Volio je motore, hard rock i životinje, a nemilosrdno je pogubljen na Ovčari. Ovo je tragična priča o Tomislavu Totu, još jednom heroju...

Tomislav Tot rođen je 6. lipnja 1967. godine u Vukovaru, kao prvi od dva sina Ljubice rođ. Edelinski i Eugena Tota. Pohađao je OŠ ''Stjepan Supanc'', danas OŠ ''Antuna Bauera''. Nakon toga, budući da je njegova generacija još uvijek bila pod tzv. Šuvarovom reformom, upisuje dva razreda srednje škole u vukovarskoj gimnaziji. Prijatelji iz mladosti i školski prijatelji prisjetit će se kako su Tomislava zvali Čome, a pamte ga kao mirnog, druželjubivog  dječaka.

Njegov susjed, kasnije i suborac Zdravko Govorušić, reći će:

''Tomo je bio šaljivdžija, dobar dečko, baš dobar, ne sjećam se da se ikada, za razliku od nas drugih, s nekim posvađao, kamoli potukao, kako smo to već mi, klinci, radili. Na neki je način bio drugačiji. Dok je nas zanimala neka druga glazba, on je bio veliki fan hard rocka, osobito heavy metala. Nosio je teksas jakne i prsluke sa zakovicama, a na leđima nazive i oznake sastava koje je volio''.

Godine 1986. Tomislav odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA, u Banja Luku, Bosna i Hercegovina, a po povratku radi na građevini, bavi se autolimarijom te u slobodno vrijeme svira bubnjeve, ili sa susjedom Ivanom Maganićem odlazi na auto moto rally utrke: 

''U to vrijeme Tomo je vozio sivo maslinastog Fiću, a motore je obožavao. Kada sam mu njegovog Tomosa APN 4 'nabrijao', bio je oduševljen. Bio je  sjajan momak, samozatajan, a sve ga je zanimalo. Zajedno smo išli i na, u ono vrijeme poznatu, veliku utrku, tzv. 'Sutjesku', čiji je cilj bio na Tjentištu'', prisjetit će se Ivan, u čijem će se podrumu tijekom rata skloniti Tomislavova majka i deset godina mlađi brat, jer je njihova kuća izgorjela. 

Tomislavov neposredni zapovjednik Ivica Janković – Doco, ispričat će:

''Bili smo 2. satnija 2. bojne, no tada smo naš položaj zvali 'Džo 2'. Tomislav Tot je bio izuzetan dečko. Poznavali smo se i bili smo dobri prijatelji i prije rata, družili smo se i često smo radili zajedno oko limarije. Zasigurno je jedan od prvih dragovoljaca, među prvima se priključio organiziranim  stražama te ubrzo gotovo više i nije odlazio kući.

Tomo je itekako zaslužio da se o njemu nešto napiše, naime, doista je bio hrabar i ničega se nije bojao. Spreman na sve što je u tome trenutku trebalo urediti, bio je  pomoćnik Stipi Komšiću na trocijevcu, radio je na topu, kada smo išli na ispomoć na Sajmište i Trpinjsku cestu, među prvima se javljao. Treba biti svjestan da se tada nikome nije moglo zapovjediti kako mora negdje ići, no on bi ustajao sam.

Naše sklonište na Dudiku, odnosno podrum u koji bi se sklonili kada bi granatiranje postalo neizdrživo, zaštitili smo različitim oblogama, pa i metalnim. Moga psa, potpuno crnog dobermana kojeg smo zbog toga nazvali Arap, Tomislav bi u takvim trenucima držao u krilu da se pas ne boji. Između njih je bilo neobično prijateljstvo.

Gotovo pred sam slom obrane grada  jedna je granata pala neposredno uz kuću, a dio metala uletio je u podrum. Lim je teško ranio Arapa i gotovo presjekao Tomislavovu ruku kojom je u naručju držao psa. U tome trenutku, Arap mu je zasigurno spasio život, no kada smo Tomu odvezli u bolnicu, psu smo morali skratiti muke jer mu, nažalost, nije bilo spasa''.

Tomislav Tot ranjen je dana 17. studenoga 1991. godine te odvezen u vukovarsku bolnicu gdje je živ dočekao slom obrane grada te ulazak JNA i četnika u bolnicu. Dokaz tome je i snimka francuske televizije u kojoj se na trenutak nalazi u kadru.

Zarobljen je, te s ostalim ranjenicima, braniteljima i civilima deportiran na stratište na farmi Ovčara, gdje je nakon zlostavljanja pogubljen te pokopan u masovnoj grobnici.

Tomislavova majka, i sama ranjena 31. listopada, s drugim ženama i civilima sprovedena je na neokupirani hrvatski teritorij. Njegov otac Eugen, koji se poput Tomislava, na samom početku ratnih sukoba stavio na raspolaganje obrani grada, s mlađim sinom Goranom, tada tek četrnaestogodišnjakom, zarobljen je i odvezen u logor u Sremskoj Mitrovici.

Goran Tot će se prisjetiti:

''Nakon što smo pristigli u Sremsku Mitrovicu, morali smo proći kroz kordon između njihovih vojnika i dobrovoljaca u kojem su nas mlatili. Susjed Franjo Zalacki me je zagrlio i svojim tijelom zaštitio koliko god je mogao. Na nekom igralištu su nas postrojili i odvodili po dvadeset. Tata je u jednoj grupi bio točno dvadeseti, pa sam ja ostao kada su njega s ostalima odveli.

Nakon što su zamaknuli iza zida čuli su se pucnjevi što me je jako potreslo, no na sreću, kasnije smo se opet našli i bili smo zajedno narednih mjesec dana koliko sam kao maloljetnik bio u logoru, mene su onda pustili. Otac je u zarobljeništvu  ostao punih devet mjeseci te je razmijenjen na posljednjoj velikoj razmjeni zarobljenika u Nemetinu, u kolovozu 1992.

Foto: Tomislavov otac Eugen Tot u logoru u Sremskoj Mitrovici

Tomislavova obitelj dugo se nadala  kako je Tomislav živ i zarobljen te se uzalud, poput brojnih drugih obitelji, tragajući za njim raspitivala i provjeravala sve informacije koje su se povremeno pojavljivale, a koje bi se, nažalost, pokazale kao netočne.

A onda su 27. studenog 1998. godine pozvani na Zavod za sudsku medicinu na Šalati, u Zagrebu, gdje su Tomislavovi posmrtni ostaci identificirani. Osim identifikacije DNA metodom, obitelji je pokazana sačuvana gumica kojom je vezao svoju specifičnu gustu, dugu kosu, a koju je njegova majka prepoznala jer mu je ona kupila, kao i ostaci kose. 

''Računali smo s tim kako su veće šanse bile da prežive ranjenici, negoli zarobljenici'', reći će Zdravko Govorušić.

''Nažalost, Tomislav je, kao i brojni drugi dečki, ubijen. Najveća svetinja države koju smo zamišljali da ćemo imati, bili su ljudi poput Tome. Ne smijemo ih zaboraviti''. 

Tomislav Tot pokopan je 4. prosinca 1998. godine na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Kada je kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici te nemilosrdno pogubljen na Ovčari, Tomislav Tot, sin i brat, imao je samo dvadeset i četiri godine.

Tomo, nismo te zaboravili.