O ZVECKANJU ORUŽJEM SAD-a i RUSIJE

Vidmarović: U mrvicu smo goroj poziciji no što smo bili no dobro je što na svom teritoriju nemamo ni jedan ključni vojni ili drugi objekt

Autor

Marijan Opačak

Sjedinjene Države te nakon njih i Ruska Federacija povukli su se iz Sporazuma o eliminaciji nuklearnih projektila kratkog i srednjeg dometa (INF) sklopljenog pri završetku Hladnog rata 1987. godine. Ruski predsjednik Putin naglasio je kako će Rusija započeti radove na razvoju novih projektila, uključujući i one nadzvučne, a svojim ministrima poručio je da s Washingtonom ne započinju razgovore o razoružavanju.

17.02.2019. u 16:27
Ispiši članak

Američki predsjednik Donald Trump rekao je kako će "Sjedinjene Države ukinuti svoje obveze iz sporazuma INF i početi proces povlačenja iz sporazuma koji će biti dovršen za šest mjeseci. Naravno NATO saveznici "u potpunosti podržavaju" Sjedinjene Države u odluci o povlačenju iz Sporazuma o eliminaciji nuklearnih projektila kratkog i srednjeg dometa. 

Sporazum su u prosincu 1987. potpisali predsjednik Ronald Reagan i sovjetski generalni tajnik Mihail Gorbačov. Njime je Sjedinjenim Državama i Sovjetskom Savezu bilo zabranjeno da posjeduju, testiraju i raspoređuju krstareće i balističke rakete s rasponom od 500 do 5.500 kilometara.

 

Prema tom sporazumu, Washington i Moskva uništili su 846, odnosno 1.846 raketa. S obzirom na njihov relativno ograničen raspon, ti sustavi su bili osmišljeni uglavnom za zastrašivanje nuklearnim udarom u Europi. S obzirom na to da su nepredvidivi obrasci leta tih raketa i njegovo kratko vrijeme te sustave učinili teškim za otkrivanje, stratezi su tvrdili da ti sustavi pogoršavaju nestabilnost krize i povećaju šanse za slučajni nuklearni rat. Europske zemlje stoga su smatrale da je uništavanje tih raketa korisno za regionalnu sigurnost.

Hoće li odustajanje od Sporazuma odvesti svijet u smjeru nekog novog Hladnog rata i nove utrke u naoružanju otkrio nam je stručnjak za međunarodne odnose dr. Branimir Vidmarović
 

Nakon odustajanja INF-a kreće li neka nova utrka u naoružanju? 

U određenom smislu da. Hladnoratovska utrka u naoružanju bila je primarno nuklearna. Konvencionalno oružje se također proizvodilo u velikim količinama, za domaće potrebe i izvoz. Ali nuklearni segment – bojeve glave, nosači, silosi, mobilni lanseri, strateški bombarderi, lanseri na podmornicama – dominirao je starom utrkom. Bio je velik naglasak na kvantitetu nuklearnog naoružanja.

Danas je situacija drugačija. Prvo desetljeće 2000-h prošlo je u znaku globalne borbe s terorizmom bez vidljivih blokovskih podjela. Zadaća najveće vojne sile, SAD-a, bila je modernizacija kapaciteta, istraživanje i implementacija novih tehnologija i kapaciteta za tzv. cyber-ratovanje. Druge sile u usponu poput Kine i Indije u rano su se odrekle ideje nagomilavanja oružja i dosta brzo se fokusirale na visokotehnološku i domaću proizvodnju. Rusija također prihvaća model manje ali funkcionalnije i tehnološki razvijenije vojske (mada i dalje voli strašiti zapad brojkama).

To nije utrka naoružanja u starom smislu; dvije velesile više ne pokušavaju do smrti zastrašiti jedna drugu općim uništenjem. Danas velike vojne sile, kao i one u usponu, pokušavaju stvoriti obrambene kapacitete koji su podjednako usmjereni protiv svih. Povjerenja je na planeti malo i vidimo kako se i stari saveznici ne slažu s kolegama a nove sile ne žure stvarati vojne paktove. Sam proces modernizacije, istraživanja i razvoja vojnih kapaciteta je logičan slijed tehnološkog napretka početka ovoga tisućljeća.

On je počeo kada je SAD tragično uvidio da je ranjiv na svome tlu, kada je Rusija shvatila da nema jednakog tretmana, kada je Kina stupila u WTO i odlučila igrati veću ulogu u svijetu i kada je Indija uvidjela da je njen potencijal velik a problemi s Kinom neriješeni. Sve da je Sporazum o raketama malog i srednjeg dometa ostao na snazi, to ne bi promijenilo situaciju. Osim toga, pored novih oblika ratovanja koji kombiniraju gerilske aktivnosti, prosvjede, medijsku manipulaciju, manipulaciju javnim mišljenjem, hakiranje i slično, takav sporazum izgleda poput naivnog dinosaura koji je nekim čudom preživio meteor.

