Vidmarović: Peking želi restauraciju moći i značaja koji su mu oduzeli tijekom 19-og stoljeća 'poniženja'

Vlasti Narodne Republike Kine kao i većina država svijeta, uključujući i Republiku Hrvatsku, ne priznaju vladu Republike Kine i smatraju Republiku Kinu dijelom Narodne Republike Kine.

Rast gospodarskog i političkog utjecaja Narodne Republike Kine i njeno uvjetovanje uspostave diplomatskih odnosa prekidom svih službenih odnosa s Tajvanom doveli su do rastuće političke, ali ne i gospodarske izolacije otoka koji zahvaljujući savezništvu sa Sjedinjenim Državama postao jednom od najrazvijenijih zemalja Azije.

Narodna Republika Kina danas je politička i ekonomska supersila svijeta te je zaštitnički kišobran kojeg su Sjedinjene Države pružale Tajvanu djelomično posustao. O Tajvanu, Kineskom utjecaju na Pacifiku i rastućem globalnom utjecaju Kine razgovarali smo s prof. dr Branimirom Vidmarovićem stručnjakom za međunarodne odnose čiji je jedan od interesa istraživanja i Kina.

Kina nikada nije priznala Tajvan i smatra ga dijelom svog teritorija. S druge strane Tajvan čak sam sebe smatra kao jedinom pravom Kinom i jedinom legitimnom vlasti. Kako to danas funkcionira s obzirom na nove geopolitičke odnose?

Odnosi Kine i Tajvana danas bitno se razlikuju od njihovih odnosa tijekom druge polovice XX. stoljeća. Kao prvo, suvremena Kina više ne pokušava na grub način otvorenim vojnim provokacijama i raketiranjem ispitati čvrstoću američko-tajvanskog saveza. Tri tajvanske krize, od kojih je posljednja završila 1996. samo su potvrdile status quo između Pekinga i Washingtona. U tom se razdoblju stvorio čuveni konsenzus oko pojma 'Jedinstvena Kina'. Kao drugo, Tajvan je izgubio svoj ideološki značaj: niti je Kuomintang za Kinu nepomirljiv neprijatelj, niti SAD vjeruje da je Tajvan ključ ka de-komunizaciji Kine. Tajvan je izgubio svoj simbolički globalni značaj. Sve više zemalja odriče se suradnje s Tajvanom u korist Kine. I posljednje, pitanje pravne i političke apsorpcije Tajvana u Kinu, odnosno njegov 'povratak' za kineske elite sve je manje ontološko a sve više epistemološko. 

Kina danas nema jedinstvenu taktiku prema Tajvanu. Tijekom dvijetisućitih Kina je pokušavala pridobiti Tajvan preko kulture, glazbenih, ljudskih i obrazovnih programa. Nakon pobjede secesionističke Progresivne demokratske stranke na izborima 2016., Peking se okrenuo ka višestranom pritisku. Lobiranjem i ekonomskom politikom Kina izbacuje Tajvan iz ono malo međunarodnih i bilateralnih odnosa što ih Taipei ima. Kineska vojska pojačala je aktivnost u Tajvanskom tjesnacu, a reformiranjem vojnih snaga u integrirane strateške zapovjedne zone (theater commands) Peking je za Tajvan stvorio gotovo nepremostivu prijetnju sinkroniziranih pomorskih, raketnih, artiljerijskih i zračnih udara. Stranim korporacijama Kina je naredila da tretiraju Tajvan, uključujući razne karte, reklame i promotivne materijale kao dio Kine.

Kina Tajvan gura iz svih važnijih svjetskih organizacija. Na jedan način ga izolira. Kakav je međunarodni status te države?

To je još uvijek pitanje bez definiranog pravnog odgovora. Tajvan nije u UN-u od 1971. kada je njegovo mjesto preuzeo Peking. Ali ovdje moramo razlučiti dva pojma: suverenitet i legitimitet. Ni jedna zemlja na svijetu ne smatra Tajvan zasebnom, suverenom državom. Štoviše, ni Tajvan sam sebe nije smatrao takvim. Tek je odnedavno Demokratska progresivna stranka hrabrije zakoračila u diskurs potpune neovisnosti. Što se legitimiteta tiče, Tajvan trenutno ima diplomatske odnose sa 17 zemalja, od kojih je najvažniji Vatikan. Te zemlje formalno priznaju vladu u Tajvanu jedinom legitimnom vladom čitave Kine. Postoji i formulacija 'Jedinstvena Kina' kojom se Peking i Taipei slažu da je Kina jedinstvena, ali se ne slažu oko toga čija vlada ima legitimitet. SAD, na primjer, službeno 'uzima u obzir' kinesku poziciju da postoji samo jedna Kina a Kina 'uzima u obzir' da SAD nastavlja podržavati gospodarske, kulturne i druge neslužbene kontakte s Tajvanom. No, faktički, čitav svijet priznaje Peking. 

