VUKOVAR, 16. listopad 1991: Dan kada su ginuli naši heroji, upisan krvlju u hrvatsku povijest

Blago Zadro

Pa ipak, jedan od najtežih i najtragičnijih dana u ratnom Vukovaru zasigurno je bio 16. listopada 1991. godine. Toga dana, u sveopćem napadu koji je tadašnja JNA potpomognuta srpskim paravojnim snagama i četnicima otpočela na grad, poginuli su brojni branitelji i civili, među kojima i zapovjednik obrane Borova naselja, Blago Zadro.

Foto: Blago Zadro 
 

Početkom demokratskih promjena Blago Zadro aktivno se uključuje u politički život, jedan je od osnivača HDZ-a u Vukovaru i istočnoj Slavoniji, a pred nastupajućom velikosrpskom agresijom aktivno se uključuje u organiziranu obranu grada. Iako bez vojne naobrazbe, zbog svojih izuzetnih organizacijskih sposobnosti i hrabrosti, vrlo brzo preuzima zapovijedanje obranom čitavog Borova Naselja.

Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti zaustavljena je oklopna sila JNA i uništeno na desetke tenkova i oklopnih transportera, a ona je zbog toga prozvana "Groblje tenkova". Kao hrabar i odlučan zapovjednik, Blago Zadro zadobio je poštovanje svojih suboraca i povjerenje civila grada u okruženju, pa je njegova pogibija 16. listopada 1991. za mnoge značila početak kraja.

Zvonko Mlinarić – Špenac

Na Trpinjskoj cesti, pokušavajući prići poginulom zapovjedniku, u Kupskoj je ulici poginuo je i Zvonko Mlinarić – Špenac.

Foto: Zvonko Milarić-Špenac

"Toga kobnoga 16. listopada 1991. godine", prisjetit će se Zvonkov prezimenjak i suborac Stipo Mlinarić – Ćipe, "poziv Blage Zadre na okupljanje u zapovjedništvu stigao je rano, zvao je da dođemo u ispomoć jer su četnici pokušali ući u Vinogradsku ulicu. Prvi put je Špekiju bilo teško ustati, a inače je uvijek bio prvi na nogama, bio je pravi fajter. Nije mu se išlo, kao da je nešto slutio. Ipak je ustao, pa smo pod kišom granata stigli u zapovjedništvo gdje smo doznali kako je Blago već krenuo s dvojicom suboraca i tražio da dođemo za njima. Kada smo stigli do Kupske, ugledali smo Blagu kako leži na cesti. Najprije smo pomislili kako se pravi mrtav te se možda pretvara dok se pucnjava ne stiša, međutim, kada smo uspjeli prići bliže vidjeli smo da ne pokazuje znakove života.

Podijelili smo se na dvije strane, lijevu i desnu, a Špeki je pokušao pretrčati dio ceste i zauzeti bolji položaj odakle bi mogao pogoditi mitraljesca koji je iz Vinogradske ulice ispalio smrtonosne hice na Blagu. Plan je bio izvući Blagu pod svaku cijenu i pod cijenu vlastitih života. Na žalost, tako je i bilo. Isti mitraljez koji je ubio Blagu, pogodio je i Zvonka. Primio je desetak metaka u prsa i pao pokraj jednog betonskog zidića. Prišli smo mu, ali nažalost, više ništa nismo mogli učiniti''.

Alfred Hill

Na Sajmištu gine zapovjednik vojne policije Alfred Hill.

Nakon što je u kolovozu 1991. suprugu i petogodišnju kćer odveo na sigurno, u Rijeku, unatoč nagovaranju poznanika da se ne vraća tamo gdje je rat i gdje se gine, Alfred Hill ponovo odlazi u Vukovar uz riječi, kako se, kada se sada ne bi vratio, nikada više ne bi mogao vratiti u svoj grad. Kao dokazanog branitelja i odgovornu i pouzdanu osobu s vojnim predznanjem, zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković – Jastreb 25. rujna 1991. godine imenuje Alfreda Hilla prvim zapovjednikom satnije vojne policije pri 204. Vukovarskoj brigadi.

Foto: Alfred Hill

Alfred Hill, ratnim nadimkom – Atila, s najbližim suradnicima i iskusnim braniteljima formira satniju vojne policije i preuzima sve zadaće iz djelokruga VP-e uz aktivno i neprekidno sudjelovanje u obrani grada u okruženju. Tog krvavog 16. listopada 91., braneći položaj na Sajmištu teško je ranjen i uslijed zadobivenih rana, prije negoli mu je stigla pomoć, umire. 

Josip Gelo 

U silovitom naletu neprijatelja na suprotnome dijelu grada, nije ostala pošteđena ni Mitnica.

Jedan od branitelja Mitnice koji je izgubio život taj dan bio je i Josip Gelo, među bliskim prijateljima poznatiji kao Šef.

