Vlč. Vladimir Trkmić: Bogata Crkva u Hrvata je samo djelomična istina; nitko ne piše o župnicima koji ne mogu pokrivati osnovne troškove

Tako u uvodu svoje knjige ''Kap vjere'', koja će biti predstavljena 28. studenog u Zagrebu, u Zmajskoj kuli piše velečasni Vladimir Trkmić.

Rođen je 6. srpnja 1958. godine u Ivaniću Desinićkom, župa Desinić, od oca Ede i majke Marije, rođene Štrok. Djetinjstvo je proveo u Desiniću gdje je završio osnovnu školu. Pitomac Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa u Zagrebu– Šalata postaje godine 1973. do 1977. Tu polazi klasičnu gimnaziju u Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika (1973.–1977.). Pitomac Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa je od 1977.–1984. godine gdje i diplomira s vrlo dobrim rezultatom. Potom odlazi na odsluženje vojnog roka u Novi Sad od 1978. do 1979. godine. Mudroslovlje i bogoslovlje uči na Katoličkom Bogoslovnom fakultetu od 1977. do 1984. godine. Svećenički red prima 24. lipnja 1984. u Zagrebu po rukama Franje Kuharića, Zagrebačkog Nadbiskupa. Mladu misu slavio je 15. srpnja 1984. godine u rodnom Desiniću.

Imenovan je duhovnim pomoćnikom u Novom Zagrebu – Travno (1984.–1989.) gdje stječe prva iskustva u pastoralnom radu. Potom je imenovan duhovnim pomoćnikom u župi Sv. Petra u Zaprešiću (1989.–1990.).

Upravitelj je župe Sv. Franje Ksaverskoga u Kozarevcu (1990.–1998.). Osnutkom Varaždinske biskupije, 1997. godine, prestaje biti član Zagrebačke nadbiskupije i po mjestu službovanja postaje članom Varaždinske biskupije. Član svećeničkoga zbora Varaždinske biskupije je dvije godine (1997.–1999.). Upravitelj župe Nedelišće Varaždinske biskupije je od 1998.–1999. godine.

Godine 1999. prelazi u Zagrebačku Nadbiskupiju i imenovan je župnikom u župi sv. Vida Brdovec.

Župnikom u župi Uznesenja B.D.M. Tuhelj imenovan je 2011. godine.

Član je i suradnik Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić" (26. VII. 1996.). Društvu je pristupio 26. srpnja 1996. i primljen je 12. studenoga 1996. godine.

Također je i novinar i kolumnist u nekolicini tjednika i portala, poznat po jasnom i britkom, a opet toplom stilu pisanja.

Član je Družbe ''Braća Hrvatskog Zmaja'' od 16. prosinca 2017. godine: "Zmaj od Ratkaja III", član je i Hrvatskog novinarskog društva od 15. ožujka 2018. godine, a trenutačno je kolumnist vjerskog portala Duhovnost net.

Iza nas su svetkovine Svih svetih i Dušni dan, za mnoge najtužniji dani u godini, kada se prisjećamo onih koji su nas zauvijek napustili, mislim na fizičku dimenziju. No ljudi često miješaju pojmove pa govore o Danu mrtvih. Možete li nam točno definirati te blagdane, educirati nas?

