Vojni policajac Slobodan Pavlić – Bobo; Čovjek koji je vjerovao u ljubav i ljude, a iz Vukovara nije želio otići...

Slobodan Pavlić, za obitelj i prijatelje – Bobo, sin Marije rođ. Krizmanić i Adama Pavlića, rodio se 24. rujna 1965. godine u Lovasu, u majčinoj obiteljskoj kući. Osnovnu školu u Lovasu, tadašnja OŠ ''Mladost'', danas OŠ ''Lovas'', završio je s odličnim uspjehom, a potom je u Vukovaru završio Školu učenika u privredi.

Bobina pet godina starija sestra Mira Rupčić, prisjetit će se:

''Bobo je u osnovnoj školi bio odlikaš, za razliku od mene, nakon svakog je razreda kući donio pohvalnicu. Bio je dobro dijete, sam je učio i uvijek je pazio da bude čist. Danas se s osmijehom sjetim kako je uvijek morao imati čiste ruke. To je jedna sitnica iz djetinjstva koju pamtim''.

Bio je strašan nogometaš...

Slobodana Pavlića prijatelji iz mladosti spomenut će kao vrsnog nogometaša, pa tako i susjed Drago Marić:

''Zajedno smo odrasli, strašan je nogometaš bio. Igrao je za naš lokalni klub, tadašnji NK Partizan iz Lovasa, danas ŠNK Lovas. Bobu pamtim i po tome što je uvijek isticao svoje hrvatske korijene, ni u ondašnjem sistemu to ga nije bio strah. Ja sam 1991. godine otišao u policiju, a on u gardu. Posljednji put sam ga vidio u kolovozu, na Mitnici''.

Sestra Mira će ispričati:

''Mi smo bili vjerski odgojeni, držali smo do svoga i Bobo to nije nikada skrivao. Nakon srednje škole zaposlio se u Tvornici Borovo, u Obućari, gdje je radio do godinu dana prije rata, a onda je dao otkaz, jer se želio prekvalificirati za jedan drugi posao te otići u Rijeku. Sjećam se, jednom mi je, vrativši se s posla, ispričao, kako mu je majstor u pogonu, misleći zbog imena da je Slobodan srpske nacionalnosti, rekao:

'Mi smo svoji'. Bobo mu je odgovorio: 'Ja jesam Slobodan, ali ja sam Hrvat, Vi ste Srbin, ja to poštivam, ali mi nismo 'svoji'''...

Kada je bilo jasno da će uslijediti rat i kada sam vidjela da se Bobo sprema, pitala sam ga, kuda će, a on mi je rekao: ''Kako, kuda ću? Idem braniti svoj prag, svoje ljude, našu obitelj. Ne idem nikoga napadati, kako me to pitaš, kuda ću?''. I otišao je. Nikada ga više nisam vidjela...

Slobodan Pavlić prijavio se u Zbor narodne garde, u 4. bojnu 3. brigade ZNG-e, čiji su pripadnici tada imali sjedište i obučavali se na PIK-ovoj farmi pokraj sela Opatovca. Nakon kratke obuke, sudjelovao je u različitim akcijama postrojbe te se pokazao kao odgovoran i pouzdan branitelj, stoga ga, zajedno s još desetak pripadnika bojne, zapovjednici odabiru za popunjavanje redova vojne policije koja se upravo, temeljem odluke zapovjednika obrane grada, ustrojavala.

Mnoštvo zadaća za vojnu policiju

Vojna policija u Vukovaru, zbog specifičnosti stanja u gradu, bila je svakodnevno angažirana na obavljanju mnogih i raznolikih zadaća. Sve vojnopolicijske i druge aktivnosti - osim osiguranja objekata - provodio je interventni dio postrojbe čiji je pripadnik bio i Slobodan Pavlić.

Borbeno djelovanje vojne policije odvijalo se u vidu interventnog – hitnog postupanja po zapovjedi, ili po pozivu za pomoć s ciljem zaustavljanja daljnjeg prodora neprijatelja, vraćanja izgubljenih položaja uz pretres i čišćenje terena od zaostalih neprijateljskih vojnika, prikupljanje oružja, streljiva i opreme, ispomoći u ojačavanju i držanju crte obrane, dostave streljiva, minsko-eksplozivnih sredstava i druge opreme na položaje ili prevoženja ranjenih i poginulih branitelja i građana do bolnice.

