Vrla lijeva progresivna pera ne shvaćaju razliku između molitvenih skupina i izvršne vlasti

Za one koji nisu upoznati, mizoginija je obliku seksizma koji podrazumijeva niži društveni položaj žena kako bi bila održana društvena uloga patrijarhata. Klasičan primjer mizoginije nasilje je nad ženama, uključuje obiteljsko nasilje i u svojim najekstremnijim oblicima mizogini terorizam, u konačnici i femicid. Mizoginija također često djeluje kroz seksualno uznemiravanje, prisilu i psihološke tehnike usmjerene na kontrolu žena, te kroz zakonsko ili društveno isključivanje žena iz punog građanstva. U nekim slučajevima mizoginija nagrađuje žene za prihvaćanje podređenog položaja. Može se shvatiti kao stav pojedinaca, posebno muškaraca, te kao raširena kulturna navika ili sistem.

Kako tumače kvazi progresivna lijeva pera, sve su to, i još mnogo više od toga, molitelji koji na trgovima klečeći mole krunicu. Ili, kako pišu, klečavci.

(Kontra)argumentacija

Iznenađuje koliko su spomenuta pera zapravo nemaštovita. Polupismena i neprofesionalna. Doista, ako vam se kulturološki, ideološki, identitetski itd. nešto ne sviđa, ako ste protiv nečega, bilo čega, u konkretnom slučaju protiv molitelja na trgovima, ili na primjer protiv nelegalnog izlova kitova u području otoka Hokaido, onda je poželjno iznijeti, barem donekle, suvisli stav, razlog, obrazloženje, konkretan dokaz ili barem natuknicu za izrečenu ili napisanu tvrdnju. Jer, što su tvrdnje bez dokaza. Time bi stvar bila riješena. Zar doista ne shvaćaju kako besmisleno škrabanje o mizoginiji tjera vodu na mlin upravo suprotnom stavu, jer svatko normalan zna kako od mizoginije u konkretnim slučajevima nema niti M.

Na koncu konaca, mizoginija je i poprilično dokaziva kaznena ili prekršajna kategorija. Stoga je pravo pitanje je li, što nije nikakav problem istražiti, bilo koja supruga, djevojka, priležnica, ljubavnica i tako dalje, prijavila svoga 'klečavca' za bilo koji oblik obiteljskog nasilja, seksizma ili za bilo koji oblik seksualnog uznemiravanja, prisilu u najširem obliku ili bilo što od sijaset psiholoških tehnika i alata kojima psihopati u podređenom položaju nastoje držati svoje partnerice, to jest žrtve.

U početku lijevi mainstrim na skupove nije gledao odveć strogo misleći valjda kako je u pitanju kratkotrajni hir nekolicine egzibicionista, i kako će balon nakon dvije tri sesije zapravo ispuhati. No, dogodilo se upravo suprotno. Broj molitelja na glavnom zagrebačkom trgu rapidno je porastao, dok se skupovi praktički eksponencijalno množe diljem hrvatskih gradova, od Zadra, Splita, Šibenika, Trogira, Karlovca, Slavonskog Broda, Vinkovaca, Virovitice, Osijeka.

Vitezovi bezgrešnog srca Marijina

Bilo kako bilo, skupine odraslih muškaraca koji sebe nazivaju Vitezovima bezgrešnog srca Marijina nastavlja klečati i moliti krunicu svake prve subote u mjesecu, okružena raznim zastavama i velikim slikama Blažene Djevice Marije. Pravo je pitanje, dakle, kako na suvisli način objasniti ovaj fenomen. Postaviti se krajnje diletantski, neprofesionalno i neargumentirano, poput većina hrvatskih medija koji se bave ovom temom tako što besmisleno trkeljaju o nekakvoj mizoginiji, gurajući tako priču u sferu psihopatologije, slijedom čega bi se akterima trebala baviti psihijatrijska struka, a ne teološka. Ili najozbiljnije shvatiti stanje stvari, jer je među moliteljima zamijećen značajan broj visokoobrazovanih ljudi, sveučilišnih profesora filozofije, nekolicina katoličkih svećenika, kao i stanoviti profesor međureligijskog dijaloga.