Ne postoji Dan mrtvih. Taj pojam je plod socijalističke propagande koja je bila antivjerski usmjerena gotovo u svemu pa tako i u odnosu prema katoličkim blagdanima i svetkovinama. Sjetimo se također kako su uporno Hrvatska televizija i radio najavljivali gužve na cestama krajem prosinca: ''Ovih dana bit će gužva na graničnim prijelazima zbog novogodišnjih blagdana''. Badnjak, Božić kao Božić i Štefanje nije postojalo u objavama medija. Svetkovina Svih Svetih jedna je od većih katoličkih svetkovina. Tada slavimo Općinstvo svetih, sve svece iz povijesti ljudskoga roda, od kojih su neki kanonizirani, proglašeni svetima i mnoštvo ljudi koji su bili sveti, a nisu kanonizirani. Na taj dan, 1. studenoga, znamo da se tijesno, molitveno povezuje i spaja Nebeska i Zemaljska Crkva. Mi na tu svetkovinu pred očima vjere imamo Općinstvo svetih koje u Vjerovanju ispovijedamo i kažemo da u njega vjerujemo. Uz to još izgovaramo da vjerujemo u uskrsnuće mrtvih i život vječni. Sve to spomenuto je predmet naše vjere. Dušni dan je 2. studenoga, kada se spominjemo svih vjernih mrtvih. Za oba dana možemo kazati da su liturgijski bogata sadržajima. Biti svet i slaviti Sve Svete znači slaviti one koji su ostavili pozitivan trag, ''trag na kamenu'', živeći kršćanske vrednote. Oni su nam ostavili snažan, originalni, pozitivni životni trag, pečat, po kojem su pokazali da je čovjek stvoreno biće i da se može živjeti po Božjim zapovijedima. Za te dane rekao bih da nisu tužni dani, nego dani ponosa. Te dane moramo biti ponosni na svetu Majku Terezu, na blaženog Alojzija Stepinca, na papu Ivana Pavla II. i ostale svece. Ali, isto tako na naše pokojne. Nema tu mjesta za tugu. Jasna liturgijska poruka kaže: ''Našim se vjernim mrtvima život mijenja, a ne oduzima". Dakle, moramo biti svjesni i vjerovati u tu činjenicu, u tu poruku. Svojevremeno mi je jedna vjernica priznala da se jako plašila smrti. Ali, kada je u propovijedi čula da je smrt samo most prijelaza iz ovozemaljskog u onostranost, vječni život, počeo je nestajati strah. Zato s ponosom možemo ići na grobove naših najmilijih.

U jednoj svojoj kolumni kažete, citiram: ''Na grobu nije nužan i potrebit plač, nužna je vjera i spoznaja da pokojnicima i sebi želimo najbolje tada kada molimo da im Bog bude milostivi sudac, da im dadne spokoj, mir, da njihovoj duši bude lako''. Ali, kako mi možemo znati da im je Bog odista dao taj toliko željeni spokoj?

Ako čitamo Novi zavjet, ako molimo i ako smo stekli osobnu osnovnu duhovnost, onda nema mjesta sumnjama. Zašto? Svaki naš najbliži: otac ili majka, brat ili sestra, ili netko drugi, nastojao je živjeti po savjesti. Nastojao je iza sebe ostaviti ne samo materijalna dobra, nego i duboki duhovni trag vrijednosti za koje je patio, molio se da budu dio njega i živio ih. Bog je milosrdan sudac. Ne sudi, niti će suditi kao strogi sudac. Za one kojima je Isus bio Istina, Put i Život nema straha, da neće dobiti spokoj. Ja vjerujem u spokoj umrlih, pokojnih. U mom rodnom mjestu kada ljudi razgovaraju o pokojnima, rijetko kada loše govore. Kažu: ''Bog mu daj, duši lako'.' A to je taj vjerovani spokoj.

Je li patnja nužna i neizostavna u životu svakoga čovjeka? I kako se nositi s njome, primjerice, ukoliko čovjek nije vjernik?

Moramo priznati da je patnja, isto kao i sreća sastavni dio ljudskog života. Da ne postoji osobni život satkan samo od uspona, nego da ima boli, rana i padova. Kada sam bio u bolnici zbog nekih tjelesnih teškoća, ostao sam zadivljen kako se od mene odlazeći kući oprostio jedan stariji gospodin. Vidio je da ja još ostajem u bolnici. Na odlasku mi je rekao: ''Hrabro! Iza noći dolazi dan". Možemo nadodati u duhu evanđelja, iza Velikog Petka dolazi uskrsnuće. Suobličeni smo liku, osobnosti Isusa Krista. Ako je on prošao patnju, ona i nas čeka, ali s vjerom u pobjedu. Kažu da je jedan kralj bio nesretan te je na dvor pozvao jednog mudrog čovjeka. Izjadao mu se i rekao da je nesretan čovjek. Što trebam činiti, da bude sretan? Mudrac nije ništa odgovorio, otišao je bez riječi. Vratio se za mjesec dana i poklonio kralju prsten na kojem je pisalo: ''I ovo će proći!''. Rekao je kralju: ''Često pogledaj taj prsten, kada budeš sretan, ili nesretan, zdrav ili bolestan, tada čitaj: I ovo će proći!''. Veliki problemi nastaju kada smo kao u bunaru sa svojom patnjom i kada se vrtimo u krug i ne mislimo da će ona proći. Ukoliko čovjek nije vjernik, također mora realno gledati na patnju. ''Per aspera ad astra''- ''Preko trnja, do zvijezda''. Nema čovjeka bez križa, čovjeka bez boli. U patnji i nevjernik može reći: ''I ovo će proći!''. A vjernik nadodaje: ''Uz Božju pomoć idem dalje, prema pobjedi patnje i zori uskrsnuća''.

