Vozili su za život, odvezli su ih u smrt: Priča o Draganu Gavriću, mučki ubijenom na Ovčari

Govoreći o bitci za Vukovar, pa i vukovarskoj bolnici, postoji jedna kategorija posebnih junaka o kojima se malo ili rijetko govorilo, osim u kontekstu tragične smrti  koju su na kraju, gotovo svi doživjeli. 

U knjizi "Vukovarska bolnica – svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka, povjesničar prof. dr. sc. Ivo Lučić, zapisat će: "Hitna pomoć u ratnim uvjetima u Vukovaru, gradu koji je neprestano granatiran, imala je poseban status, a njezini djelatnici posebno poštovanje. Oni su bili ti koji su riskirali živote izvlačeći i prevozeći ranjenike. Prevozili su i mrtve i žive, civile, hranu gorivo, a sve to do posljednjeg dana".

Ipak, spominjući djelatnike hitne pomoći, uz beskrajno poštovanje liječnicima i sestrama koji su svakodnevno izlagali svoje živote i do granica izdržljivosti danonoćno radili, ne možemo i ne smijemo zaboraviti na njihove vozače.

Prije okupacije Grada, konvojem, iz Vukovara je evakuiran ranjeni vozač hitne pomoći Ivica Šesto, a vozači Zdravko Đapić, Zdenko Ragač, Stevan Ćirić i Damir Hegeduš preživjeli su okupaciju. 

Strašna je i poražavajuća činjenica kako su, uz sve pogibelji koje su preživjeli tijekom napada na Vukovar, intervencije i vožnju pod granatama, mitraljiranje s transportera i tenkova, bombardiranje bolnice, i svi preostali vozači, ukupno osmorica njih, preživjeli, da bi ulaskom JNA i četnika u bolnicu izdvojeni jer im nije bilo dopušteno svrstati se među bolničko osoblje,  deportirani na Ovčaru i tamo zlostavljani, tučeni, te naposljetku, mučki ubijeni i bačeni u jamu u kojoj su zakopani. 

Njihova imena su: Ilija Asađanin, Ivan Buovac, Zlatko Krajinović Brzi, Mato Vlaho, Miroslav Vlaho i Mihajlo Zera – vozači hitne, te Dragan Gavrić i Zlatko Jarabek – vozači logistike. 

Dragan Gavrić, za obitelj i prijatelje  - Drago, rođen je 31. listopada 1956. godine u Bođanima, selu u općini Bač, Srbija, kao treći od četvero djece Mande rođ. Skeledžija i Pave Gavrića. Nakon velike poplave Dunava 1965., kao i druge brojne obitelji koje su se iz Bosne privremeno doselile u Vojvodinu, i obitelj Gavrić  se seli u Vukovar gdje Dragan, u tadašnjoj OŠ Vladimir Nazor, na mjestu današnje PP Vukovar, nastavlja osnovnu školu. Srednju školu završit će u tadašnjoj Školi učenika u privredi, smjer automehaničar, nakon čega odlazi u Karlovac  na odsluženje vojnog roka.

Svestran, društven i okretan, kroz školovanje i mladost bavit će se streljaštvom, kuglanjem, rado će zaigrati nogomet, a s bliskim prijateljima Zlatkom Jarabekom i Stjepanom Šarikom sudjelovat će na reli utrkama, prvo aktivno, a kasnije kao njihov automehaničar i potpora. Godine 1979, Dragan Gavrić ženi se Elvirom Ivaštinović koja im 1980. rađa sina Igora te 1984. i drugog sina Marija.
Kao autoprijevoznik, u ono vrijeme među prvima u Vukovaru koji su se tim poslom bavili samostalno,  započet će s radom daleke 1976. godine, a početak ratnih sukoba dočekat će s tri kamiona u privatnom vlasništvu. Oni koji su poznavali Dragana, reći će kako je bio smirena i vrlo pristupačna osoba koja je svakom poslu pristupala ozbiljno. 

Elvira Gavrić, Draganova supruga, ispričat će: "Drago je bio iznimno društven. Imali smo veliku obitelj i puno prijatelja, a on je, svima bio veliki oslonac. Bio je doista dobar čovjek, dobar suprug i divan otac“.

Krajem srpnja 1991., kada je postalo jasno kako su ratni sukobi neizbježni, a veliki broj djelatnika vukovarske bolnice koji su bili srpske nacionalnosti odavno više nije dolazio na posao, Draganov bliski prijatelj Stjepan Šarik koji je već radio u bolnici, rekao je Draganu da su bolnici prijeko potrebni sposobni, pouzdani i odgovorni vozači i Dragan se pozivu odmah odazvao. 

Preživjeli medicinski djelatnici, ali i brojni ranjenici koje su vozači vukovarske ratne bolnice zajedno s medicinskom ekipom kroz kiše metaka i granata koje su danonoćno zasipale vukovarske ulice, uspjeli dovesti do bolnice, s poštovanjem i zahvalnošću prisjetit će se njihovih imena, među njima i Dragana Gavrića. Uz neprestanu mogućnost pogibelji pod granatama, mitraljiranje s transportera i tenkova, bombardiranje bolnice, Dragan je hrabro vozio medicinsku ekipu na intervencije, ali i sve ostale vožnje koje su mu postavljene u zadaću. Prigodom jedna takve, dana 3. studenog, gelerom granate lakše je ranjen, ali će se već dva dana kasnije ponovo javiti na dužnost.