Zagovaratelji prve teze, one koja molitelje detektira kao klečavce i psiohopatološke likove koji su izronili iz mraka srednjeg vijeka, oni pojavu opisuju kao manjinsku i sektašku, koja dolazi iz duboko ukorijenjene tradicije Katoličke crkve, koja nosi određene teološke karakteristike i zahtijeva teološku refleksiju. Glavna premisa na kojoj počiva ovakav stav u osnovi je mizoginija i ona se lako iščitava iz dvije molitvene nakane Vitezova, koji čitav ovaj projekt nazivaju Muževni budite. Prva, "… za muškarce – da postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru", te druga "… za prestanak predbračnih odnosa, za čednost u odijevanju i ponašanju te za obnovu katoličkih brakova".

Prvo na što bi se trebali fokusirati oni koji su protiv molitvenih skupova jest odgovor na pitanje da ako molitelji mole za to da muškarci "postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru", trebali bi se zapitati što je u tome loše ili neobično? Zbog čega muškarac ne bi mogao biti duhovni, dakle duhovni, autoritet u obitelji? Još jednom, naglasak je na duhovnom autoritetu!

Isključuje li to mogućnost da žena bude duhovni autoritet u obitelji? Naravno da ne! U nekim obiteljima su i djeca duhovni autoriteti, i zbog čega bi to bilo tako nerealno, čudno, neshvatljivo, ili ne daj bože mizogeno.

Umjesto suvislih i na činjenicama utemeljenih odgovora autori nam nude objašnjenja poput sve to miriše na srednji vijek, na progon vještica, radi se o nasilnicima u obiteljima, onima koji bi žene prisiljavali na tko zna što, o seksualnim predatorima, siledžijama i slično.

Drugi "dokaz" za kojim se poseže kako bi se dokazalo da je u osnovi javnog moljenja zapravo mizoginija, i zbog čega su silno uznemireni protivnici javne molitve, jest činjenica kako se zagovara "prestanak predbračnih odnosa, čednost u odijevanju i ponašanju te za obnovu katoličkih brakova". Čovjek mora doista biti krajnje upitnih mentalnih mogućnosti ako ne shvaća smisao ove molitvene nakane. U pitanju je nešto što katolička crkva zagovara barem dvije tisuće godina, i nikada to nitko ozbiljan nije dovodio u pitanje. Valjda ne očekuju ta vrla lijeva progresivna pera kako bi molitelji trebali moliti za "konzumiranje predbračnih odnosa, razuzdanost u odijevanju i ponašanju, te za razvode katoličkih brakova".

Zajamčena  sloboda izbora

Nakon što čitatelj pročita neke članke, prije svega na Indexu ili na Telegramu, nepovratno stječe dojam kako autori zapravo ne shvaćaju razliku između molitvenih skupina i izvršne vlasti. Kao da molitelji mogu nekoga na nešto prisiliti, kao da kontroliraju poluge moći kojima će onda "stado utjerati u tor" baš po svojoj mjeri. Besmislice.

Ljudi općenito, bilo da govorimo o vjernicima ili nevjernicima, imaju pravo slobodnog izbora. Netko će imati odnos prije braka a netko neće, netko će se odijevati čedno i u skladu s crkvenim normama, netko će hodati praktički polugol cestom. I u čemu je onda problem? Problema zapravo nema, osim tamo gdje ga, iz tko zna kojih razloga, pokušavaju stvoriti progresivna lijeva pera, pritom permanentno zabijajući klasične autogolove.