Poznati ste kao veliki humanist, ali i čovjek koji kritički progovara i o stanju u našem društvu i u samoj Crkvi. Krenimo od ovoga prvoga - što kao čovjek osjećate kada vidite osiromašene ljude oko sebe, koji doslovce preživljavaju, ne znajući što im nosi sutrašnji dan, razočarani, beznadni, čak otupljeni?

Kada vidim osiromašene ljude oko sebe, teško mi je. Pitam se, zašto? Na to zašto ima niz odgovora. Jedan je svakako loše ''posloženo hrvatsko društvo'', u kojem kao sekulariziranom društvu, nažalost, nema mjesta za katolički socijalni nauk. Nema mjesta za prevladavanje velikog jaza između bogatih i siromašnih. To mi je pokazatelj da postajemo, ili smo već postali bolesno društvo: ''u glavi i u udovima'', na vrhu i u bazi, rekao bih u cjelini. Kako? U Hrvatskoj je sve manje čestitih ljudi: u politici, u poduzetništvu, u medijima, u školstvu, u sudstvu, itd. Recimo, u medijima! Karikaturist Otto Reisinger jednom je rekao: ''Mediji su nekad odgajali ljude, danas ih zabavljaju, ili čak ponižavaju i omalovažavaju''. Malo je čestitih novinara koji konstruktivno pišu. Puno je više onih koji još više svojim pisanjem unose duhovni nemir u narod. Broj siromašnih se povećao, ili povećava, jer nema čestitosti. Već je blaženi kardinal Alojzije Stepinac 1943. godine primijetio da je malo čestitih Hrvata. To se vidi iz njegova govora studentima: "Jer znate li drage akademičarke i akademičari, kako izgleda valjan čovjek, za kojim toliki uzdišu? Za kojim uzdiše i Crkva i domovina? Tip valjanog čovjeka nije niti farizej, niti carinik, nije ni mason ni boljševik, nije ni kapitalist ni proleter, nije ni 'drug', ni 'drugarica', ni demokrat! Nego je tip valjanog čovjeka, kakva očekuje kao ozebao Sunca i Crkva i domovina, onaj, kojega nam predstavlja ne ljudska, nego Božja mudrost riječima: Deum time et mandata eius observa; hoc est eni omnis homo! Boga se boj i zapovijedi njegove vrši, to je potpun čovjek! ( Prop.12,13) Eto, na tome se lomi sve! Sasvim su besmisleni i najljepši programi, prije nego se sagne ponizno glava pa bila najučenija, pred Stvoriteljem svijeta". Žao mi je što nema puno čestitih poduzetnika koji ne zakidaju, ili daju mizerne plaće radnicima. Žao mi je što ima premalo čestitih političara pa glasaju kako odluči vrh stranke, a ne po svojoj katoličkoj savjesti i slušajući glas naroda. Žao mi je što su kristalno jasni sudski procesi vođeni od nečestitih i sporih sudaca dugotrajni. Ali, isto tako mi je žao što u Crkvi ima premalo onih koji bi svjedočili, govorili i propovijedali kratko i jasno kao blaženi Alojzije Stepinac. Zbog toga nam je loše, i imamo sve više razočaranih Hrvata i siromaha.

Kako vjera i ufanje mogu pomoći čovjeku koji nema za plaćanje računa? Koliko bi on trebao izdržati sa svojom vjerom u trenutku kada mu iskopčaju struju, ili nema što svojoj djeci staviti na tanjur?