Kobnog 16. listopada 1991. godine, već u ranim prijepodnevnim satima  započelo je neprijateljskog granatiranje Mitnice. Nakon što je utihnulo, već po ustaljenom obrascu, očekivao se neprijateljski pješadijski napad, pa su Josip i njegovi suborci zauzeli položaj u pripremljenim rovovima u Molnarovom vinogradu. U borbi koja se potom razvila, prema sjećanju branitelja s tog položaja, nakon otprilike pola sata, začuli su rafalnu paljbu iz smjera ulice iza njih, tadašnje Kumrovečke, danas Ulice Petri Skela, što je značilo da se neprijatelj uspio probiti iza njihove linije obrane i zaći im iza leđa. 

Foto: Josip Gelo

Budući da su se u podrumima kuća nalazili civili, njihova grupa, ukupno sedam branitelja, pohitala je u pomoć, međutim, prilikom pretrčavanja čistine između dva vinograda, baš prema njegovom, obiteljskom, Josip Gelo pogođen je mitraljeskim metkom s transportera. 

Iako su Josipovi suborci ubrzo odbili neprijateljski napad, Josip je, nažalost, od zadobivenih rana na mjestu preminuo.

Foto: JNA

U centru grada poginuo je još jedan pripadnik vojne policije, Željko Mijatović – Gumeni, na Lušcu, mladi Pero Vidaković. U kalendaru, krvavim će slovima ostati zapisano kako su toga dana poginuli i Stjepan Ferinac, Josip Bajić, Marko Brač, Mato Kelić, Luka Miličević, Zlatko Palahinjak te brojni civili. Ranjenike koji su pristizali sa svih položaja i dijelova grada, od Borova naselja, preko Lušca, Sajmišta i Mitnice, djelatnici vukovarske bolnice, kao i pomoćno osoblje, jedva su stizali prihvatiti i pružiti im pomoć. 

Tijela mnogih poginulih više nije bilo moguće odvesti prvo u bolnicu, nego su odmah odvožena na groblje ili pokapana gdje je to, s obzirom na neprestana granatiranja, bilo izvodivo. Iz toga razloga, nije neobično kako su se, u konfuziji pri bilježenju datuma pogibija, dogodile pogreške, pa je obitelj dugo vjerovala kako je njihov najmiliji poginuo na posve drugi dan. 

Branko Tivanovac

Krvavoga 16. listopada 1991., iako se vjerovalo kako je poginuo dan prije, poginuo je još jedan branitelj Sajmišta, Branko Tivanovac.

On je branio je položaj na samom križanju Nove ulice i tadašnje Ulice Otokara Keršovanija, danas Duga ulica.

Foto: Branko Tivanovac 

Tomislav Mađarević, zapovjednik punkta na kojemu su Tivanovci bili:

"Hrabri dečki, domoljubi, bez pogovora bi izvršavali sve što bi im se reklo. Taj dan, kada je Branko ubijen, rano sam otišao u zapovjedništvo po baterije za motorolu. Čuo sam kako je počeo napad i odmah sam se vratio. U kući, na samom uglu ulice gdje je bio naš punkt, vidio sam Brankovo mrtvo tijelo. Kasnije sam čuo da je poginuo uslijed eksplozije tromblona. Taj dan je bio strašan, borili smo se žestoko za svaku kuću, morao sam odjuriti dalje. Pola sata, sat kasnije, teško sam ranjen, ostao sam bez ruke, a naš suborac, jedan od braće Bajić, Josip, također je poginuo".

Iako je 16. listopad 1991. u povijest Bitke za Vukovar upisan krvavim brojkama, zbog svega onoga što su nam branitelji, ne samo Vukovara, ostavili kao zalog za budućnost, na današnji dan vrijedi još jednom podsjetiti na riječi velikog zapovjednika i vukovarskog heroja Blage Zadre kojima je stekao ljubav i poštovanje svojih vojnika i sugrađana: 

''Pozdravljam sve poštene Srbe i svi su dobrodošli u Hrvatsku koju smatraju svojom domovinom, a oni koji je ne smatraju svojom domovinom, to su i moji neprijatelji i neprijatelji ovih Srba koji žive ovdje s nama zajedno''.

''Svakom dobronamjernom Srbinu pružit ću ruku''.

''…Onima koji ne vole Hrvatsku poručujemo da je mi volimo i da ćemo je braniti svim sredstvima…''.

''Od danas, dok sam ja živ, više ni jedan vaš vojnik neće proći Trpinjskom cestom!''.

''Nikoga ne napadamo, ne diramo, ali onaj tko nas napadne, mislim da neće dobro proći. Bez razlike bila to JNA i četnici zajedno s njima''.

"Sine, pancirku ne nose moji vojnici, pa neću ni ja".

''Nemojte psovati, mi smo kršćani, katolici. Nismo navikli na takve riječi. Nego ovako, gledaj… Ja sam Blago Zadro, Bosanska 11, ključ je u prozoru, u svako doba otključaj i uđi, ali dobro razmisli kako ćeš izaći…''.

''ZA MNOM!''.

Foto: Blago Zadro sa suborcima