustava, poglavito u pravosuđe i političare te ako primijenim model transakcijske analize, reći ću da nam nedostaje jaka očinska autoritativna figura na čelu države.

Bili ste od prvih ratnih dana 1991. sudionik Domovinskog rata kao mladi liječnik u tadašnjem Glavnom stožeru liječničkog saniteta RH. Po čemu pamtite to teško vrijeme?

Koliko god ta vremena bila teška, morate znati da su ratna prijateljstva i osjećaj zajedništva među veteranima među najjačim ljudskim emotivnim poveznicama. Volio bih da se bar dio tog zajedništva među Hrvatima koje se tih dana moglo ''disati u zraku'' prenese u današnje vrijeme, kako bismo bar malo vratili nadu cijelom društvu, a pogotovo mladim generacijama.

Je li danas Hrvatska onakva za kakvu ste se i Vi aktivno borili?

Više puta spominjao sam izjave mojih pacijenata, dragovoljaca Domovinskog rata, koji su u rat išli svaki sa snom svoje, odnosno, naše Domovine. U svojoj karijeri do sada sam imao, ne na stotine, već na tisuće pacijenata, ali odgovorno tvrdim da ova, današnja Hrvatska nije bila san niti jednog od njih.

Imaju li mladi ljudi budućnost u našoj državi, kako ih stimulirati da ostanu, a ne bježe glavom bez obzira u inozemstvo?

S jedne strane teško je otići iz vlastitog doma u neizvjesnost stranog svijeta, ali kada nisi u stanju aktualizirati svoje dugogodišnje školovanje i ostvariti svoje unutarnje vrijednosti kroz rad, odnosno posao te kroz uglavnom politiku imaš priliku svakodnevno svjedočiti tome da je negativna selekcija jedan od glavnih društvenih mehanizama u tvojoj zemlji moraš si postaviti pitanje: ''Čemu i za koga?''. Suočeni s tom dilemom i teškim egzistencijalnim problemima, mnogi mladi danas napuštaju Hrvatsku, a može ih zaustaviti, odnosno, vratiti samo ''resetiranje'' svih državnih struktura koje su već godinama svrha samima sebi, a ne narodu zbog kojih postoje.

U javnosti ste glasno podržavali Kolindu Grabar-Kitarović u predsjedničkoj utrci protiv bivšeg predsjednika Ive Josipovića, ali kasnije ste počeli vrlo kritično govoriti o njoj. Zašto? Razočarali ste se?

Bivšem predsjedniku Josipoviću odrekao sam se Povelje RH jer je istu dodijelio ''Documenti'', nevladinoj organizaciji za koju osobno smatram kako predstavlja jednu veliku opsjenu, ili što bi mladi rekli ''fake''. Kada sagledam mandat Kolinde Grabar- Kitarović kroz epizode kao što su zabranjene čokoladice, razglednice ispred bijele kuće, posjeta bolesnoj djevojčici čijeg su oca nekoliko dana prije uhitili na osnovu dojave njezinog Ureda, putujuće karavane po gradovima Hrvatske, moram biti kritičan prema samom sebi i reći kako gospođa predsjednica nije opravdala moje zalaganje za nju tijekom predsjedničke kampanje. Da sam ja predsjednik države koju, kako ona sama kaže ovih dana, više vole ljudi koji u njoj ne žive od samih njezinih građana, počinio bih ceremonijalni seppuku u centru glavnog grada. Kada već govori o brendiranju Hrvatske, hoćemo li brendirati i njen štos sa seljenjem Ureda, za koji i mala djeca shvaćaju da je kampanja prije kampanje? Pa ako je već u kampanji, zašto onda nije bila s građanima Slavonskog Broda kada su nedavno bili izloženi ekološko-industrijskoj katastrofi? Njeno nemušto obrazloženje kako je jeftinije da se svaku večer vraća u Zagreb s pozicije morala nikako ''ne pije vodu'', pogotovo ako je istina da, navodno, iako nje nema, policija i odgovarajuće službe moraju osiguravati njezine prostorije, dežurnu bolničku sobu te predsjednički stijeg dok ona spava u Zagrebu! Stoga mislim da je gospođa predsjednica isto jedan veliki ''fake'', a jedino sam nepatvorenu iskrenost njezinih ushićenih emocija mogao vidjeti kada je grlila mlada mišićava tijela ''Vatrenih'' u svlačionici.