Živjeti bez struje i nemati što staviti djeci na tanjur grozna je životna situacija. To je situacija boli, tuge i razočaranja. Sjećam se da sam prije nekoliko godina doživio na župi u razgovoru s jednom ženom srednje životne dobi, izjavu: ''Kada ste, velečasni, išli na blagoslov kuća, ja sam posudila sto kuna da vam dam za blagoslov kuće''. Ostao sam šokiran. Neki u kući nemaju ni sto kuna. Po našim selima puno je samaca u samačkim domaćinstvima. Negdje po župama čak jedna trećina domaćinstava samačka su domaćinstva. Teško se nadati u društvu koje postaje sve više egoistično, gdje nema empatije. Ja osobno vidim često vjeru i nadu u tim ljudima i u njihovim očima. Hrvati su trpeći narod, znaju puno trpjeti, sve i svašta. Znali su mi reći: ''Samo nam Bog neka da zdravlje i sve će se riješiti''. Siromašni ljudi koje spominjete nisu izgubili vjeru i nadu, ali pamte one koji su ih izrabljivali, ili ih još uvijek izrabljuju. Nažalost, moraju trpjeti, boriti se za osnovno u životu: da imaju struju, vodu i osnovne namirnice. S jedne strane imamo hedonizam i konzumerizam neviđenih razmjera, a s druge strane stare i bolesne samce po selima i gradovima za koje se brinu susjedi i prijatelji, a ne njihova djeca i unuci. Ima svega i svačega. Ali, nada i vjera ostaju.

Je li veliki grijeh - ne vjerovati? Ili je to, kao i većina stvari u životu, stvar osobnog izbora pojedinca?

Vjerovati ili ne-vjerovati je osobna stvar pojedinca. To je stvar osobnog izbora i obiteljskog odgoja. Tako netko tko nije vjernik, živi po svojoj savjesti. Nadam se da ju je dobro oformio i da je tolerantan prema vjernicima, a oni isto tako prema njemu. Žalosna su prozivanja: ''Ti si nevjernik, a ti si zadrti vjernik''. Živjeti po dobro oformljenoj savjesti znači biti na dobrom putu, makar netko nije vjernik. Ne-vjerovati pitanje je osobne savjesti.

Znam da je kompleksno pitanje, možda i nezgodno, ali, možete li nam opisati sadašnji trenutak Katoličke crkve u Hrvata? Ispunjava li ona svoju zadaću, ili je, kako mnogi tvrde, a da čak nužno i nisu ateisti, dapače, upravo suprotno, vjernici su, na neki način ''izdala'' svoje stado, baveći se sama sobom?

Kada kažemo Katolička Crkva u Hrvata, moramo misliti na čitavi vjernički korpus, na sve krštenike, na sve članove Crkve, a ne samo na kler i Kaptol. Mediji, pisani i elektronski često pod pojam Crkva stavljaju samo svećenstvo i biskupe, a Crkva su svi vjernici zajedno s klericima. Ja ne bih rekao da je Crkva izdala svoje stado, ako se misli na klerike. Možda nije dovoljno glasna i jasna u vezi svih događanja u hrvatskom narodu. Možda bi još više trebala ukazivati na probleme unutar hrvatskog društva. Šteta što nam nije baš u svemu ''kompas'', orijentir blaženi Alojzije Stepinac kako nam je preporučio sveti papa Ivan Pavao II. na Mariji Bistrici. Kada čovjek čita blaženikove propovijedi, vidi se njegova velika hrabrost, dobro poznavanje i analiza Hrvata katolika. Čini mi se da bi trebalo danas vrlo jasno reći: ''Kakav si ti katolik, kakav demokršćanin, ako ne slušaš glas naroda i ne glasaš po svojoj vjerničkoj savjesti, nego glasaš kako glasa stranačka mašinerija''. Smatram, kada bi danas u Hrvatskoj bio živ i kao pastir djelatan kardinal Alojzije Stepinac, da bi puno toga jasno i glasno verbalno ''odrezao'', kao što je to činio u svoje vrijeme. Moralna baruština u Hrvatskoj izazov je za Crkvu i to ne samo za biskupe i svećenike, nego za sve članove Crkve u Hrvata. To što ima i čini nam se vrlo malo čestitih Hrvata, koji prigibaju glavu pred Stvoriteljem i žive kako treba, a veliki dio ne, nije samo problem biskupa i svećenika, nego svih Hrvata katolika. Često se piše o bogatoj Crkvi u Hrvata, što je samo djelomična istina. Ali, nitko ne piše o svećenicima, župama i župnicima koji ne mogu pokrivati osnovne troškove. Crkva po svojoj hijerarhiji solidno ispunjava svoju zadaću prema onim mogućnostima koje ona ima trenutno u hrvatskom društvu.

Što kažete na zamjerke da Crkva više troši na svoje potrebe, nego li na one kojima treba biti posvećena? Ili javnost nije dovoljno informirana o tome što sve i na koje načine Crkva pomaže u ovim teškim, turobnim godinama?