Niti je onima koji su čedni i koji nemaju odnose prije braka "zajamčeno" mjesto u raju, a niti je onima sa suprotne strane "zajamčeno" mjesto u paklu. To je na razini elementarnog poznavanja kršćanskog nauka. No, čak niti za takvo elementarno poznavanje neki autori, kako se čini, nisu spremni, ali su spremni napisati na kilometre novinskih kartica, uglavnom čistih besmislica, ne shvaćajući kako pred auditorijem svakoga dana ispadaju sve neuvjerljiviji.

Katolički kler, kao i vjernici, odnosno kršćani, nisu nekakva zelena želatinozna masa koja se valja onako kako je inercija nosi, i koja ne živi u skladu s vremenom. I koja nije u stanju čitati znakove vremena. Zar kršćani nisu, praktički aklamacijom, prije pedesetak godina vrlo otvoreno prihvatili postulate Drugog vatikanskog koncila i zaista iza sebe ostavili predmoderni mentalitet, koji je poprilično prezirao svjetovno, te na taj način izbjegli realnu opasnost da se, kršćani dakle, pretvore u nekakvu bojovnu sektu ili nepodnošljivu skupinu čudaka.

(Ne)pristojno odijevanje

Kad smo već kod žena i čednog odijevanja, pitanje je također zbog čega mnogi moliteljima neskloni autori prišivaju etiketu, odnosno samozaključuju, kako molitelji misle da drugačije odijevanje žena nije pristojno?! Još jedna u nizu besmislica. Moliti za čedno odijevanje žena istovremeno ne znači smatrati da je drugačije odijevanje nepristojno. Niti su ikada igdje kazali kako je nedolično odijevanje žena napast koja će dovesti do raznih problema seksualne prirode. To je kršćanima, uglavnom, podvaljeno i prišiveno sa strane. Valjda su i kršćani, na koncu konaca, toliko civilizirani da, ako smatraju potrebnim, mogu pogled odvratiti od golih ženskih nogu, da se ograničimo tek na jednom dijelu ženskog tijela, te se tako, zaključujući logikom tih autora, mogu oduprijeti napasti koju predstavljaju ženske noge.

Na žalost, ovakav pristup je danas razina na kojoj razgovaraju, pišu i "argumentirano" zaključuju mnogi autori pretežno liberalno – lijevih medijskih grupacija. Po njima se zaključuje kako tradicionalan katolik jednostavno nije u stanju proći pored ili odmaknuti pogled od ženskih nogu u suknji iznad koljena, a da pritom ne dobije lagani srčani udar ili ga ne napadne sami Nečastivi. Besmisleno, neprofesionalno, nepismeno, u konačnici i glupo.

Čudno je kako se nikada nigdje niti jedan sociolog nije dosjetio, na ozbiljnom uzorku žrtava, napraviti istraživanje koliko među seksualnim prijestupnicima ima katolika, odnosno kršćana, a koliko ostalih. Možda stoga jer im se predmnijevani rezultati ne bi uklopili u unaprijed zadane okvire ili stavove, koje bi u konačnici mogli srušiti hipoteze o besprizornim katoličkim seksualnim predatorima, nakon čega mnogi ne bi imali što pisati.

Za razliku od značajnog broja autora koji su pisali na ovu temu, autor ovog osvrta smatra kako je zapravo dobro to što se, potaknuta upravo moliteljima, još jednom otvorila šira društvena rasprava o statusu žene u kršćanskoj tradiciji. I to baš prije svega zbog narativa, uvijek od strane istih autora, kao i stanovitih feminističkih grupacija, koji uvijek provlače tu jednu mizogenu nit koja tobože povezuje čitavu povijest teologije.

Aktualna medijska hajka na molitelje nije prva takva, čak bi se moglo kazati kako na tom tragu godinama rade određene skupine, u zadnje vrijeme snažno potpomognutih raznim nevladinim feminističkim udrugama, kao izrazitim protivnicima Crkve.