Kakva je situacija u Hrvatskoj liječničkoj komori, koja već od srpnja nema predsjednika?

Nažalost, vrhovno cehovsko udruženje u Hrvatskoj ostalo je bez predsjednika koji je, po mojem mišljenu u najmanju ruku kukavički smijenjen, dok je bio odsutan u inozemstvu. Dok je poncijepilatovski dr. Strenja-Linić prije nekoliko dana prala ruke od svoje izjave o kulenima pozvala se i na svoje trogodišnje djelovanje u korist liječnika i hrvatskog zdravstva kao predsjednica saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku. Ukoliko se to djelovanje može sažeti na činjenicu da je unatoč protivljenju Hrvatske liječničke komore (gdje je ona, nota bene, visoka dužnosnica), prošao nedavno donesen Zakon o psihoterapiji, onda je to žalosno. Po spomenutom Zakonu iz ove su djelatnosti isključeni visoko specijalizirani liječnici, a nešto što je bilo pitanje vrhunske medicine, postaje stvar obrta koji mogu raditi i, bez uvrede, priučeni veterinarski tehničari.

A kako komentirate tvrdnje da je bivši predsjednik HLK Trpimir Goluža smijenjen s tog mjesta političkim dogovorom Mosta i HSLS-a?

Dopustite da ovom prilikom kažem: ''Car je gol!'' i 15.000 cijenjenih kolegica i kolega diljem Hrvatske trebaju znati kako je HLK postala politički plijen osovine Most-HSLS. Ne znam samo zašto se ova druga stranka još uvijek zove časnim imenom prve stranke osnovane u zoru hrvatske demokracije, a ne nazove se pravim imenom onoga što ona danas jest- ''Darinko Kosor – j.d.o.o.''

Dio Vas javnosti smatra kontroverznim liječnikom koji je stalno prisutan u politici. Imate li Vi, zapravo, političkih ambicija?

Politika se počela baviti sa mnom onoga dana kada sam se odlučio zalagati za ljudska prava oboljelih od PTSP– a, a što se tiče političkih ambicija one su trenutno preusmjerene k borbi za novo, učinkovito, stručno čelništvo HLK, koje će iskreno boriti za dignitet struke, adekvatnu cijenu rada i što veću kvalitetu hrvatskog zdravstva na korist svih pacijenata.

I na kraju, ove se godine obilježava 25 godina od akcije ''Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu''. Kakva će biti obljetnica?

Povijesnom humanitarnom akcijom ''Bijeli put'' spašeno je na desetke tisuća života žitelja Srednje Bosne koji su bili na rubu gladi nakon višemjesečne opsade od strane armije BiH. Tada su u konvoju sudjelovali Hrvati od Iloka do Dubrovnika pa čak i nekoliko stranih državljana što je zorno demonstriralo razinu nacionalnog jedinstva koja nam danas nedostaje. Na dan povratka konvoja 22. prosinca 1993. Armija BiH pokrenula je veliku ofenzivu, tijekom koje je ubijen jedan od vozača konvoja Ante Vlajić. U isto vrijeme, događaju se pokolji Hrvata u Križančevom Selu i Stupnom Dolu, a u Hrvatskoj obitava više od 300.000 izbjeglica iz BiH, kojima ne nedostaje ni vlas kose s glave. To smo mi, fašistoidno genocidni Hrvati. Obljetnica će se održati u okviru svečane akademije, na Dan ljudskih prava, 10. prosinca ove godine, a ispred inicijativnog Odbora obljetnice od Skupštine Grada Zagreba zatražit ćemo da se jedna od ulica u Zagrebu nazove imenom pokojnog Vođe konvoja, velikog humanitarca, dr. Slobodana Langa.