Ja ne bih rekao da Crkva više troši na svoje potrebe, negoli na vjernički puk. Crkva u Hrvata konstantno djeluje karitativno. Postoje mnoge pučke kuhinje koje su pod patronatom Crkve. Ne zaboravimo tihi rad i pozitivno karitativno djelovanje mnogih svećenika i redovnika. Oni sami sebe ne reklamiraju, a medijima to nije vijest. Mnogi vjeroučitelji pozitivno karitativno djeluju preko školske djece. Sjećam se da smo na jednoj župi uoči Božića i Uskrsa posjećivali stare i nemoćne u privatnom domu. Javnost nije dovoljno i dobro informirana. Zašto? Zato što medijima nije vijest da svaka župa ima župni karitas koji djeluje, ali je strahovito dobra vijest da je svećenik kupio Mercedes. Ali, nije vijest da dan-danas neki svećenici nemaju auto, ili voze ''staru krntiju''. Ponavljam izjavu karikaturista Otta Reisingera: ''Mediji su nekada odgajali, danas zabavljaju, ili čak podcjenjuju i omalovažavaju ljude''. Zapitajmo se koliko je blata bačeno na Crkvu i klerike u zadnjih 20 godina. U nekim segmentima postajemo netolerantno društvo. Srbi, koliko znam, ne bacaju blato na pravoslavnu Crkvu. Putin ne baca blato, a ni novinari u Rusiji na rusku pravoslavnu crkvu. Srbi i Rusi cijene svoju pravoslavnu crkvu i sve ono što ona čini za samostojnost, narodni dignitet i ponos. Samo senzacijama sklon i nevaljan novinar, koji nije čestit, traži samo skandale. Slovenci kažu: ''Lahko je podret, al je teško zazidat''. O svakom čovjeku pa tako i Crkvi treba pisati pozitivno i negativno, a ne samo negativno. Zar ne? Budimo konstruktivni, a ne destruktivni. Na Dušni dan bio sam na Misi za pokojne hrvatske branitelje. Svetu misu je na Jarunu predvodio msgr. Juraj Jezerinac, biskup u miru. Nakon mise, uz crkvu su položeni vijenci u čast pokojnih branitelja i izmoljena je molitva za sve branitelje. Kada se dvadesetak svećenika vraćalo u crkvu, jedna gospođa koja nije bila na misi, glasno je komentirala: ''Završila je predstava!''. Ničim izazvana, imala je potrebu provocirati.

Što je potrebno kako bi se ljudi u Hrvatskoj, izmrcvareni ratom, poraćem, razočarani političkim elitama, zgroženi i zgađeni besramnim kriminalom kojim je zemlja stvorena u krvi gotovo do kamena sravnjena, krenuli putem obnove? Ne samo duhovne, već i moralne, ali i egzistencijalne? Lustracija za koju se zalažete?

