Vidmarović o Azimovu: Istina je da Rusija ne vodi hibridni rat u Hrvatskoj, to je skup poduhvat od kojeg nema koristi

Anvar Azimov je u intervjuu za naš portal ustanovio kako Rusija već 10 godina u Zagrebu želi otvoriti Ruski kulturni centar, no kako im to ne polazi za rukom. O razlozima smo porazgovarali sa stručnjakom za međunarodne odnose i diplomaciju Branimirom Vidmarovićem.

Zašto je inicijativa za otvaranjem Ruskog kulturnog centra u Zagrebu neuspješna, koje instancije o tome odlučuju, je li realno očekivati otvaranje tog centra u bliskoj budućnosti, možda u 2018. godini? 

Ne sjećam se da sam u proteklih 10 godina čuo razgovore o otvaranju kulturnog centra u Zagrebu, iako su takvi centri u tom razdoblju pokrenuti u susjednoj Sloveniji, BiH i Srbiji. Ne vidim poseban razlog zašto to ne bi moglo biti ostvareno; radi se o centrima koji su konceptualno slični kineskim Institutima Konfucija koji su u ogromnom broju razbacani diljem svijeta. Mada me, s obzirom na našu mikro i makro birokraciju ne čudi da plan otvaranja jednog takvog centra može potrajati. Osim navedene birokracije, na djelu su zasigurno i sigurnosne dileme i analize. Vjerojatno svoje preporuke i mišljenja tradicionalno daju Bruxelles ili veleposlanstvo SAD-a. I bez njih je kod nas još uvijek snažan dojam da su svi ruski poduhvati ovdje izuzetno politički obojani.   

Rossotrudničestvo, krovna institucija koja stoji iza tih centara je državna organizacija koja se bavi promocijom ruske kulture, jezika i znanosti. To je ruski pokušaj stvaranja pozitivnog dojma i dobrog glasa kroz domene ljudske djelatnosti koje bi trebale biti van politike. Drugim riječima „soft power“. U tom okviru djeluje i paralelna organizacija za studente i mlade, Rosmolodjož. Smatra se da je Rosmolodjož u zadnje vrijeme vrlo aktivna u našoj široj regiji pa je uznemirila aktere iz Zapadne Europe. 

No kod nas bi takav centar bio koristan. Ne radi se samo o kulturi i stipendijama. Centar bi regulirao djelatnost brojnih ruskih udruga i klubova u Hrvatskoj koje nisu učinkovite a konkuriraju za novac ruskog veleposlanstva i hrvatsku proračunsku potporu. Centralizacija bi vjerojatno mnoge izbacila iz igre. 

Očekujete li otvaranje Hrvatskog kulturnog centra u Moskvi? 

Smatram da to ne bi bilo konstruktivno iz financijskih razloga. Tamo imamo veleposlanstvo i HGK. U okviru Veleposlanstva već postoji nastava hrvatskog jezika i kulture. Uz to, i uz činjenicu da su predstavništva Komore izvan Hrvatske troma i nedjelotvorna, surova je hrvatska realnost da bi takav centar postao bezbrižno proračunsko mjestašce za pet-šest izabranih ljudi. 

Osim toga, mi nemamo problem sa slikom i predodžbom u svijetu. Niti smo u kakvoj poziciji svjetske moći da kroz kulturu, jezik i običaje pokušavamo malo poljuljati vagu međunarodnih odnosa u našu korist. Mi imamo velik problem s gospodarstvom, investicijskom otvorenošću i fleksibilnošću te nekoordiniranom, rascjepkanom vanjskom politikom. Ali to se ne liječi otvaranjem kulturnog centra. 

Biste li se željeli dotaknuti bilo kojeg pitanja koje otvara Azimovljev intervju za Direktno, a za koje držite da ga treba posebno istaknuti, naglasiti ili podvrgnuti propitivanju? 

U razgovoru o sankcijama službena Moskva i dalje nastoji zbuniti neupućenog slušateljima obrnutim redoslijedom i akcentiranjem. Stoga ponovimo još jedanput: EU i SAD su 2014. uveli personalne i korporativne sankcije za ruski energetski, obrambeni i financijski sektor. Moskva je odgovorila zabranom uvoza prehrambenih proizvoda. Uzročno-posljedična veza između sankcija EU i gubitka za hrvatsko (ili bilo koje drugo) gospodarstvo i upiranje prstom u Zapad točna je samo u vrlo širokom smislu. Na užoj razini, činjenica je da je Moskva samostalno i dragovoljno odabrala baš ovakvu mjeru. 

Istina je da Rusija ne vodi u Hrvatskoj hibridni rat jer je to skup poduhvat od kojega nema nikakve koristi. Ako veliki novac nije spriječio Crnu Goru da pristupi NATO-u, ako sve silne veze ne mogu natjerati srpsku vladu da ruskom humanitarnom centru u Nišu da diplomatski status, zašto bi se išta slično poduzimalo u Hrvatskoj koja je blokovski zacementirana i okružena drugim članicama Saveza? 

Veleposlanik je u pravu kada govori o odsutnosti geopolitičkih interesa. Hrvatska već davno nije u ruskom strateškom fokusu. Kada smo pristupali NATO-u, Rusija nije prigovarala i stvari se odonda nisu promijenile. Mizerne su šanse da Hrvatska ikada, pod bilo čijim utjecajem napusti NATO. 

No interesi postoje. Radi se ponajprije u stvaranju pozitivne slike. Nemojmo zaboraviti da je primarna zadaća Moskve ukidanje europskih sankcija budući da su elite i korporacije dosta pogođene. Iako Hrvatska nema tog lobističkog potencijala, Moskva svejedno pokušava posijati neko konstruktivno sjeme.  

Rusiji nije potreban hibridni rat jer se ona ovdje lako prikopčava na postojeće frustracije i političko nezadovoljstvo. Prošećite ulicama, pitajte mlađe i starije što misle o Putinu. Zapanjit će vas količina odobravanja Putina te nezadovoljstvo SAD-om. Ruska je zadaća – gajiti ta mišljenja, nježno ih podupirati. A okolnosti dalje čine svoje. 

Tu je i tržište energenata i mogući južni energetski pravci na obzorju. Rusiji treba tržište, Moskva (više) nije u poziciji da olako može koristiti plin kao sredstvo ucjene. Previše je novih trendova i izvoznika. Stoga je bolje držati Hrvatsku u krugu beskonfliktnih partnera ako će ikada trebati odluka ili mišljenje Vlade o nekom krupnom projektu. 

Zanimljiva je lakoničnost po pitanju Agrokora i njegovo prebacivanje iz državnog u korporativni problem. Moguće je da se Moskva odlučila distancirati od problema jer je prenagla retorika zbog šireg političkog konteksta štetna za rusku politiku u ovom dijelu svijeta. Zato državni VTB i dalje šuti, a potraživanja Sberbanka će očito biti prepuštena samom Sberbanku.  

Kako stvari stoje, kulturni centar nije fizička zgrada ili pravno tijelo već naziv nove politike Rusije prema Hrvatskoj i regiji.