Vrijeme populizma i nerada prolazi, a bez odgovora na pitanja koja muče građane, stranke će se nastaviti rasipati

Poslije rata, a naročito nakon 2000-ih, Hrvatska je krenula putem političke, gospodarske i društvene tranzicije koja još uvijek traje. U tranziciju su krenule i političke stranke. Međutim, s obzirom na nasljeđe mentalnog komunizma vodstva svih stranaka sve političke organizacije centralizirale su moć u rukama jednog ili više osoba unutar vodstva stranaka.

Takav način funkcioniranja dovodi svakih nekoliko godina do određenih unutarstranačkih sukoba kad se u stranci skupi dovoljan broj onih koji se suprotstavljaju volji i političkim željama vodstva ili kada netko procijeni da mu je popularnost veća od popularnosti stranke. 

Novi smjerovi ili puko preživljavanje

Upravo zbog toga danas na političkoj sceni jedva preživljava HSLS, a HSS ne bi ni postojao bez 'dobrog posla' Kreše Beljaka sa Zoranom Milanovićem. HSP i sve njegove inačice ne prelaze izborni prag, a HNS je na laganom putu prema zaboravu. Stranke koje svoj nastanak mogu zahvaliti prije spomenutim sukobima, poput Hrvatskih konzervativaca i Oraha koje su, unatoč uspjehu na izborima za Europarlament, upravo zbog nesposobnosti izgradnje vlastitog stranačkog identiteta te nametanja svoje vizije političkog i gospodarskog uređenja društva izgubile podršku birača na hrvatskim parlamentarnim i lokalnim izborima.

GLAS koji je nastao raskolom u HNS-u po svemu sudeći imat će sličan rezultat. Nesposobnost da razvije vlastitu organizaciju u društvu koje je opterećeno politikom i političkim strankama gurnuo ih je u savez s regionalnim strankama poput IDS-a koji ostvaruje rezultat na nacionalnoj razini zahvaljujući tome što je regija u kojoj izlazi na izbore ujedno i izborna jedinica. Glas je ušao u savez i sa strankom Pametno, još jednom regionalnom strankom koja djeluje u Splitsko-dalmatinskoj županiji, ali nije uspjela napraviti veći iskorak na nacionalnoj političkoj sceni. 

SDP kao reformirana sljednica Komunističke partije Hrvatske imala je više raskola. Prvi raskoli nastali su još ranih 90-ih jer je stranka tada podržala ustav RH. SDP je zatim doživio potres kada je Zdravko Tomac napustio stranku, ali to je prošlo bez većih poteškoća po stranku. Slično je bilo i kada ih je napustio Ljubo Jurčić, kandidat za premijera. Najveći raskol u SDP-u napravio je Milan Bandić, koji se kandidirao za predsjednika RH bez dopuštenja vodstva SDP-a. Iako nije pobijedio, ipak je uspio SDP-u oduzeti primat u Zagrebu i uz Radimira Čačića jedini prebjeg iz velike stranke koji je uspio osnovati funkcionalnu stranku koja uspješno izlazi na izbore. 

Most je bio politički projekt do sad neviđen u Hrvatskoj koji se kao skup nezavisnih, snažnih, lokalnih dužnosnika odvažio i uspio osvojiti mandate u Hrvatskom saboru. Riječ je o skupini dužnosnika koja zbog svoje diverzificiranosti nije uspjela od samog početka ostvariti većinu svojih političkih ciljeva osim onog zbog kojeg je krenula u pohod na vlast, a to je razbijanje već uhodane prakse prelaska vlasti s HDZ-a na SDP, odnosno između njihove dvije koalicije.

Jedino HDZ poput monolita ostaje na političkoj sceni. U svojoj suštini ostali su pokret kojeg je osnovao Franjo Tuđman, koji je uspio ujediniti ideološke i gospodarske suprotnosti u HDZ-u koje su se još tijekom njegovog života uspjele interesno ispreplesti te do danas HDZ nije imao većih posljedica nakon potresa. Većina onih koji su u jednom trenutku napustili HDZ, pa i sin Franje Tuđmana, vratili su se nakon nekog vremena nazad u stranku. Ima tu i problema, pa tako u stranačkim prostorijama nije poželjno spominjanje bivših predsjednika stranke osim Tuđmana. 

Zašto članovi napuštaju stranke?

Raspad HNS-a, svađe u Mostu, članovi koji napuštaju SDP itd. pokazatelj su kako i zbog čega se politike stranaka trebaju mijenjati. Ideologija koja je nekad razdvajala stranke na ljevicu, desnicu te lijevi i desni centar u hrvatskoj politici odlaze u povijest, u nedostatku i nemogućnosti odgovora na novi način funkcioniranja društva, na nov način poslovanja i življenja, odnosno na nijedan bazični problem i traženje građana.

Ljevica se okrenula prema imaginarnim, za ljude u teškim ekonomskim problemima, neshvaćenim problemima. Desnica pokušava svoje birače motivirati već potrošenim nacionalističkim idejama koje uspiju za neko vrijeme i zainteresirati biračko tijelo koje onda opet čeka kolotečina gospodarsko urušene zemlje. Nacionalne klasično-liberalne stranke u Hrvatskoj ne postoje, a obično su one te koje se u svijetu izdignu iznad ideoloških podjela i progovaraju o rješavanju ekonomskih problema. 

No u većini hrvatskih stranaka glavni je problem nedostatak komunikacije između vrha stranke i temeljnih organizacija, pogotovo kad su u opoziciji. Upravo kada treba motivirati članstvo, u pravilu izostaje djelovanje vrha stranke. 

Kad stranke prestanu voditi računa o svojim biračima, svojim članovima i željama građana te kada postanu borci interesa nekolicine i vode politiku po mišljenju autora ovog članka crvene buržoazije u vrhu te stranke, normalno je da se članstvo osipava, a da birači to poslije kažnjavaju. 

HSS je djelovanjem svog predsjednika Kreše Beljaka počeo mijenjati svoj smjer, HNS je ulaskom u koaliciju s HDZ-om izabrao neki novi put, Most zbog rasta i formiranja trpi bolove izrastanja i političkog profiliranja, a SDP je tek počeo istraživati put kojim želi ići. Kao i mnogo toga u Hrvatskoj i njene političke stranke doživljavaju promjene i tranziciju. Neke nove poput Nezavisnih za Hrvatsku i GLAS-a s izraženim političkim identitetom već su zauzele svoje mjesto na političkom spektru te bi trebale, ako uspiju izgraditi organizaciju, preuzeti i jedan dio birača velikih etabliranih stranaka.  

Vrijeme populizma prolazi, a vodstva stranaka koja su dosad vodile populističku, nekoherentnu programsku politiku prema biračima i članstvu trebaju korjenite organizacijske i programske promjene koje bi trebale demokratizirati odlučivanje, odrediti im identitet i napraviti zdrave temelje kako bi na zdraviji i građanstvu korisniji način pomogle odlučivati o stvarima koje njih istinski brinu.