Nakon svega što ste spomenuli, ja sam i dalje za lustraciju. Lustracija je prvi korak, kamen temeljac kompletne obnove svega u Hrvatskoj. Sramota je da su sve zemlje nekadašnjeg istočnog bloka i socijalističkih zemalja provele potpuno, djelomično, ili tek zakonski započele lustraciju osim Slovenije i Hrvatske. Tu leži bit problema. Mreža udbaša i onih koji ne vole Hrvatsku toliko je jaka da se lustraciju može teško započeti i provesti. Ne dira ih to da su sve zemlje provele, ili provode potpunu, ili djelomičnu lustraciju. Konačno bi jedna stranka, ili narod trebao pokrenuti to pitanje. Ne mogu Hrvatsku voditi, o njoj pisati, biti u školstvu, ili sudstvu oni koji su nekada radili protiv Hrvatske. Kakvi su to rodoljubi koji su nekad radili protiv Hrvatske, a danas su na položajima, da ne govorim o bogoljublju. To njih ne zanima. Kada sam bio u JNA, jedno popodne mi je za vrijeme čišćenja okoliša kasarne pristupio vojnik Josip iz okolice Siska. Prezime mu ne želim spomenuti. Obratio mi se: ''Znaš li Vlado da sam ja zadužen od kapetana za bezbednost da te pratim, što govoriš, što radiš, gdje se krećeš i ideš li u crkvu''. Rekao sam mu: ''Hvala, drago mi je da znam''. Pitam Vas kakav je to rodoljub, koji se stavio u stanje praćenja Hrvata, budućeg svećenika? Nikakav! Da me je pratio Srbin, Slovenac, Albanac, Turčin, ne bih se čudio. Ali, da Hrvat katolik prati Hrvata i odaje informacije o meni, to mi je nezamislivo. Tako je bilo u JNA! Jeste li ikada čuli da je negdje Židov radio i otkucavao Židova, ili da je Albanac otkucavao Albanca? Mislim da niste! Pitam se kako se oni udbaši koji su još uvijek u službi mogu zalagati za Hrvatsku, a 1982. god. htjeli su me zatvoriti zbog hrvatskog grba? Ne mogu vjerovati da su nekada mrzili, a danas vole šahovnicu i Hrvatsku. Ne treba se tim ljudima osvećivati, niti je lustracija osveta. Lustracija je čišćenje, oslobađanje od onih koji i dan danas više vole i štite petokraku od hrvatskog grba. Za takvu se Hrvatsku nismo borili, kažu branitelji. Treba pod hitno otvoriti arhive tajnih službi, dok ih oni ne spale, da se zna istina o svakom Hrvatu, pogotovo onima koji su se okretali kako je vjetar puhao. Neka vođenje Hrvatske mirnim putem prepuste novim, mladim ljudima bez udbaškog pedigrea. Zar moramo stalno biti na oprezu i nesigurni kao narod od tih trovača međuljudskih i političkih odnosa u kojima se osjeća miris komunizma? Lustrirati treba školstvo, sudstvo, sve sfere društva. Pogotovo one koji se danas smatraju velikim Hrvatima, a zapravo su poput spomenutog Josipa rovarili protiv Hrvata. Nema ni materijalne, ni kvalitetne duhovne obnove Hrvatske bez provođenja lustracije. Naše političke elite kako ih zovete, zapravo su, kako slušam po nekima dno dna. To se pokazalo kroz korupciju i razne afere: ''Ja, pa opet ja'', a radnici i opći interes poduzeća, ili Hrvatske na zadnjem su mjestu. Da je lustracija dobar potez pokazatelj su zemlje koje su provele potpunu ili djelomičnu lustraciju.

Koliko ima licemjerja u samom hrvatskom društvu, ali i u Katoličkoj crkvi?

Licemjerje je neizbježno. Njega ima u hrvatskom društvu i Katoličkoj Crkvi kao zajednici vjernika. Koliko ga ima, teško je reći. Ono se ne da mjeriti, ali je vidljivo. Moramo priznati i biti iskreni da smo svi ponekad, ili u nekom periodu života licemjeri. Vi i ja smo isto u nečem i ponekad licemjeri. Možda će netko kazati za ovaj naš razgovor da je licemjeran. Nismo savršeni, ni Vi, ni ja. Licemjerje nije tolika opasnost za Hrvatsku, kao što je veliki nedostatak pravog, istinskog rodoljublja i bogoljublja.

Uvijek me zanimao odgovor na pomalo nespretno pitanje, ali Vi ćete razumjeti: oni koji su nas pokrali, izdali, prodali, iznevjerili, učinili nam zla, zar se ne plaše Boga? Ili, ako ne vjeruju, zar ne shvaćaju da ništa nije vječno, a da je ''oteto uvijek prokleto''?

Oni ne vjeruju u Boga. Ili nisu sreli i doživjeli kroz molitvu osobno Boga. Riječ je o tradicionalistima, vjernicima po krsnom listu, bez vjerskih praktika: mise, sakramenata i osobne duhovnosti. U mom mjestu su stari ljudi znali reći: ''A kaj će mu to sve, ne bu niš odnesel na onaj svijet''. Tako su razmišljali priprosti težaci, ali tako ne razmišljaju likovi koje ste spomenuli. Iz strahovite pohlepe pokrali su velika bogatstva i osigurali život sebi i potomcima do trećeg koljena. Ali, dobro ste rekli: ''Oteto je proklet''. Već njihova djeca i unuci će to rasprodati, ili upropastiti. Ne plaše se oni Boga, ni ljudi, niti imaju srama. Njima nije cilj biti čestit čovjek. Cilj im je zadovoljiti egoističnu pohlepu. Boga se boje profinjene duše. Strah pred Bogom nemaju, jer oni žele biti bogovi, žele da im se ljudi dive. To se moglo primijetiti po nastupima, izjavama pred kamerama. Takvi likovi se ne crvene, za njih nije ništa grijeh, oni sve gaze, samo da bude zadovoljena njihova pohlepa i snobizam. Svojevremeno sam bio u jednom društvu gdje se raspravljalo o tome kako čovjek može biti opijen, ili pijan. Vrlo mudro je konstatirao jedan od sugovornika. Pokazao je na bocu vina i rekao: ''Kada se ovoga napiješ, drugi dan si trijezan''. A potom je pokazao na kruh i rekao: ''Ako se ovoga napiješ, ne trijezniš se više''. Opijenost materijalnim dobrima. Tako je to s našim tajkunima i ratnim profiterima. Nikada im dosta. Nemaju moralnih, materijalnih, nikakvih granica.