Žena kao rob grijeha

Jedan od zadnjih sličnih napada dogodio se 2016. godine, kada je u Glasu koncila izišao članak Ivice Raguža, dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, pod nazivom "Marijina poslušnost i žene danas", u kojem Raguž tumači starozavjetnu knjigu koja se s razlogom zove Knjiga postanka, posebice onaj moment u kojem žena u kolektivnoj teološkoj svijesti i sjećanju ostaje pamćena kao ona koja zavodi i dovodi muškarca u napast grijeha, ona u kojoj treba tražiti razlog na kojem je Adam pokleknuo. Dr. Raguž je inače profesor fundamentalne i dogmatske teologije.

U svome osvrtu Raguž piše kako "… već prve stranice Svetoga pisma kazuju da je prvi grijeh nastao zbog neposlušnosti. Neposlušnost je zajednički grijeh i Adame i Eve, ali on pogađa ponajviše ženu jer je đavao prvotno po ženinoj neposlušnosti čovjeka učinio robom grijeha. Kako to ističu veliki teolozi prvih stoljeća (Origen, Augustin), Eva je sagriješila zbog neposlušnosti, a ne Adam. Adam je, a kako to često biva i danas, sagriješio zbog sažaljenja sa svojom ženom (…).

Nije to ništa novog, zapravo je dr. Raguž napisao ono što kršćanstvo baštini od samoga početka. No, spomenuti članak, kao i još neki, poslužili su određenim društvenim grupacijama, koje snažno guraju paradigmu kako se danas neposlušnost, kao takva, zrcali u traženju ženskih prava za jednakošću, kao i u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan, te se onda sve to skupa prišiva kršćanima.

Možda je u svome osvrtu dr. Raguž ponekad i površno, rekli bismo patrijarhalno, tumačio određene biblijske tekstove, napose navedeni odlomak o "istočnom grijehu" Adamu i Evi, no interesantno je kako je nakon objave uslijedila prava kanonada raznih reakcija, i to od niza autora. Nećemo napose osvrtati se na spomenute članke, prije svega jer nema smisla a i zbog ograničenoga prostora, no ono što je u tom kontekstu važno naglasiti je kako su manje - više svi autori provlačili tu nit o mizoginiji, te su tada na velika vrata u domaću javnosti unijeli jednu drugi fenomen, na Zapadu već poprilično etabliran, uvjetno rečeno – feminizam, ili konkretno feminističku teologiju.

Mnogi od tih autora, tada a i danas, beskonačno lamentiraju o tome kako je Crkva zapravo ženomrzačka, temeljeći taj svoj stav na mizoginstvu kao takvom, koji tobože proizlazi iz samog tumačenja Stvaranja i Prvog grijeha. No, oni u svojoj površnosti ne shvaćaju kako je aktualna biblijska egzegeza, odnosno kritičko razlaganje i tumačenje biblijskih tekstova, pokazala da je stvaranje Eve iz Adamovog rebra lingvističko i simboličko, a ne povijesno, pitanje slijedom čega se odavno u Crkvi ne govori o nekakvom prvenstvu Adamovu, a niti se desetljećima unatrag, posebice nakon Drugog vatikanskog koncila, u Crkvi na tom principu ne temelji ništa bitno. Ukratko, može se kazati kako je tumačenje stvaranja žene i istočnog grijeha, onako kako ga tumačeći Bibliju krivo propagiraju hrvatske feminističke nevladine udruge i određene grupacije, jednostavno zastarjelo.

Žene kroz povijest

U konačnici, kao da Kršćani nisu svjesni ogromnog utjecaja žena tijekom povijesti, pa čak i gdje bi kršćanstvo bilo danas da nije bilo cijelog niza hrabrih i snažnih žena koje su otkazale poslušnost svojim očevima, braći, vladarima, čitavom sustavu patrijarhalnih struktura, kako bi po cijenu svojih života svjedočile radosnu vijest i naviještale Krista.

