Vlatka Vukelić za Direktno: Hrvatska se suočila s nacističkom prošlošću, a komunističku potpuno ignorira

Vlatka Vukelić na Fakultetu hrvatskih studija nositeljica je kolegija antičke povijesti i onih vezanih uz hrvatsku povijest druge polovice 20. stoljeća, kao što su Kultura pamćenja i mjesta sjećanja, Jugoslavenski komunistički zločini, Demokratske promjene u Republici Hrvatskoj i sl. Također, u lipnju 2022. godine bila je članica Organizacijskog odbora Međunarodnog znanstvenog skupa - Važnost europskoga sjećanja za europsku budućnost: Komunistički zločini. Skup je iznjedrio i Zbornik radova "Komunistički zločini I" koji je nedavno predstavljen u Matici Hrvatskoj.

Nadalje, Hrvatska je pristupanjem Europskoj uniji 2013. i s godinama koje su uslijedile prihvatila cijeli niz deklaracija i rezolucija kojima se države članice potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava.

Kao stručnjakinja u navedenom području, povodom Europskog dana sjećanja koji se u Hrvatskoj obilježava 23. kolovoza, za portal Direktno profesorica Vukelić govorila je o hrvatskom putu prihvaćanja vlastite prošlosti, iskazala mišljenje o stvarnom stanju u znanosti po pitanju sjećanja na totalitarne i autoritarne režime i njihove žrtve te odgovorila kako Hrvatska stoji u odnosu na druge europske države sa sličnim povijesnim kontekstom.

Također, Vukelić je ekskluzivno za Direktno objasnila kakva je situacija s njenim imenovanjem za dekanicu Fakulteta hrvatskih studija nakon snažnih medijskih i političkih pritisaka koji su pratili njeno imenovanje.

Hrvatski sabor 2006. godine donio je Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. Jedna od točaka Deklaracije je ohrabrivanje povjesničara širom svijeta "da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri što se dogodilo". Jeste li Vi kao povjesničarka u svom radu u praktičnom smislu osjećali to "ohrabrenje" prilikom istraživanja?

Kako su za povijest uvijek važni uzrok i posljedica, moramo razumjeti uzroke inicijative o donošenju Deklaracije iz 2006. godine. Prije svega, moramo imati na umu kako naši političari, "opinion makeri", javni djelatnici, slavne ličnosti i ostali nisu bili inicijatori ove deklaracije. Ona je nastala/donesena kao posljedica društvenih trendova na razini Vijeća Europe.

Pitanje zločina koji su počinjeni u komunističkim društvima nakon Drugog svjetskog rata zaokuplja interes europske javnosti još od pada Željezne zavjese, međutim ne i hrvatsko društvo, iako se većinski smatramo dijelom europskog identitetskog korpusa. Vijeće Europe prvo je tijelo koje je započelo s analizom pitanja komunističkih zločina te je u rasponu od deset godina (1996.-2006.) donijelo dvije rezolucije koje su upozorile na potrebu uklanjanja nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava i potrebu osude zločina koji su počinjeni pod okriljem tih sustava.

Kako vidimo, ovo je bio model kojem se, tek nakon poticaja "iz vana" priklonila i formalna hrvatska politika. Dakle, Vijeće Europe, kao najstarija europska organizacija čiji je cilj jačanje suradnje i jedinstva na europskom kontinentu, promicanjem ljudskih prava i temeljnih sloboda, demokracije i vladavine prava, trebalo nas je "pogurati" da kroz pitanje vladavine prava razmotrimo vlastitu prošlost. Vijeće Europe i Europski parlament vrlo su jasno osudili totalitarne režime koji dijele iste značajke: grubo kršenje temeljnih ljudskih prava i nepoštovanje načela pravne države.

Na razini struke, a što ste konkretno pitali, dogodili su se prvi pomaci, u obliku početaka istraživanja i objavljivanja zbornika dokumenata s građom koja ukazuje na masovna kršenja ljudskih prava tijekom režimskog komunizma, no to je u osnovnim crtama bio početak koji se nikada nije kvalitativno ni kvantitativno nadogradio, kada je historiografija u pitanju.

Naime, u edukacijskom smislu nisu učinjeni ozbiljniji pomaci, poglavito u dijelovima gdje se programski, kroz znanstvene institute, moglo educirati i zaposliti mlade kadrove specijalizirane za istraživanje komunističkih zločina. Da zaključim, duh Deklaracije koji govori o "nastavku istraživanja" komunističkih zločina je pretenciozan, jer on de facto metodološki nije niti započeo.

Dalje, u sustavu znanosti i obrazovanja danas, nema naročitog poticaja za istraživanje ovih tema, pa recimo nemate posebne nagrade za tu vrstu historiografskih radova, nemate prednost pri financiranju znanstvenih ili stručnih projekata koji se tematski vežu za komunističke zločine, odnosno, u istraživačkom smislu, tema istraživanja komunističkih zločina kroz relevantne institucije nije prepoznata kao tema od naročitog značaja te se odredbe Deklaracije iz 2006. godine ili ignoriraju ili namjerno izbjegavaju.