Kažu da Sotona već dugo uništava sve ljudske vrijednosti u svijetu, no, što taj uvriježeni pojam zapravo znači? Sotona koji nema nekakva krila i crni plašt, već Sotona kao iskonsko Zlo?

Sotona kao takav postoji. Dokaze za to imamo u Bibliji. Za dobro razumijevanje što Sotona radi, kako djeluje u svijetu, vrijedno je pročitati knjigu ''Ispovijest otpalog anđela''. Knjiga je izišla u Beogradu i pisana je ekavicom. U svakom slučaju, to je izvrsna knjiga pisana za naše vrijeme. Čovjekovo srce je u biblijskom smislu mjesto odabira Božjeg blagoslova, ili prokletstva, Boga, ili Sotone. Svojevremeno je pokojni kardinal Franjo Kuharić nama svećenicima jednom prilikom rekao: ''Najveći problem današnjice je da čovjek ne prepoznaje i raspoznaje što je grijeh''. Zamislite čovjeka za kojega ništa nije grijeh, ni zlo. Sve može opravdati i sve je dopušteno. Preko takvih ljudi djeluje Sotona. Iz spomenute knjige ću Vam izreći nekoliko citata koji se odnose na brak, pitanje čovjekove spolnosti, televiziju. U knjizi govori đavao. Knjiga je tako koncipirana da đavao opisuje kako on djeluje. 1. O braku: ''Poticao sam ljude da prije svega misle na sebe: Na svoju dobrobit. Na svoje zadovoljstvo. Tako da zbog toga čak i zakidaju jedno drugo. Što sam više u tome uspijevao, to je sve više nestajalo i poštovanje prema bračnom drugu. Zatim je i nestajalo ljubavi''. Str. 102. 2.Pitanje čovjekove spolnosti: ''Od samih početaka ljude sam uspio navesti na to da ispunjenje svojih požuda nalaze u spolnim odnosima s istim spolom. Homoseksualnost sam uspio, kao najsramotniji oblik spolne zajednice, održati do danas''. Str. 105. Čovjek nije više ''animal rationale'', nego obična životinja bez pameti. ''Zato ćeš danas krajnje nemoralne muškarce i žene čuti kako govore da su oni vjerni Stvoritelju. Homoseksualac– vjeran Stvoritelju, porno glumica– vjerna Stvoritelju, svingeri– vjerni Stvoritelju. Svi idu u crkvu...''. Str. 105. 3.televizija: ''Najjači medij pomoću kojeg ću pokoriti cijelu zemlju jest upravo televizija. Nitko njezinom utjecaju ne može pobjeći. Posredstvom nje najbolje iskorijenjujem savjest u svakom području tvoga života. Ni ne shvaćaš kako si zapleten u tu moju mrežu... Služim se najutjecajnijim medijima: televizijom i novinama. U novije vrijeme i internetom''. Str. 108. Mislim da vam više ne moram govoriti o Sotoni, ili iskonskom zlu, kako Vi kažete. Vrag djeluje milenijima, posebno je prikriveno njegovo djelovanje u naše vrijeme. Mnogi su pod njegovim utjecajem.

Protivnik ste Europske unije, nazivate je ''poganskom nemoralnom močvarom i kulom babilonskom''. Zašto? Raspada li se ona pred našim očima, ili se zapravo već raspala?