Komentirajući  fotografiji koju je napravio Zoran Filipović, fotoreporter koji je uspio izaći iz Vukovara prije njegovog potpunog okruženja, a na kojoj se vidi i Dragan Gavrić, što je njegova posljednja fotografija, dr. Vesna Bosanac će reći: "Ljudi za tim stolom koji su po cijeli dan jurili po ranjenike, po potrepštine, navečer kad se sve smirilo, mogli su zajedno sjesti, polugladni i prozebli, mogli su malo sjesti i opustiti se uz svijeće jer nije bilo struje… Jer smo znali da nas sutra čeka možda još teži dan od toga što su proživjeli.  Dali su sve od sebe, nikome nisu naudili, samo su pomagali, i našim braniteljima i civilima i neprijateljskim vojnicima…".

Nakon sloma obrane grada i ulaska JNA i četnika u bolnicu, Dragan Gavrić i još sedam vozača vukovarske ratne bolnice te tehničko osoblje kojima nije dozvoljeno svrstati se među medicinske djelatnike, ukupno osamnaest njih, izdvojeni su s drugim zarobljenim braniteljima i civilima, nakon čega su deportirani na Ovčaru gdje su zlostavljani, tučeni, te naposljetku, mučki ubijeni i bačeni u jamu u kojoj su zakopani. 

Elvira Gavrić će se prisjetiti: "Dragu sam posljednji put vidjela dana 22. rujna, na godišnjicu našeg braka. Izašla sam iz grada s konvojem i nisam ni slutila da je to oproštaj, da ga više nikada neću vidjeti. Čuli smo se još nekoliko puta, posljednji put početkom studenog. Pitala sam ga zašto ne izađe iz grada ako može, a on mi je rekao da je tamo gdje mora biti, da je sve u redu, pokušao je ublažiti stvarnu situaciju. Nakon sloma obrane grada nadali smo se kako će doći jer smo čuli da je živ dočekao kraj ratnih djelovanja  ili da je zarobljen, ali živ, u nekom od srpskih koncentracijskih logora.

 Nažalost, nije bio ni na jednom spisku, a do nas su dolazile svakojake, danas to znamo, neistinite priče, koje su nam ipak pružale nekakvu nadu; da je na prinudnom radu u Aleksinačkim rudnicima, da je viđen kako kopa kanale po Vukovaru, da ga odvoze na rad u Sotinsku klaonicu itd. A onda je otkrivena Ovčara… Godine 1997., nakon ekshumacije Ovčare, pozvani smo na Zavod za sudsku medicinu na Šalati. Iako do tada DNA identifikacija nije bila završena, po sačuvanim posmrtnim ostacima bilo je jasno kako se radi o našem Dragi. Njegov šef, Dragutin Biro - Štef, identificirao je odjeću u kojoj je Dragu vidio posljednji put, a i mi smo kao obitelj prepoznali određene karakteristike, između ostalog karakterističnu čeljust i zubalo, kao i tragove starog prijeloma ključne kosti“.

Na transkriptu audio zapisa s glavne rasprave suđenja za Ovčaru, 29. rujna 2004. godine, ostat će zabilježeno kako je "svedok saradnik br. 2“, odnosno Božo Latinović, u svom iskazu,  na upit predsjednika sudbenog vijeća, potvrdio kako je, između ostalih, i Dragana Gavrića vidio u hangaru na Ovčari. U daljnjem iskazu, na upit odvjetnika Nikole Barovića, odgovorit će kako je "Kameni izdvojio Jarabeka, Gavrića i Bracu“… što se odnosilo na Zlatka Jarabeka, Dragana Gavrića i Stjepana Šarika, a nadalje, da je ta grupa ljudi koju je naveo, bila prva grupa ukrcana na prikolicu na kojoj su odvezeni na strijeljanje.

Godine 2008., u poštanski sandučić Draganovog, danas pokojnog oca, Pave, ubačeno je anonimno pismo s imenom čovjeka koji je navodno bio u streljačkom vodu na Ovčari, kada je i Dragan Gavrić pogubljen. Obitelj je pismo proslijedila nadležnim institucijama, no do danas nisu dobili nikakav odgovor. U međuvremenu, osoba čije se ime u pismu navodi, je preminula.

Nakon mirne reintegracije i ekshumacije iz masovne grobnice na Ovčari te pozitivne identifikacije na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati u Zagrebu, posmrtni ostaci Dragana Gavrića dana 16. lipnja 1997. pokopani su u Aleji branitelja na zagrebačkom gradskom groblju Mirogoj.

Kada je nakon ulaska JNA i četnika u bolnicu zarobljen i deportiran na stratište  Ovčara, gdje je zvjerski mučen, a potom pogubljen, Dragan Gavrić, suprug, sin, otac i brat, imao je trideset i pet godina.

Dragane, nismo te zaboravili.