Niti jedna institucija još nije ustanovila godišnju nagradu za znanost (koja bi se zvala "Krunoslav Draganović" ili "Filip Lukas") za poseban doprinos u istraživanju komunističkih zločina, koja bi recimo osigurala objavu, financiranje, nagradu i medijsku promidžbu nagrađenoga rada od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja ili hrvatskih sveučilišta. 

Republika Hrvatska je ulaskom u Europsku uniju prihvatila više rezolucija Europskog parlamenta i Vijeća Europe o važnosti sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Koliko je to prihvaćanje zaista doprinijelo suočavanjem s prošlošću i istraživanjem ratnih i poratnih zločina? Kako Hrvatska stoji u odnosu na ostale članice Europske unije?

Hrvatska se je suočila s nacističkom prošlošću, no potpuno se ignorira totalitarna komunistička prošlost, iako nas rezolucije europskih tijela i na to obvezuju.

Primjerice, Europski je parlament 2. travnja 2009. godine usvojio Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu, koja naglašava kako je dominantno povijesno iskustvo u zapadnoj Europi nacizam, dok su srednja i istočna Europa doživjele i komunizam i nacizam, pa se razumijevanje mora poticati u odnosu na dvostruko nasljeđe diktature tih zemalja. Druga rezolucija na razini EU je Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. godine o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe. Ona navodi kako su nakon poraza nacističkog režima i završetka Drugog svjetskog rata neke europske zemlje mogle provesti obnovu i započeti proces pomirenja, dok su druge europske zemlje ostale pod diktaturama, zbog čega su im sloboda, suverenitet, dostojanstvo, ljudska prava i društvenogospodarski razvoj bili uskraćeni.

Stanje u europskim državama sličnog povijesnog konteksta je znatno bolje. Tamo su aktivnosti povezane s osvješćivanjem i obrazovanjem o zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi provođene u afirmativnom institucijskom i medijskom okruženju.

Muzeji posvećeni zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi postoje, primjerice, u Češkoj, Estoniji, Mađarskoj, Latviji, Litvi i Rumunjskoj. U RH ne postoji takva institucija. Te su zemlje i relativno brzo uklonile sve simbole povezane s njihovom komunističkom represivnom prošlošću (npr. promjena imena ulica, uklanjanje simbola s javnih mjesta itd.), dok smo u RH još prije samo nekoliko godina imali pravu javnu dramu oko promjene naziva Trga republike Hrvatske. Odnosno, svijest o komunističkim zločinima te o represivnoj i totalitarnoj naravi ovoga sustava gotovo i ne postoji.

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata ustaše su počinili zločine nevjerojatnih razmjera. Isto je činila i NOVJ (Jugoslavenska armija) u ratu i neposrednom poraću. Postoji li danas u Hrvatskoj politička volja za istraživanjem i ekshumacijom posmrtnih ostataka tih žrtava?

Ne mogu reći kako postoji politička volja za istraživanjem ovih zločina. Općenito arheologija suvremenih sukoba svodi se na parolu "dosta nam je ustaša i partizana" pa se stječe dojam društveno-političke apatije. Stava sam kako je veliki problem nepostojanje kadrova koji bi istraživali ovakve zločine, kao i ne postojanje institucije koje bi kao usko specijalizirane ustanove istraživale ovakve zločine i koje bi se bavile samo i isključivo ovim temama.

Istraživanje bilo kojeg zločina je zahtjevan posao, zamislite onda kako izgleda istraživanje zločina počinjenog prije 75 godina, o kojem imate samo indicije. To nije posao koji možete raditi usput, između nastave, seminara i konzultacija ili koji možete pretvoriti u istraživački hobi koji radite preko udruge.

Kada se problemu pristupi sistemski sustavno i ozbiljno te kada se istraživače zločina shvati kao istraživače prošlosti koji prikupljaju dokaze o njihovu počinjenju, lišenih ideološke patetike, doseći ćemo pozitivne pomake u istraživanjima.

Europski parlament 2019. godine donio je Rezoluciju o važnosti sjećanja za budućnost Europe u kojoj se osuđuju ekstremističke i ksenofobne političke snage te njihovo propagiranje rasizma, antisemitizma i mržnje prema manjinama. Shodno tomu, smatrate li da su neke ekstremno desne političke opcije u Europskoj uniji koje dobivaju na snazi, poput njemačkog AfD-a, prijetnja za demokratski razvoj i svojevrstan korak unazad?