Tijekom zadnjih godina jasno je kako određene grupacije unutar hrvatskog društva, tako što bezobrazno kršćanima imputiraju mizoginiju kao takvu, pokušavaju Crkvi sučeliti baš upravo feminističku ideologiju, namećući je kao društvenu nužnost, kao nešto vrlo važno i potrebnu reakcija na patrijarhalno i muškocentrično društvo, a napose kao i prilično mizogina teološka učenja i biblijska tumačenja unutar Crkve. Time upravo feminizam, čak se upotrebljava i pojam teološki, valjda koji se razlikuje od sekularnog, postaje važno oružje u rukama protivnika vjere i Crkve, napose jer živimo u društvu koje još uvijek, iako je zadnjih desetljeća na tom planu učinjeno iznimno mnogo, ipak nije na ispravan način reguliralo ženska prava u društvu. No, koja to država na svijetu jest?

Na zadnjem okupljanju molitelja na Trgu bana Jelačića pojavili su se predstavnici političkih stranaka, Arsen Bauk, Fred Matić, Joško Klisović, osvrnula se i Biljana Borzan, te još poneki sličan lunatik. Tražili su, među ostalim, da se okupljanja na trgu zabrane. Kako besmisleno. Prije svega, to je nemoguće. Ne zbog toga što molitelji predstavljaju, ili ne predstavljaju, nešto značajno ljudima koji se osjećaju povezani s duhovnošću, praksama i vrijednostima kršćanstva, nego zbog činjenice kako je traženje zabrana sasvim promašeno u svijetu u kojem svatko, barem nominalno i legalno, ima potpunu slobodu izražavanja. Javna arena je, piše jedan kolumnist, odavno svačija i povratak natrag ne treba i ne smije biti opcija. Pravo na mirno okupljanje svačije je pravo i jedno od najvažnijih obilježja građanskih sloboda, sve drugo nas vraća u mračno doba koje smo iza sebe ostavili devedesetih godina.

Protivnici okupljanja mogu čak, ali to im ne bi bilo mudro, mogu jednostavno ignorirati spomenuta događanja, distancirati se od svega. Mogu, baš poput nekih lunatika s perom u ruci, pisati beskrajne komentare o tome kako je u pitanju klasično instrumentaliziranje religije u političke i ideološke svrhe,  mogu i dalje besmisleno pisati o ženskoj poslušnosti, drugotnosti, čednosti i pristojnosti u teologiji i kršćanskim praksama, o tome kako kršćani na različitosti reagiraju s prijezirom, o kršćanskoj isključivosti i toksičnosti, o ponižavanju žena i ukidanju teško stečenih ženskih prava i tako dalje. Ali, na njihovu žalost, time će više kazati o sebi, svome shvaćanju moralne higijene i o svome shvaćanju svijeta općenito.

Više tolerancije, manje nesnošljivosti

Bilo bi im puno svrsishodnije da se na ispravan način uključe u raspravu, dakle iskrenom i kvalitetnom teološkom kritikom, od čega Crkva nikada nije bježala. Umjesto besmislenih tlapnji o mizoginiji i tobože ugroženim ženskim pravima od strane Crkve možda bi im bilo bolje da s puno manje isključivosti i toksičnosti raspravljaju o kršćanskoj teologiji od samih početaka, od Adama i Eve do koncilskih rasprava oko toga je li Isus Krist pravi Bog, pravi čovjek, ili jedno i drugo, pa sve do današnjeg Sinodalnog puta.

Naravno, kada je riječ o crkvenoj povijesti, nije u pitanju isključivo linearni i nevini produkt djelovanja Duha Svetoga, naravno da ima skretanja i da je velikim dijelom u pitanju igra moći, slika i prilika političke borbe u kojoj uvijek postoje vladajući i opozicija. Više dobre volje, znanstvenoga pristupa, ozbiljnosti i iskrenog pogleda u prošlost. A manje besmislenog feminizma i priča o nekakvoj mizoginiji, samo na taj način sami sebe možemo pogledali u oči, samo tako se može vidjeti gdje smo bili i kuda nam je krenuti.