Ne bih baš tako rekao da sam protivnik Europske unije i zbližavanja naroda. Protivnik sam poganske eu-nemoralne močvare. Ja sam za Europsku uniju kako su je zamislila trojica osnivača. A to je da bude prožeta kršćanskom tradicijom i oduhovljena kohezivnom snagom kršćanstva. Ali, to nažalost nije, niti će biti. Sjetite se da je pred jednom zgradom Europske unije kip poganske božice božice Aštarte, koja jaše na konju Nimrotu. Jedna od zgrada Europske unije napravljena je po nacrtu kule babilonske. Na kovanicama eura poganski su simboli. O čemu mi to govorimo? Europska unija širi poganstvo, a zabacuje kršćanske korijene koje su favorizirala trojica osnivača EU. Ona se počela raspadati onda kada je okrenula stranicu prema poganstvu. Zaštitnik Europe je, koliko znam, sveti Benedikt, a ne poganska božica Aštarta. Zar nije tako? Kao što brak zasnovan samo na materijalnim datostima između dvoje ljudi bez duhovnih vrijednosti ne opstaje dugo, tako ne može ni EU. Raspada se, to je vidljivo! EU nameće svima zakone, kao u feudalizmu. Ima li kakvih kohezivnih duhovnih vrijednosti, programa, na kojima ona može počivati i razvijati se? Nema! EU je bez duše, bez duhovne kohezivne snage.

Svjedočimo li posljednjih godina nekim novim Križarskim ratovima i sumraku civilizacije?

Ja mislima da su Križarski ratovi u naše vrijeme nemogući. Više ne postoji takav odnos Crkve i država, kao u doba Križarskih ratova. Politiku mnogih država u svijetu, pogotovo u Europi vode neoliberlne stranke, a ne demokršćanske stranke. Rekao bih da je više riječ o, kako Vi kažete, sumraku civilizacije, koja potaknuta novim svjetskim poretkom čini inverziju u lošem smislu i pravcu svih normalnih moralnih zasada i vrednota.

Što kažete o podijeljenim mišljenjima i u samoj Crkvi oko pape Franje? Govore da je ''preliberalan'', da je čak ''lijevi papa'', da je izdao katoličanstvo i da na neki način ruši čvrsto sagrađeni višestoljetni ustroj same Crkve. Jesu li te tvrdnje doista utemeljene, jer, djelomično zvuče prilično zastrašujuće?

Po mom sudu i procjeni papa nije ''preliberalan''. On je došao iz sasvim drugačijeg kršćanskog okruženja, negoli što je naše europsko kršćansko okruženje pa je zato nekima neshvatljiv. Papa Franjo ne ruši baš ništa, niti hoće nešto srušiti. Ono po čemu je originalan i što se meni osobno sviđa jest očekivanje veće bliskosti između klerika i laika, između biskupa, svećenika i vjerničkog puka. Izdvojio bih papinu rečenicu: ''Pastir mora mirisati po ovcama'', što je sasvim u redu. Svećenici i svi klerici zasigurno u ovom i svakom drugom vremenu moraju osjetiti i znati koje su radosti, nade i problemi vjerničkog puka. Živjeti s narodom, a ne biti na distanci. Za neke je to lijeva orijentacija. Ali, papa Franjo je na liniji II. Vatikanskog koncila. Kao Pastir i moralna vertikala očekuje i propovijeda uosobljenu i praktičnu vjeru. Papa Franjo ništa ne ruši, niti je ''lijevi'', ni ''desni'' papa.

I na koncu, u vremenu materijalizma, laži i izdaje u kojima živimo, koliko se uopće isplati biti pošten i iskren? Pitanje je to koje sebi svakodnevno postavljaju mnogi, ali kakav bi mogao biti odgovor?

O poštenju, zapravo o čestitosti sam Vam progovorio preko citata iz propovjedi blaženog kardinala Alojzija Stepinca upućenu 1943. godine studentima i studenticama. Možemo imati super odgojne programe i razne kurikulume, ali ako kao većinski katolički narod, kao Hrvati nismo prignute glave pred Stvoriteljem i ne poštujemo katolički moral, ako nismo pošteni i iskreni, kako Vi kažete i čestiti u pokušajima i stvarnosti kao pojedinci i narod, sve ostaje i postaje gusta magla. A u toj magli nejasne orijentacije, nažalost, žive ne samo katolici, nego i ostali dio građana Lijepe naše. Pitanje je: Želimo li biti guske u magli, ili čestiti ljudi? Ja sam za iskrenost, poštenje i čestitost.