Ovo je političko pitanje, što znači kako ne mogu dati kvalitetan odgovor na pitanje. Ali, mogu ga dati sukladno povijesnim procesima koji se, na neki način, ponavljaju u različitim intervalima. Uglavnom je to uvijek princip akcije-reakcije. Tako su "ekstremno desne političke opcije" u pravilu odgovor na djelovanje "ekstremno lijevih političkih opcija". Mogu se samo nadati kako neće biti prijetnji demokratskom razvoju Europe, jer su prijetnja ovome razvoju i lijevi i desni ekstremi.

Kada se napravi puni krug, oni su zapravo istovjetni u svojoj ideologiji i oba ta krajnja pola predstavljaju jednake sustave kršenja ljudskih prava i sloboda. Upravo bismo kroz povijest trebali razumjeti koliko je to pogubno za društva, a pogotovo za Europu koja je u oba svjetska rata podnijela najveće terete, ako promatramo omjere poginulih na ukupan broj stanovnika ili ako analiziramo opseg ratnih razaranja, s obzirom na razinu dosegnutog urbaniteta.

Smatrate li da se u hrvatskom obrazovnom sustavu dovoljno pažnje prosvjećuje temama ratnih i poratnih zločina neovisno o tome tko je za njih odgovoran?

Ako je riječ o obrazovnom kurikulumu osnovnih i srednjih škola tu imamo situaciju da je nastava povijesti uopće dovedena u pitanje u strukovnim školama. U tom smislu, jedva se obrade osnovni sadržaji na razini faktografije, a kamoli ovako specifična tema.

Kroz tematske jedinice, poput, povijest zločina ili slično, mogao bi se tematski obraditi i ovaj segment, no za početak, netko treba složiti jasno definiranu kurikularnu formu. Koga će agencije MZO odabrati za ovaj posao, tko će biti provedeni subjekti te tko će ih educirati i opet ostaju otvorena pitanja.

Odnosno, vjerujem kako ste iz svega shvatili moju osnovnu poruku – proučavanje komunističkih zločina i implementacija rezultata ovih istraživanja u ukupni korpus znanja projekt su od općeg, a ne pojedinačnog značaja, a sukladno tomu nužna mu je potpora same države. 

Na kraju, prošle godine bili ste izabrani za dekanicu Fakulteta hrvatskih studija, ali nikad potvrđeni od strane Senata Sveučilišta u Zagrebu. Gdje je zapelo i kakvo je sada stanje s Vašim imenovanjem?

Ne znam gdje je zapelo. Zadnje što znam jest da je formalna politika, odnosno zagrebački SDP vršio strahoviti pritisak na institucije relevantne za postupak potvrde moga izbora. Iako je riječ o zakonski nedopustivom presedanu, nije mi poznato da je ikoja javna institucija kojoj je kontrola ovakvih subverzivnosti u opisu djelatnosti i obveza, provela istražne radnje ili reagirala na ikoji relevantan način.

Naime, da ovaj pritisak nije proizveo višemjesečni zastoj u postupku, mogli bismo zaključiti kako nije ostvaren utjecaj. Međutim, s obzirom na to da se zastoj dogodio, ovdje imamo preduvjete za sumnju u postupak kršenja autonomije Sveučilišta, kao i za zlouporabu političkog utjecaja. Je li u pitanju kršenje ljudskih prava, diskriminacija na po cijelom nizu osnova, pa čak i ona spolna, po meni jest. Javne institucije koje bi trebale voditi računa o tome da se ovakve anomalije u hrvatskome društvu riješe, također se nisu oglasile.

Primjerice, obratila sam se Agenciji za zaštitu osobnih podataka, ispunjeni formular poslala preporučeno s povratnicom koja se uredno vratila – odgovora bez. Uopće, nikada mi službeno nije ništa priopćeno niti sam dobila ikako službeno obrazloženje od ijednog relevantnog subjekta, a što možemo smatrati važnim za navedeni postupak. 

Rektoru zagrebačkog Sveučilišta dostavila sam pisano obrazloženje na neke od lažnih medijskih konstrukcija. Je li ono uopće razmatrano i po kojoj osnovi bi to bilo nužno, ne znam. Također, ne vjerujem ni u glasački inženjering, odnosno situaciju u kojoj se čeka 1. listopada i preuzimanje dekanskih ovlasti od strane novoimenovanih dekana, jer Senat u mome predmetu nema izbornu ovlast, već je u pitanju potvrda na konstitutivnoj razini. Ako do iste ne bi došlo, to bi zahtijevalo pravno obrazloženje. Trenutno Fakultet hrvatskih studija ima novog obnašatelja dužnosti dekana, s kojim imam dobru i kvalitetnu suradnju, odnosno ustanova nije u upravljačkoj krizi.

Ali i ovo pitanje možete povezati s Vašim prethodnim pitanjima, odnosno: institucije načelno postoje, zakoni načelno postoje, deklaracije se načelno donose, pitanje je tko vrši i nadzire njihovu provedbu.