Tajvan je uvijek imao određeni zaštitnički kišobran SAD-a. Izgleda kako je on počeo popuštati u posljednje vrijeme. Hoće li SAD-e prepustiti Tajvan Kini kao Velika Britanija Hong Kong?

To se ne bi trebalo dogoditi. Tajvan je strateški odviše dragocjen za bilo koju vrstu nagodbe. Pogotovo ne sada, kada se Kina strelovito razvija a SAD nastoji suzbiti ili kontrolirati njen razvoj. Moramo znati da su Britanci krivo procijenili svoju odluku. Nadali su se da će se Kina 'zaraziti' demokracijom i slobodom Hong Konga. Vjerujem da SAD neće biti toliko naivan. 

Treba li Tajvan možda neku novi diplomatsku strategiju kako bi se borio protiv Kine?

Ne vjerujem da politika vladajuće stranke može uroditi kvalitativnim pomakom. Valjalo bi puno suptilnije, kroz darove, poklone i klanjanja Pekingu izmamiti širu autonomiju. Otok se dakle ne bi trebao boriti protiv kopnene Kine već boriti se za proširenje svojih prava. Ovako se samo stvara napetost. Nažalost, Tajvan nema pravih političkih saveznika i iskrenih istomišljenika. SAD ima jasnu i snažnu sigurnosnu viziju, ali podbacuje u pitanjima kvalitetne diplomatske podrške i savjetovanja. Pravi pomak nagore ili nabolje može se dogoditi samo u slučaju velikog oružanog konflikta. Ali nema garancije da će ishod biti dobar za Taipei.

Čini se da je najbolja strategija – iščekivanje. Na Tajvanu su se promijenile generacije, prema ideologiji kopna i retorici ujedinjenja (više) nema nekog sentimenta. Politika SAD-a sada je ofenzivnija nego prije što znači da, ako ništa drugo, Tajvan može računati na to da maltretiranje od strane Pekinga neće prevršiti mjeru.

Kina je počela imati sve veću ulogu i na Pacifiku posljednjih godina. Hoće li SAD popustiti Kini svoju novu sferu utjecaja bez sukoba?

Sukobi u obliku zasebnih kriza i upozoravajućih hitaca su svakako mogući. Pogotovo sada. Ali čitava regija je problematična zbog specifičnih ekonomskih i političkih odnosa te uloge mora u ekonomskom životu regionalnih zemalja. ASEAN je zaseban igrač koji će svakako biti protiv bilo kakvih intervencija koje mogu naštetiti transportu. U očima regionalnih igrača, Kina nije negativac kakvom je vidi Washington. Niti su zero-sum opcije prihvatljive za njihov način razmišljanja. Mogućnost kriza postoji, ali zemlje neće masovno birati strane i stati uz, na primjer, SAD ili Kinu. Mirne metode postoje, o njima često priča Henry Kissinger. Radi se o neophodnosti fundamentalnog razumijevanja o tome gdje zemlje žele biti, i kako se vide u srednjoročnoj i dugoročnoj perspektivi.

Kina je preuzima od Sjedinjenih Država i Europe utjecaj i u Africi, tamo ima i svoju prvu prekomorsku vojnu bazu. Primjetan je rast i kineskog utjecaja u 'američkom dvorištu' u zemljama Srednje Amerike. Hoće li moć Kine i dalje rasti i kako bi Zapad mogao na to reagirati?

Kina je revanšistička zemlja, ali u vrlo specifičnom, kineskom smislu. Peking želi restauraciju moći i značaja koji su mu bili oduzeti tijekom 19-og. stoljeća 'poniženja'. Problem je u tome što ni same kineske elite ne znaju točno definirati kako bi trebala izgledati ta restauracija i do koje mjere bi trebala ići. Je li to povratak Tajvana? Ili samo gospodarska i vojna moć? Je li to i povratak ka 'tributarnom' odnosno satelitskom sustavu?Nitko ne zna, situacija je za Kinu nova. 

SAD osjeća ovu nedefiniranu težnju Kine. Sada ju je iznudio da jače iskorači na globalnu scenu. Čini mi se da kineskoj vlasti to nije drago, da su računali još neko vrijeme polako i oprezno propitkivati situaciju. Ali iz kuta SAD-a, sve je jasno: rast njih znači slabljenje nas. Reakcije su zasad ekonomske jer u vojnom smislu Kina nije prijetnja Americi. Vjerujem da će Kina stalno predlagati razne varijante kompromisa sve dok SAD ne pristane na razgovor i reset ili dok se ne skupi dovoljna koncentracija velikih zemalja koje će zajedno činiti drugi pol, odnosno protutežu SAD-u, a dio kojeg će biti Kina. 

Kina će se razvijati bez daljnjega. Sporije ili brže, to već nije važno. Važno je razumjeti koncepte i teoretske poglede na svijet jedan drugoga i pronaći mogućnost suradnje.