Uz sve navedeno, pripadnici interventnog voda gotovo su svakodnevno provodili i mobilizacije ljudstva, tehnike, razne opreme i roba neophodnih za potrebe obrane grada. Kako je vrijeme odmicalo, borbeno djelovanje vojne policije bivalo je i sve češće - posebice na Sajmištu – i sve obimnije, a za daljnju situaciju na pojedinim položajima i sve presudnije.

Dana 27. rujna, tijekom jedne od takvih intervencija, Slobodan Pavlić je prvi puta, a potom još jednom u listopadu, okrznut gelerom granate. Budući da je oba puta bio tek neznatno ranjen, odmah se vraćao na položaj, ili u prostorije svoje jedinice kako bi sudjelovao u daljnjim zadacima.

Kada je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, grupa od trideset i osam pripadnika vojne policije, Zbora narodne garde i HOS-a, odlučila se za zajednički proboj. Dio vojnih policajaca u proboj je otišao s nekim drugim grupama, ili članovima svoje obitelji. Ipak, nekoliko vojnih policajaca, iz različitih razloga, odlučilo je ostati u gradu i predati se neprijatelju s ostalim braniteljima, ranjenicima, medicinskim osobljem i civilima. Svi su nakon zarobljavanja ubijeni na Ovčari. Među njima je bio i Slobodan Pavlić – Bobo.

Bobini suborci, pokušali su ga na različite načine odvratiti od ostanka u gradu te nagovoriti na odlazak u proboj, posebno jer su, budući da su često obilazili skloništa, vojni policajci bili dobro poznati svim stanovnicima grada, pa tako i onima koji su ih neprijatelju lako mogli prokazati kao pripadnike vojne policije. Unatoč nagovaranjima, Bobo je čvrsto odlučio ostati, a oni koji su s njim bili bliskiji, znali su da to čini – iz ljubavi.

Već godinama, među prijateljima, suborcima i medicinskim osobljem, prepričava se, kako ga je, budući da se presvukao u bijelu kutu, pripadnicima JNA i četnicima koji su 19. studenog 1991. godine ušli u vukovarsku bolnicu, prokazala upravo medicinska sestra zbog koje je odustao od odlaska u proboj i ostao. Informacija nikada nije potvrđena.

'Imao je savršeno zdrave zube, uvijek bih ga prepoznala'...

Bobina majka i sestra, koje su se nalazile u Novom Vinodolskom, odmah nakon opsade grada, dobile su informaciju kako Slobodan nije želio ići u proboj te da je posljednji put viđen u bolnici. Tijekom godina, iako je bilo različitih i nedefiniranih priča, sve do poziva na identifikaciju u rujnu 1998., gajile su tihu nadu kako je moguće da je njihov Bobo negdje živ te će se, jednoga dana, ipak pojaviti...

''Majka je to odbijala, ali nakon identifikacije, ja nisam imala nikakve sumnje. Nažalost, vidjela sam samo očišćene kosti, to je sve što je ostalo od moga brata, ali poznala bih ga i da DNA identifikacija nije obavljena. Naime, Slobodan je imao savršeno zdrave zube, samo jedan izvađen kutnjak, te na pola slomljenu jedinicu. Taj zub je slomio na nogometu, mislim da ga je jako pogodila lopta, po tom zubu bih ga uvijek prepoznala''.

Dana 23. listopada 1998. godine, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, tijekom velikog, skupnog ukopa na kojem je sahranjeno više žrtava ekshumiranih na Ovčari, pokopan je i Slobodan Pavlić – Bobo.

Kada je zarobljen u vukovarskoj bolnici i deportiran na stratište na Ovčari, gdje je zajedno s ostalim zarobljenim braniteljima, ranjenicima i civilima zlostavljan, a potom mučki ubijen, Slobodan Pavlić imao je dvadeset i šest godina.

Bobo, mi, Tvoji suborci, nismo Te zaboravili.