To ne znači da je Sporazum nepotreban. On je simbol apsolutnog pariteta strana, vojne ravnopravnosti. Simbol reda i dogovora. SAD se povukao iz Sporazuma o proturaketnoj obrani, pa je Rusija napustila Sporazum o smanjenju strateškog naoružanja. Sada se zemlje povukli iz Sporazuma o raketama. Trend je nažalost loš – što sada brani silama da napuste jedini preostali tzv. Novi Sporazum o redukciji strateškog nuklearnog naoružanja koji istječe 2021.?

Koliko bi ona mogla koštati? Prijeti li svijetu nekakav novi hladni rat?

Vjerojatno će koštati koliko treba koštati. Okvirno situacija izgleda ovako. Nakon obrambene stagnacije u prodaji oružja i vojnim izdvajanjima, početkom 2000-h bilježi se rast globalna izdvajanja za obranu. Prema SIPRI-ju, svijet je 2017. na vojne potrebe potrošio 1,7 bilijuna dolara, što je najviše od kraja Hladnoga rata. 

S druge strane, ako pogledamo izdvajanja za obranu kao postotak BDP-a, trend je debelo negativan. Prema Svjetskoj banci, globalni pokazatelj se smanjio od 6.3% BDP-a 1960. do 2.2% 2017. Na vojsku se troši gotovo 3 puta manje. No nemojmo zaboraviti da je svjetski BDP, kao i BDP ključnih vojnih sila, u istom razdoblju porastao više od 6 puta. Ako je na primjer 1960. na vojsku SAD potrošio 8.6% od 543 milijarde dolara BDP-a, odnosno 47 milijardi dolara, 2017. je potrošio 3.1% od 1,9 bilijuna teškog BDP-a, odnosno 600 milijardi dolara. To potvrđuje SIPRI-jevu računicu. 

Troši se dakle više, ali na sreću u skladu s mogućnostima. SAD, Kina, Indija i Rusija izdvajaju od 2-4% na vojsku. Jedino Saudijska Arabija koja je drugi na svijetu uvoznik oružja na obranu troši čak 10% svog BDP-a. Nakon globalnog pada prodaje oružja trend novoga tisućljeća je porast globalnog izvoza, tako da proizvodnja novog naoružanja, logično, ima i svoju ekonomsku računicu. 

Je li u pozadini igra oko Kine koju SAD i NATO žele ubaciti u ugovor? 

Teško. Kina je  već potpisnica Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja i to joj je dovoljno. Rusija Pekingu ne bi takvo nešto predložila jer bi to značilo priznanje straha od Pekinga i njegove težine. Što se Trumpove administracije tiče, ne mislim da ga zanimaju takve opcije. Uostalom, američko-kineski problem nije nuklearne prirode.

Hoće li Kina pristati na nekakav ugovor o INF-u? Kako Rusija gleda na to? 

Dok Tajvan nije formalno kineski, nikada. Kina pokriva Tajvan s raketama malog i srednjeg dometa. Na primjer, DF-16 – raketa s krutim gorivom dometa 1000 km. Ne radi se samo o Tajvanu, Kina je svoju čitavu logiku i strategiju obrane istočne obale i mora izgradila na neprobojnom raketnom štitu.

Gdje mi kao članica NATO-a dolazimo na mapu? Je li ugrožena Hrvatska sigurnost naših građana ako nema sporazuma?

Mi smo sada u mrvicu goroj poziciji no što smo bili. Nije da nam prijeti nuklearni rat ali se nalazimo u Europi – jedinom mjestu koje fizički zadovoljava kriterij primjene raketa malog i srednjeg dometa u hipotetskom okršaju SAD i Rusije. SAD i Rusija se jednostavno nemaju gdje drugdje "napucavati" s njima. Osim toga, Sporazum je rođen u kontekstu Europe. Ali utješno je to što smo okruženi sa zemljama NATO-a i na svom teritoriju nemamo ni jedan ključni vojni, logistički, tehnološki ili drugi objekt.

Opet, Rusija nema namjeru uništiti svoje tržište plina i upustiti se u okršaje takve vrste. No, Rusija je sigurno frustrirana. Povlačenje iz Sporazuma približava kraj njenog povijesnog i vojnog statusa, njenog povijesnog pariteta sa SAD-om. Ako se sjetimo Putinove priče o štakoru koji je stjeran u kut, možemo pretpostaviti da će Rusija i dalje tražiti taj status.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.